Viljuškasti, okasti
U opciji staro za novo prodavač procjenjuje vaše vozilo. Najprije ga priključi na kompjuter. Sa ljubomorom i zavišću pratite rad profesionalca; ni on, kao ni ljekar, ne kaže odmah kako loše stvari stoje.
Stari Oboista se skupa s njim zavlači pod Opeleta i proučava stepen zahrđalosti. Autoindustrija je očito u zadnjih pedeset godina napredovala. Sad svaka bolja radionica ima dizalicu, pritisneš dugme i truli pod se za nekoliko sekundi digne u visinu očiju. A nekad se za takav pogled moralo silaziti u kanale. Jedan je u garaži na Vracama imao majstor grnčar zemljak Milisav. Dok je Oboista mazao karabitom pod na Oktaviji ja sam okretao grnčarsko kolo i pravio sranja od gline. Jedna glava veličine kugle za boćanje, nalik na Tukuturija sa Uskršnjih otoka, za koju su ukućani ipak našli da više liči na Hilmiju, gazdu njihove prve podstanarske sobe u Velešićima, završila je u dnevnoj sobi na regalu.
Servisi na Vracama bili su neuporedivo zanimljiviji od onih na parkiralištu ispred nebodera, kad sam satima sjedio za volanom i pumpao čas kočnicu čas kvačilo, ili se isto tako istezao da dohvatim papučicu za gas. Taj bi zanimljiviji dio dolazio na kraju, nakon što bih pola dana čučeći asistirao nervoznom majstoru: dodaj viljuškastu osamnaestku. Osamnesku, jebote otac, u šta gledaš! Viljuškastu, ne okastu. To je okasta! Idi, jebi se, nikakve koristi od tebe, slobodan si.
Bio sam bolji u pranju auta na potoku. Išli smo s još nekoliko muzičkih familija nedjeljama na izlete negdje iza Srednjeg, igrali fudbal, jeli roštilj, bazali po šumi, kakili iza stećaka i slušali prenose fudbalskih utakmica s listićima sportske prognoze u rukama. Previše dešnjak da budem Džajićev nasljednik, a premlad da pamtim Rajka Mitića i Šekularca, koji je crvenkama brisao kopačke i palio cigarete, navijao sam za Fudbalski klub Pofalićki. Prvi nam je komšija u ulici Jovana Popovića bio njegovo desno krilo Mišo Harambašić. Kad ne odemo na izlet Oboista me vodi na Grbavicu da gledamo Mišu. Tek kasnije ću otkriti da je Grbavica Željin stadion. Pofalićki u ulici do naše drži tombolu, koju Oboista zove činkvina. Ako iz škole donesem peticu vodi me uveče da zaokružujem listiće na brojevima. Brojevi imaju imena: Stanlio i Olio, kokošije noge, petak, rašlje, dan mladosti, dan republike… Kad zaokružim sve brojeve u jednom, dva ili tri reda, prije ostalih, vikne dosta i ide da mu izbroje novac. To je dodatak na džeparac. Svaka peta igra je za raju, što znači da 30 posto uloga ne ide u kasu Pofalićkog. Tad svi kupuju više listića, pljuju na njih i lijepe ih za stolove. Kad se kasno vrati s činkvine, na pitanje je li dobio, obično odgovori po guzici. Nemoguće je da za pedeset godina nije ubo neku premiju na lotu, sportskoj prognozi, TV bingu. I kad jednom pšne u čabar saznaću koliko je taj bingo bio.
Fudbal za pionirsku reprezentaciju Otoke igram kapitenski, po cijele dane do iznemoglosti na tada polupraznim parkinzima, jer nas parkaš Lukač tjera s trave, a portir Nurko sa školskog igrališta. Oboista, ponosan na taj talenat vrijedan muškog imena, svejedno ostaje suviše lijen da me vodi na treninge. Nije ni njega niko nigde vodio. Kasnije će pratiti moju kratku šahovsku karijeru. Pobjede pozdravlja zadovoljnim izrazom lica, a poraze glasnim psovkama umjesto upitnika na kraju rečenica koje počinju sa zašto nisi odigrao…
Jastuk za pod laktove
Kad nakon procjene Opeleta čuje ponudu staro za novo samo slegne ramenima. Decenije gubitaka u igrama na sreću dodale su njegovom karakteru stoicizam. Direktne prenose izvlačenja brojeva obično zaključuje rečenicom Pišaj bože u naše veselje. Listić sa uvijek istim brojevima, datumima rođendana, žut je i umrljan tragovima prolivene kafe.
