Skica za portret
Najsporiji sam nomad na svijetu. U proteklih četrdesetak godina, koliko živim u Sarajevu, mapa mog svijeta predstavljena je jednom ulicom – Lenjinovom. Decenijama se krećem s kraja na kraj te ulice, povremeno zalutam izvan rute, ali me nevidljivi kompas uvijek vrati na tih pet stotina metara puta.
Na jednoj strani, onoj istočnoj, nalazi se haustor u kojem sam odrastao. Smješten je u vjerovatno najružniju zgradu Evrope, ali smo mi dječaci, svejedno, bili zaljubljeni u priču o zarobljenicima koji su je gradili. Nismo se zamarali detaljima, nije nam bilo važno ko su bili tamničari, a ko zatočenici, ali smo svakog trenutka bili u stanju oživiti sliku u kojoj izranjavane ruke, uz pomoć dlijeta i čekića, prave prepoznatljive rupe kojima je, kao pljuskavicama, bila prekrivena fasada naše zgrade. U modernijoj verziji priče rupe su nastajale zahvaljujući rafalno ispaljenim mecima iz partizanskih pušaka.
Na toj istoj strani mape, u neboderu, stanovao je moj najbolji školski drug, otac mu je bio poznati slikar i imao je atelje na zadnjem spratu. Za rođendane, čijih se datuma ne sjećam, dobijali smo priliku da se divimo njihovom stanu i velikim platnima sa kojih su nas plašili konji razjapljenih gubica. Jednom prilikom, tražeći partnera za igru klikerima, pozvonio sam im na vrata, ali mi je umjesto druga vrata otvorila njegova mama. Ljubazna i nasmijana, sa šminkom kakvu nisam viđao kod drugih majki, ponudila me narandžom, ali sam ja odbio, kao što partizani, prije strijeljanja, odbijaju povez preko očiju.
Na suprotnom kraju mape Lenjinove ulice, prema zapadu, bila je zgrada u kojoj je stanovao Zdravko Čolić. Par puta sam ga vidio uživo. Prvi put je to bilo, čini mi se, 1978. godine kada je napravio veliki oproštajni koncert pred odlazak u JNA. Sjedio sam pored oca, zapamtio laserske zrake, kišu i mučninu. Čola je otišao u vojsku, a ja u bolnicu. Dijagnoza – žutica.
Zdravko Čolić u uniformi JNA
I tako, ovaj predugi uvod mi omogućava tek da smjestim junakinju svoje priče, iako bih najradije da učinim nemoguće – da je ušuškam. Njena sarajevska adresa je označena sa X, kako i dolikuje piratskim mapama sa blagom, i nalazi se tačno na sredini nekadašnje Lenjinove ulice, na pola puta između slikarskog ateljea i pjevačkog stana.
Ajša Kovačević je rođena 1953. godine, školovala se u Sarajevu i Ljubljani, a početkom sedamdesetih godina povremeno radi kao šminker na predstavama Kamernog teatra 55 i Pozorišta mladih. Često je angažuju na Televiziji Sarajevo, te sve češće sarađuje sa filmadžijama i muzičarima. Godine 1973. jedna je od osoba zaduženih za izgled Zdravka Čolića koji Jugoslaviju predstavlja na pjesmi Evrovizije u Luksemburgu. Prati ga i u narednom periodu, a zadnji put se sreću na onom koncertu poslije kojeg se za Čolinu šminku i izgled počinje brinuti Jugoslovenska narodna armija. Ajša redovno šminka slikarevu suprugu i zahvaljujući njoj dolazi do potrebnog novca, ali i skupe kozmetike koja joj u Sarajevo stiže zajedno sa bojama za platna velikog majstora.
