foto: Dženat Dreković/NOMAD

Veličković: Epidemija u gradiću P.

Nekoliko dana je doktor K. obilazio pacijente po kućama od ranog jutra do kasne večeri i kad se petog dana vratio s tog posla rekao je svom kolegi doktoru S. da bi trebali proglasiti epidemiju neke njemu nepoznate stomačne bolesti.

Doktor S. je načas prekinuo čitanje najnovijeg stručnog časopisa iz prve kvartile za oblast sociomedicine i nakon kratkog razmišljanja zaključio da za to nemaju osnova.

Doktora K. je odgovor malo iznenadilo. Njemu se dovoljnim osnovom činila činjenica da je u svakoj drugoj kući u gradiću P. po nekoliko ukućana ležalo iscrpljeno, pod visokim teperaturama, s prolivima i povraćanjem, a jedan manji procenat i u kritičnom stanju.

– Epidemija je performativna etiketa – nastavio je doktor S. jer je upravo pročitao jedan naučni članak o tome kako je jezik neprecizan i kako se njime ne može opisati stvarnost. – Osim toga – dodao je – epidemija je višeznačan pojam.

– Skoro tri stotine oboljelih u zadnjih 48 sati. To je stanje koje trenutno imamo – odgovorio je doktor K, sabirajući naglas kuće i oboljele.

– To je samo jedno viđenje situacije – primijetio je doktor S. – I budući da je ljudsko, dakle podložno ideologiji i politici, subjektivno je i stoga nesigurno. Etiketom epidemija konstruira se predodžba za koju ne možemo imati objektivnu potvrdu da je tačna.

– Pa ono, jeste subjektivno, to je tačno – priznao je doktor K, čudeći se kakvo bi drugačije moglo biti. – Da li bi bilo manje subjektivno da smo radili u paru? – upitao je, iskreno radoznao.

– Ne bi – bio je neumoljivo odrešit doktor S. – Više perspektiva ne znači manje subjektivnosti, zato što su različite perspektive različitih subjekata nesamjerljive. Pogotovo ako se zasnivaju na različitim teorijskim konceptima.

– Ali simptomi su isti – usprotivio se doktor K.

– Da, samo što riječi kojima ih opisujemo nisu – odgovorio je profesorski sigurno doktor S. – Ti i ja ne govorimo istim jezikom. Povraćanje za tebe nije isto što i povraćanje za mene.

– Kako nije – sve se više gubio doktor K. – Povraćanje je kad sadržaj iz želuca bolesnik izbaci na usta.

– To je jedna krajnje pojednostavljena defincija, koja zanemaruje varijacije – usprotivio se doktor S. – Neke teorije pod povraćanjem podrazumijevaju i podrigivanje, da ne spominjem liminalni slučaj izbacivanja unutar usta i ponovnog gutanja. Dalje, i povraćanja ima raznih: od alkohola, od pokvarene hrane, od vožnje… Neko povraća u mlazu, a neko u naletima, neko žuto, neko zeleno… Ne može se sve to nazvati istim imenom, jer se time zanemaruju razlike u povraćanju. Moramo uvažavati različitosti i nastupati iz pozicije neutralnog stručnjaka. Evo, rekao si da preko 300 ljudi povraća. Koliko je među njima transrodnih osoba?

– Ne znam, nisam… – promuca zbunjeno doktor K.

– Naravno da ne znaš, jer su oni za tebe nevidljivi – nastavio je neumoljivo doktor S. – Od “simptoma” ne vidiš ljude u svoj njihovoj višestrukoj složenosti.

– Ali… – zaustio je da se usprotivi doktor K, zastavši nakon toga ne znajući od kojeg prigovora prije da se brani. – Svi su ovdje – najzad izusti, vadeći iz torbe debeli registar sa zdravstvenim kartonima.

– To je sve metodološki upitno – odbrusi doktor S. – Postavljaš dijagnozu na osnovu izjave čovjeka koji trpi bolove, iscrpljen je i pod velikom temperaturom. Nudiš kao objektivnu sliku svoju perspektivu zasnovanu na iskazima subjekata koji objektivno nemaju objektivan pogled na svoje stanje.

– Zato je ljekar tu – pobuni se, prvi put glasnije, doktor K.

– Da, sa svojim predrasudama, pretpostavkama, i “znanjem” koje je “naučio” na fakultetu – prezrivo se nasmija doktor S, naglašavajući riječ znanje, koju bi da je napisao stavio u navodnike.

– Pa gdje drugo… – opet ne dovrši misao doktor K.