To je bila porodična tradicija. Nakon mjeseci i mjeseci heklanja, majka bi uštirkala novi milje i stavila na sto, a on ga do isteka prve sedmice nepažnjom zalio kafom. Puna ladica požutjelih miljea miriše na kafu i otrov za moljce. Njemu ne smetaju prljavi i progoreni stolnjaci. Za razliku od istačkanog furnira na stolu, mogu se promijeniti, ali to je komplikovan posao. Treba maknuti umrljan svežanj listića, zdjelicu s čibucima, turpijicama, makazicama, pincetama, drvenu kutiju opkovanu žutim limom i dopola napunjenu rizlama, stub kutija s lijekovima, šolju s flomasterima i olovkama, drvenim i hemijskim, torbicu za izlaske s novčanikom, ključevima, dokumentima, pepeljaru, pribor za pravljenje cigara, oba daljinska i jastuk na koji naslanja psorijazom iskrastavljene laktove. Kad s vrata kažem da odlazim za Skoplje kaže srećan put i mahne ne dižući lakat s jastuka, a kad se vratim nakon tri ili sedam dana, zateknem ga u istoj pozi, u istoj duhanskoj izmaglici, možda i u istoj šlampavoj potkošulji. One se sa svakim pranjem rastežu, on sa svakim odmašćivanjem skuplja. Ne skrećući pogled ispod nakostriješenih obrva s ekrana samo klimne glavom i mahne rukom opet ne dižući lakat s jastuka. Ako je žeško, iza njega je uključen ventilator. Zimi, preko istih majica, nosi lovački duks od umjetne čohe, progoren kao i sve oko njega: mebl, parket, stolnjak… Kad postrojim pred jastuk za laktove sirenje, ajvar, žoltu, ljutenicu, obraduje se i iznenadi: čuj, bio u Skoplju. Sve na stolu posuto je zelenim trošinćama. U prazne tubice cigaret-papira kao u puščane čahure gura prstohvate duhana i nabija ih šrafcigerom.
Govno za popa
Ponekad, kad se ne mrzimo tvrdoglavom ljubavlju, sastavljamo rječnik kujindelskog jezika. Trošinće, mrvice; kutretija, psi; spataloše, legne; šoljćanje, zajebavanje; zadevanje, zadirkivanje; pšne, tiho prdne… Kad rijetko nazove brata u Beograd, čujem ih kako pričaju tim jezikom i jedan drugog provjeravaju koliko su ga zaboravili. Jednom sam ga pitao, dok još nije predstavljao opasnost na cesti, zašto češće ne posjećuje familiju, da malo s njima provrevi po naški. Treba kupiti nešto deci, odgovorio je. I treba odvesti auto na servis. I treba se odmastiti. I spremiti preobuku. I treba se spakovati. A za sve to treba vremena… Zatim je napravio pauzu, pa zaključio: Kojeg ja imam.
I nije otišao.
Po uzoru na Vuka, bilježimo i izreke. Pope, pope, kuče zalaja, a ja reko ti si. Bude i anegdota. Neki Čandor, seoski tvrdica, znao je silaziti s planine usred krađe drva da se posere u svoju livadu, da mu ne propadne govno. Dok su mu unuci čekali novogodišnje poklone, on je izašao ispred kuće, opalio iz puške, i zavapio: leleee, deca, utepaše Deda Mraza. Jednom ga je nećak pitao Čičo, će mi dadeš magareno?
Ma će ti dadem, samo nee tuj.
Kako nee, kad enega tam, vrzano za drvo?
E ja kad mislim da ga ne davam na nikog, ja ga baš tam vrzujem.
