mojim pokretima, pobunama
snovima, nadanjima, željama
svijet sve tjesniji biva
iste stvari ponavljam svaki dan
i sve više nalikujem dresiranoj životinji
imaš li hrabrosti?
imam snage, to je važnije!
iznova ulazim u hodnik mračnog doma
kancelarija-kavez, prozor-rešetka
na vratima fotografija Virginije Woolf
podsjetnik šta sve umjetnost čini čovjeku
zalud pušem u šoljicu crne kafe
budućnost ne vidim
iscrpit ćeš um, umoriti tijelo, izgubit dah
kao mantru ponavljam
ispred prizor zapanjujući:
omamljena žena leži na limenom stolu
vezali su joj ruke i noge
i posljednje što vidi maska je za kisik
daleki glas uspavljuje i obećava život
u mojoj sobi smjenjuju se ljudi
znani i neznani o ozdravljenju govore
hvala vam, spastili ste mi život
kažem doktoru
i ne pretjerujem
precizni rezovi tijela svjedoče o oslobođenju
sve oko mene postaje maglovito
tonem u san (ili vjerujem da to činim)
kad se probudim i kad oko mene krvi više ne bude
kad se oslobodim mirisa, glasova i osjećaja
možda bih mogla sve iznova
voljeti, pisati, oblikovati priču, putovati, živjeti
samo još da ruka ima snage
da može, da je moguće strgnuti bijelu plahtu s lica