Travančić: Zlatna medalja

za sreću i uspjeh potrebno je da se pravimo mrtvi
jednako da dišemo, jedemo i spavamo
ali mimo svijeta

kaže mi prijatelj

treba dovesti sebe u stanje u kojem nisu važne
banalne stvari poput književnih nagrada
kritičkih osvrta u dnevnim listovima
i portalima koje više niko ne čita

živjeti mimo književnih festivala
i naučnih usavršavanja

treba biti u svijetu u kojem nije važno kupiti stan
otići na ljetovanje, zimovanje
agažovati advokata za probleme na poslu
u porodici

potrebno je više ne reagirati na nepravdu
izdaju prijatelja prešutjeti
smijati se nekulturi profesora sa poznatih svjetskih univerziteta
koji ne razumiju humor i na poruku ne umiju odgovoriti danima
dok sa TV upozoravaju o skorom smaku svijeta
o mogućem novom genocidu, o ratu
i svemu što čovjek može uraditi čovjeku

***

u takvom svijetu mi se trebamo praviti mrtvi
savjetuje mi prijatelj

smijemo se
pjena od piva oko naših usana
podsjeća na more

svijet se topi kao sladoled izvađen iz frižidera
mnogo prije ručka

ljudi oko nas prolaze, jure, viču, mole, preklinju, plaču
tope zlatne zube i medalje kače oko vrata

nas dvoje poručujemo još jedno piće
odlučni postati mrtvi
iznova umirati svaki dan
uvjeravamo jedno drugo
dok ne dođemo do riječi ljubav

stresemo se… osvijestimo… oživimo… zašutimo…

treba se praviti da su oni koji nas ožive mrtvi
kažem prijatelju

Melida Travančić