Njegova žena, braneći djeci da štrpkaju slavsku hranu s peći, rekla je: puj deco, to je govno za popa. A njemu pripisuju i pjesmicu: Slava ide, muda mi se vide, sto će gosti dođu, sto mi kurca fali, sve, sve, ali praseto me najviše jebe.
Očito se nisam od njega mogao naučiti poštovanju vjere. Za razliku od mene, on nije ni sujevjeran. Ja nigdje ne izlazim bez prvog zavoja koji mi je donio sreću u radu, a osim njega status amajlije ima i švajcarski nožić, grumen sirovog ćilibara i svilene bokserice s Djeda Mrazovima. Svejedno sam u godini Titove smrti primljen u Partiju, najviše zbog rada u školskom listu i hrabrosti iskazane u Crnoj Gori nakon razornog aprilskog potresa.
Nas osam izviđača smo u kombiju a u kamionu iza nas su stari, poderani šatori Saveza. Takvi u razrušenom Baru nikom ne trebaju, pa ih na kraju ostavljamo pored hotela Agava koji liči na spljeskanu tortu sa pet kora. Krizni štab šalje nas u neko selo kod Virpazara da mještanima podignemo kamp. Zatičemo ih pred raspakovanim šatorima uvjerene da su neispravni i bez dovoljno dijelova. Padaju opklade. Prvo da ćemo šator uopšte podići, a poslije da ćemo to učiniti za pola sata, pa za deset minuta, pa za pet. Ispočetka dobijamo balone crmničkog vranca, a poslije i neotpakovane šatore. Pošto nas nije strah ući u napukle kuće, iznosimo nesretnicima namještaj i tehniku, a sebi iz podruma cijele pršute, sir i bidone vranca. U Sarajevo se vraćamo nakon četiri dana svako sa po jednim novim trosobnim šatorom. Savez iste godine dobija 300 novih Bosnasportovih Romanija od Civilne zaštite.
Kad s prijema u Savez komunista donesem kući partijsku knjižicu i crveni karanfil, Oboista me opali njime po glavi tako da majka latice danima nalazi po ćoškovima. I onda su komunisti bili nasilni?
Djed je držao na poleđini Titove slike na zidu portret kralja Petra. Tito, normalno, na slici stoji s lovačkom puškom kraj jedne čizme i s ubijenim medvjedom ispod druge. Ili nekim drugim negativcem iz Ježeve kućice. I djed je bio lovac. Jedno vrijeme je lovni vodič nekim direktorima: sijaju im pušće, al im ja zajci utepujem.
Nije bio samo prvi među lovcima nego i nadaleko čuven odgajivač pasa. Na zidu, pored Tita, visi uokvirena diploma CACIB. Na nekom svjetskom takmičenju u Beogradu njegov balkanski gonič Sultan dobio je prvu nagradu i postao najtraženiji mužjak za parenje u moravskom slivu. Kad krenemo nazad s odmora Seka i ja dijelimo zadnje sjedište u Oktaviji sa nekim od sultanovih sinova. S Luksom je Oboista imao velike planove, a Miška je upropastila tvrdoglavost.
Na plastificiranoj kopiji porodičnog stabla, ispisanog stričevim učiteljskim krasnopisom, pored djedovog nalaze se imena još tri brata i četiri sestre. Na cijelom stablu u 46 kućica svi muškarci imaju datume i rođenja i smrti, sve žene samo rođenja. One praktično i ne umiru, jer se prije toga potroše od rada i rađanja. Baku su sa žetve odvezli u bolnicu da umre od sepse slijepog crijeva. Tek su joj na rendgenu uzeli srp iz ruke. Tim plastifikatom Stari se Oboista ponosi pred lovcima u otadžbini. Tako zove srpski dio Sarajeva.
Kaktus
Lili lako opaža granicu između dva Sarajeva, drugačije brojanice okačene o retrovizore automobila, sprejom prešaran ćirilični ili latinični dio natpisa, različit status koji svinjetina u marketima uživa tamo i ovamo.
