svjetlost koja pada na stol gradske kafane
siječe njenu lijevu ruku
prolazi kroz njegovo čelo
doseže do sjenke za susjednim stolom
sadašnjost najednom gubi smisao
i gubi boju
žena rukom prolazi kroz kosu
izgovara previše riječi
što je s vremena na vrijeme pretvara u čudovište
muškarac prestaje idealizirati stvari
koje su se jednom dogodile
ili se čak nisu ni dogodile
nije siguran šta je izmislio
a šta je stvarno
stvarnost, rat, ljubav, ljubomora
socijalistička zgrada, kafa, pozorište
riječi su kojima treba dati smisao
prije ili kasnije pretvoriti ih u poeziju
i ostaviti u kuhinji
u koju ulaze samo da jedu hranu
krišom od sebe i drugih
ne vode više smislene razgovore o propasti svijeta
ne pišu
ne vole
više i ne sanjaju
prešućuju zabrinutost ispruženom desnicom
umjesto dobro večer klimnu glavom
bez smiješka
gledaju jedno u drugo
gledaju u sivu zgradu ispred sebe
sunce koje zalazi
čaj koji se hladi
čovjeka koji prekida tišinu
mačku koja se zapliće o noge ispod stola
pomisle da im više ništa ne može nauditi
da su mirni, da su…
hoću mami!
vrišti djevojčica ispred stakla
prestaju disati
ne pomjeraju se do narednog dana