– Nigdje, u tome i jeste problem. Univerzitet je ideološka ustanova. Centar moći. Evo, – i tu doktor S. kucnu po časopisu koji je čitao – baš sam sada pročitao jednu kritičku analizu medicinskog diksursa. Bijeli mantili, stetoskopi, izvezena imena na džepovima, sve to treba čitati kao prikrivenu ideologiju kapitalizma, u kojoj su jednokrevetne sobe za bogate, a četvorokrevetne za siromašne…

– U ovoj su epidemiji i bogati i siromašni jednaki – uskoči doktor K, osjetivši da gube vrijeme i da bi bilo potrebno što prije proglasiti opasnost.

– Kako na isti način, ako povraćaju različito – hladno ga ispravi doktor S. – Ako nisu iste stvari jeli, ne mogu iste ni povraćati. Ergo, sa dedukcijom nema šale.

– Ali oni ne povraćaju hranu, nego žuč, a neki i krv – nervozno se pobuni doktor K.

– Evo, sada i ti potvrđuješ moj stav da postoje različite varijacije u povraćanjima i da ih zato ne možemo sve označiti istim pojmom – ne bez ponosa zaključi doktor S. – Ti bolest posmatraš u sinhroniji, a taj je koncept u kritičkoj sociomedicini davno napušten. To što tristo ljudi u isto vrijeme povraća ne znači da su socijalne razlike među njima poništene i da ih možemo zanemariti.

Doktor K. raskopča gornje dugme na košulji i obrisa graške znoja s čela. Odjednom osjeti ogroman umor i gušenje. Pomisli da se i sam razbolio.

– Ne vidim – reče dolazeći polako do daha – zašto je to sada bitno. Mnogo je ljudi bolesno i razbolijeva ih se svakim satom sve više. Moramo nešto učiniti.

– Ko “mi” – podiže obrve doktor S. – I zašto “moramo”? – Sad je sve više riječi izgovarao s navodnicima.

– Ti i ja. Mi smo ljekari. To nam je obaveza… Hipokratova… Odgovorni… – gutao je doktor K. cijele komade rečenica.

– Ali mi nismo samo ljekari. Mi imamo i neke ideologije. Ja sam, naprimjer, ljevičar. Ne možemo to zanemariti. Moja ideologija utiče na moje mišljenje – pokroviteljski je objašnjavao doktor S. – Zašto moramo? Zašto trebamo? Odakle dolazi ta zapovijest? Od boga?

– Kako zašto… Pa zato što smo… Znamo… – opet poče i ne dovrši misao doktor K.

– Kako “znamo” – uzbudi se i doktor S. – Tako što smo nekoliko simptoma povezali s nekoliko uzroka i nekoliko terapija, koje su bile uspješne. A šta je to? Najobičnija empirija. Pozitivizam! To je u humanistici odavno napušteno.

– U medicini nije – odlučno se usprotivi doktor K.

– Medicina nije humanistika – odbrusi doktor S. – Medicina je ideologija! Daje ljudima nadu, a oni na kraju svejedno umru. Smrt je neizlječiva…

– Ali je odgodiva… – odreza doktor K. – I ako je već smrt neizlječiva, ne mora život biti bolest.

– Mora, inače mi ne bismo imali posla – ironično se iskezi doktor S.

– Pa evo – živnu doktor K. – trenutno život jeste bolest, i to masovna. Zato treba što prije da proglasimo epidemiju. Da zatvorimo vodovod, da uvedemo karantin, da uzorke pošaljemo na analizu…

– Diskursnu? – prekida ga doktor S.

– Ne, laboratorijsku – odgovori doktor K, dvoumeći se je li intonacija pitanja bila upitna.

– Time samo podržavamo moć koju ima farmaceutska industrija – namršti se doktor S. – Medicina ne liječi ljude, ona održava kapitalizam u životu.

– Svejedno – izgubi doktor K. strpljenje. – Daj mi telefon. Nazvaću gradonačelnika i reći mu da proglasi epidemiju.

– S kojeg teorijskog polazišta?

– Svejedno, siguran sam da se sva odnose na ovo stanje.

– Koje stanje?

– Epidemije.

– Na osnovu tvoje subjektivne procjene?

– Na osnovu moje objektivne analize.

– Takvo nešto ne postoji.

– Imam 300 kartona. U tri dana. Imam uzorke krvi, stolice, sekret…

– Ali nemaš telefon.

– Šališ se. Daj mi ga. Životi su u pitanju.

– Ne šalim se. Ne dam. Drag mi je život, ali diskurs mi je draži.

Nenad Veličković


Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera