Travančić: Kucanje na vrata

zagrijavanje promrzlih srca prestalo je onog dana
kada je žena kazala nedopustivu riječ:
voditi ljubav

a muškarac u erekciji izgubio glavu
i boga u sebi

ujutru uvjerava psihijatricu
da njeno lice stoji na plafonu

prijedlog je sigurna soba
iz koje nema izlaza
dok glasovi ostaju jednako prisutni

ne znam više gdje me boli
i rukom prelazi preko grudi
toliko je rana na mom tijelu
ali nastavlja disati

vidjela je ćelavog čovjeka
kako muči malog bijelog zeca
srce životinje iskače i razbija se na asfaltu

duge redove djece
koji su čekali vakcinu
hljeb ili vodu
raznosile su granate
dok su talasi zapljuskivali obalu grada
koji je mogao biti najljepši na svijetu
da Riječ nije tako strašno odjeknula

gdje nestaje
ili u šta se pretvori griža savjest kada je izgubimo?

muškarac rukom zaustavlja strast
čini pokajanje i obećava posvećenost samo Njemu
vjeruje da tako spašava sebe

dok bog dopušta da djeca lete u zrak
i da roditelji skupljaju njihove dijelove pri svakoj
novoj eksploziji

žena čije lice visi na plafonu
od boga je davno odustala
i tako spasila sebe

Melida Travančić


Ovčina: Kao da je bilo nikad
Travančić: Magla
Rodić: Eutanazija
Hadžić: Nesretnik