ljudi prelaze s jednog kraja ulice na drugi
ne obraćajući pažnju na saksije koje vise
iznad njihovih glava
životinje od nas ljepše tragove ostavljaju u snijegu
a mi se od njih sklanjamo
i izbjegavamo ledenice koje prijete s komšijskog balkona
pjesnikinja jutrom uz svaki srk kafe
zaboravlja snove od prethodne večeri
i zaboravlja pjesme koje je godinama nosila u sebi
mladić u vojsci glumi kuhara i dijeli ručak kojeg nema
čvrsto vjerujući da će jednom na dnu kazana
pronaći zrno graška
jedan pjesnik budi se na željezničkoj stanici
drugi pjesnik u jeftinoj hotelskoj sobi
okružen bubašvabama
za umjetnost komfor ne treba kaže treći pjesnik
udobno smješten u kožnu fotelju
žena zavodljivog osmijeha upozorava da na svom tijelu
zadržim ruke koje kamen u život pretvaraju
i da se manem svih drugih zabluda
umjesto apstrakcija sa njim prvi put
dogovaram konkretne stvari
naučit ću ga da vozi
a on će crtati pisce i tako iscrtati jednu epohu
prestajem bilježiti jutro
i počinjem razgovor sa ženom preko puta
s njom sam najčešće u neskladu
ona tvrdi da sve ovo trebam u pjesmu staviti
ja tvrdim da ništa nema smisla
osim njegovih prstiju koji su u davnom snu
klizili niz moja leđa
i jutro je
i za koji čas sve bi moglo biti stvarno