Povodom Priručnika za očuvanje nacionalnog identiteta i vrijednosti
„Razvijajte kod svojih učenika znanje i ljubav prema Srbiji i Srpskoj, kako bi se što bolje upoznali sa vrijednostima i životom srpskog naroda, bez obzira na teritorijalnu pripadnost“, stoji na kraju uvodnog obraćanja autora priručnika za nastavnike osnovnog vaspitanja i obrazovanja naslovljenog jednostavno i prosto: „Očuvanje nacionalnog identiteta i vrijednosti u kontekstu osnovnog vaspitanja i obrazovanja“ izdavača Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske i Republičkog pedagoškog zavoda.
Pozivajući se na zakon kojim je definisano „dvanaest zakona“ osnovnog obrazovanja i vaspitanja, a među njima i razvijanje kreativnog i kritičkog mišljenja, formiranje svijesti otvorene za nove ideje i nova znanja, njegovanje moralnih vrijednosti pravde, istine, slobode poštenja i lične odgovornosti, ovim se priručnikom imenuju i školski predmeti od nacionalnog značaja: srpski jezik, priroda i društvo, istorija, geografija, muzička i likovna kultura. Zanimljivo je da vjeronauka nije među njima.
Razvijanje ljubavi i znanja prema Srbiji i Srpskoj zamišljeno je preko „tematskog pristupa“ koji obuhvata tematska (međupredmetna) područja: Kultura sjećanja i pamćenja, Moj identitet, Srpski etnos, Srpski jezik, Dobročinstvo i zavještanje, Srbi kroz istoriju i srpski geoprostor i Život roda moga.
Za prvo područje, naprimjer, Kultura sjećanja i pamćenja, prva tema je Stradanje Srba, Jevreja i Roma, a planirano je da se obradi na času geografije u devetom razredu. Priručnik nudi detaljno razrađenu metodičku pripremu, sve sa slikama masovnih grobnica u NDH, vješanja i obješenih, plus crtež presjeka jama u koje su bacane žrtve (u razmjeri 1:400).
Kako će se tačno razviti ljubav prema Srbiji i Srpskoj ovim i ovakvim časom to u pripremi ne piše. Ne piše tačno ni šta je moralno, istinito, pravedno i pošteno u tome da se u vezi s pamćenjem i sjećanjem đaci sjećaju Jasenovca, ali ne i Tomašice, naprimjer. Ništa, dalje, ni o tome kako se kritičko mišljenje može razvijati na činjenicama prosijanim kroz sitno rešeto ostrašćenog nacionalizma. I najzad, ne piše ni da li je ovaj čas obavezan za sve đake. Nudi li se, naime, alternativa, za nesrbe, ali i za Srbe koji imaju drugačija shvatanja poštenja i istine, ili je nacionalni identitet samo ono što se dogovore Dodik i Vučić.
Naime, kako je to na promociji u Bijeljini rekao direktor Republičkog pedagoškog zavoda Predrag Damjanović, priručnik je rezultat onoga što su „predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik prije četiri godine zacrtali“.
Tom je prilikom direktor najavio da će se „sve ovo uraditi i za srednje škole”.
Malo bi bio jedan doktorat, a teško bi i trodnevna naučna konferencija razjasnila šta je sve u ovom priručniku pogrešno i naopako. Još je teže zamisliti ko bi se toga posla uopšte prihvatio. Ali je najteže, izvan svake sumnje, primiti kao radnu obavezu razvijanje ljubavi i znanja potičući mržnju i njegujući neznanje.