Lili me cijeni (i iskorištava) kao površinski kop lapidarnosti. Jedna od ćelija njene umjetničke kominterne štampa i preko interneta prodaje unikatne majice. Na nekima su moja jezgrovita gunđanja. Kad u modu uđu maske za nos i usta, konkurišem sa nekoliko: Maska koja život znači. Čitaj mi s usana. Upija, a nije uložak. Ćuti, da te bolje čujem. Tada smo opet posvađani, pa ne znam je li išta prihvaćeno. Prije toga još smo jednom raskinuli, kad je na viberu glasno razmišljala o tome da doseli u Sarajevo.
Nisam vidio razlog zašto bismo počinjali nešto osuđeno na propast. Bolje da budemo blizu a odvojeni, ona u Skoplju, a ja u Sarajevu, nego da živimo skupa (u Sarajevu), a sve dalje jedno od drugog. Glup sam, rekla je, ako stvarno mislim da su bolesne veze nasljedne kao daltonizam. Gore nego daltonizam, ispravio sam je. Prenosi se i na ćerke i pogađa svaku generaciju.
Nije zvala nekoliko dana, a onda se javila da je razmislila i da neće odustati. Ima tih žena koje gaje kaktuse kao da su cvijeće. Neobjašnjivo, ali istinito. Bode, ne miriše, boje je govneta, a ti ga zalivaš. Iako za boju nisam siguran. Ali i govneta ima različitih. Lili se onda smije, ja kažem dobro je dok se smiješ, ona dobro je dok me nasmijavaš. Do naredne neuspjele svađe ostajem na dobitku. Na njenom mjestu ja ne bih gubio nestrpljenje. Ostavio bih me nakon dva dana. Ključna stvar je održati daljinu u vezi. Život skupa je prečica u raskid.
Sahranite me u tepsiji
Emir i Feriha ne pojedu do kraja makarone s mišomorom, jer ih brzo spopadnu grčevi i shvate da su otrovani. Jedva nekako nazovu hitnu i završe oboje na ispiranju želuca. Poslije nekoliko epizoda otkriće se da ih je otrovala Džansu, pa će ona zaista otići u ludnicu.
Ja ću u zatvor, ako prije ne poludim. Možda bih mogao i odseliti, ali me strah u šta će se stan pretvoriti ako odem. Prije ili kasnije palimpsesti masnoće u rerni izazvaće požar ili će tlsta voda iz začepljenog sudopera poplaviti sve. Da smo u braku, odavno bih ga ostavio. Trpa u mašinu bijelo i šareno, pamuk i sintetiku, vješa mokro rublje zgužvano na štrik, tanjire pere vrelom vodom da ne troši deterdžent. (Zašto kad je sve dobro pomazao s leb?) Ne smetaju mu nadimljene zavjese ni tlsti prozori.
Vrelu vodu ne vraća na hladnu, koža na rukama crvena mi je od opeklina. Buđ ne izbiva iz frižidera jer je šteta da se vrlji. Srce lubenice cijelo sam pojede, zajedničke trešnje pozoba prvo najveće i najcrnje. Dok mu je stomak bio zdrav jeo ih je s košticom. Poslije samo digne nogu, a one ispadaju kroz nogavice, u rafalima. Ponekad se sjeti da je u našoj vezi on otac, pa napravi pasulj, ali zaboravi da ne jedem ljuto, pa mu bude iskreno žao što je dodao papriku i biber. Ako se nekim čudom sjeti da ne zaljuti, presoli. Kad ga ironično pitam kakav je, prečuje ironiju, podigne palac gore i kaže za bogove. Kad umori ložičku zadovoljno ustaje od stola, sa komentarom: Bi šta bi. Sa banicom imam više sreće. Pohvale prima skromnim slijeganjem ramenima: koj si kako umee.
Majka je razvijala jufke. U fazi pred filovanje i motanje cijeli je dnevni boravak zastrt čaršafima tijesta. Kad jednom izračuna koliko je vremena potrošila i koliko tepsija krompiruše napekla, kaže: sahranite me u tepsiji. Nakon što umre, a ja ipak izaberem drveni sanduk, iako bi se njoj kartonski više svidio, Stari Oboista zaboravlja svoje gađenje na kupovne kore i nastavlja slagati banicu na njima. Za razliku od krompiruše, ona se može jesti bez zuba, a u nadjev osim zelja, sira i milerama idu i jajca.
Pakistanski kanal
Dok Emir i Feriha leže na infuzijama, izađe doktor pred okupljene obje porodice i pita ko je tu zbog Ferihe Sarafoglu. To Sarafoglu je Emirovo prezime, Ferihino je Jilmaz, ili tako nekako. I tu se onda otkrije da su vjenčani, a majka Emirova, koja ne može da smisli Ferihu, shvati da je Feriha krila kako je domareva kćer i puštala sve da vjeruju kako je i sama iz visokog društva. E, to njenog oca pogodi i on je se odriče.
Zato ona, kad izađe s Emirom iz bolnice, pređe kod Emira u stan. Na moje olakšanje, jer sad svi znaju da njih dvoje žive vjenčano. Vole se, pažljivi su jedno prema drugom, jedu skupa, spavaju skupa. Padne najzad i seks, diskretno. Ali za razliku od Starog Oboiste ja znam da je to privremeno, jer sam na pakistanskoj televiziji vidio kako su oni posvađani i kako Feriha pali zavjese u stanu. Osim toga, na hrvatskim forumima (serija se i tamo emituje) otkrio sam da glumica koja glumi Ferihu nije očekivala takav uspjeh serije pa se ugovorom obavezala na drugu tezgu. Čitam šta će se desiti i ne mogu da vjerujem. Otkrijem i da imaju sve epizode na internetu, ali bez titla a na pakistanskom jeziku ili kako se već zove to kako tamo govore. Gledam na kompjuteru u prozoru otvorenom preko doktorata buduće epizode i nagađam šta ko kome govori. Nije ni scenario baš uzor kauzalnosti, ali u ovoj fazi praćenje priče traži detektivske sposobnosti.
Na pakistanskoj televiziji pojavljuju se na motoru Eče koja ima Emirovo ime istetovirano na vratu. Novi lik u seriji je i Javuz, koji će na kraju biti akter cijele katastrofe. A na federalnoj televiziji Rajina majka brzo pohvata ko je ko u seriji i shvati da se do Emira dolazi samo preko mrtve Ferihe. Protiv jadne cure, koja misli u registru oboe, praktično su svi: familija, jer se udala bez njihovog znanja, za neprijatelja njihove kuće i njihovog načina života; Gulsum (rodica), jer je ne podržava u nastojanju da osvoji Koraja; Hande, koja Ferihu ne voli još otkad je u osvajanju Emira pretrpjela poraz; i Emirovi rastavljeni roditelji. Otac je plejboj, vlasnik nekih hotela, bogat i arogantan. Majka se preudala, u drugom braku ima sina, ali ne bavi se ničim drugim nego brigom za Emira, za kojeg misli da mu Feriha nosi samo nesreću. Otac je Emira isključio iz svojih poslova, blokirao mu kartice, sve kažnjavajući ga zbog braka s Ferihom.
Na srpskom kanalu Feriha, želeći da se Emir sredi i odluči kako će se u svemu tome postaviti, odlazi u studentski dom. Tu joj ne daju mira, ogovaraju je strašno i provociraju. Npr. ostave joj na krevetu lutku-bebu. Na sve to ih podbada Hande, koja iz ljubavi prema Emiru shvati da Emir neće biti sretan ako Feriha nije sretna, a oboje su nesretni kad nisu skupa. Zato joj želi otežati život u domu, ne bi li se vratila u Emirov stan. I Emir je obilazi i traži od nje da se vrati, ali ona odbija.
Emir otvara klub, zbog čega njegov otac bjesni. A onda se pojavljuje pred klubom motor, na motoru djevojka u crnoj koži koja kad skine kacigu prospe joj se po ramenima plava kosa, a kad je rastrese i pokupi, na vratu pročitamo tetovažu goticom: Emir. Kraj epizode.