Uskoro odlazi u Italiju, a linije na njenoj nomadskoj mapi iscrtava nevidljiva ruka muškarca u kojeg se zaljubila. Njegovo ime ostaje tajna, ali priča o „skrivenom blagu“ bila bi nepotpuna i neprivlačna da u sebi nema bar nezgrapnu rečenicu posvećenu ljubavi. Ne znamo detalje, ne možemo rekonstruisati davnu vezu, a i nema puno razloga da to činimo, ali smo sigurni da je Ajša Kovačević muškarcima bila manje vjerna nego svojoj četkici i kutijicama sa puderom. Godine 1979. Lucio Fulci snima horor film „Zombie 2“, a u ekipi je i mlada Sarajka čija ruka postaje sve sigurnija i vještija. Dvije godine kasnije sarađuju i na projektu „Kuća pored groblja“, potom Ajša pravi jednogodišnju pauzu i putuje Jadranskom obalom. Depresija joj je, priznaće kasnije, bila jedini prtljag. Bio je to dovoljan razlog da polako krene kući, prema Lenjinovoj ulici u kojoj je živjela njena majka. Tek u Sarajevu će, na svoju radost, otkriti da je njen talijanski prijatelj, reditelj Lucio Fulci, još 1961. godine napisao tekst pjesme „24 mila baci“ koju je u San Remu otpjevao Andriano Celentano.
U zimu 1983. godine, pred Olimpijadu, Ajša Kovačević pravi prve skice svoje buduće knjige posvećene „umjetnosti šminkanja“, a radni naslov je „Makeup i sedam patuljaka“. U urednim, vlastoručno ilustriranim bilježnicama, nalaze se skoro romaneskni zapisi o istoriji šminkanja, o egipatskim običajima bojenja kapaka, o srednjevjekovnom bljedilu, o ružičastim obrazima španskih prostitutki, o puderu „Aqua Toffana“ i Signori Toffana koja je „kriva za smrt 600 muškaraca“, ali i dirljive, povremeno patetične, stranice o umrloj Snježani koju šminkaju patuljci, kao i uzbudljivo poglavlje posvećeno Frankensteinu, balzamiranom tijelu Walta Disneyja i mrtvoj majci Normana Batesa.
Godine 1992. kada je Lenjinova ulica ostala izvan granica „poznatog svijeta“, izgužvana pod nogama one džinovske kornjače što nosi Ravnu Ploču, Ajša je uspjela spasiti rukopis, ali je njena majka odbila napustiti dvosobni stan iz kojeg je vidjela Trebević. Slikar i pjevač već su odavno promijenili adrese, a i Lenjin je protjeran u nepoznatom pravcu. Telefoni su prestali raditi, Crveni krst je povremeno glumio poštara, ali Ajšine poruke su ostale neodgovorene. Par godina kasnije, kada je ušla u sobu prepunu smeća i polomljenog namještaja, nije pronašla nikakav trag koji bi je uputio gdje tražiti majku. Mapa je sada bila prekrivena hiljadama znakova X – bila je zastrašujuća i beskorisna. Zato je 1995. godine Ajša Kovačević zauvijek napustila Bosnu i Hercegovinu i danas živi u New Yorku. Iz Sarajeva je, po svjedočenju njenih bivših komšija, ponijela samo majčin naprstnjak za šivanje, pronađen u stanu, u nekadašnjoj Lenjinovoj ulici.
Ne znamo šta joj je bila namjera, ali je uspjela dokazati da se bajke, nažalost, ponekad i ostvare. Ubrzo po dolasku u Ameriku upisala je Mortuary College i „nakon hiljadu sati treninga“, naučila kako našminkati lice umrle osobe. Godišnje zaradi oko 40.000 dolara i jedan mjesec odvoji za putovanja svijetom.
Ja sam najsporiji nomad na svijetu. Ne krećem se puno, volim da čitam i slušam muziku. Tako je bilo i onda kada sam zbog žutice završio u Vojnoj bolnici, u sobi u prizemlju. Otac i mati su imali dozvolu da me viđaju tek na prozoru moje bolničke sobe. I sada vidim oca sa najlonskim kesama prepunim narandži i crnog grožđa, i mamu koja, dodajući mi Duha Sa Sjekirom i Bleka Stenu, kaže – „Vidi kako je žut, k'o da ga je neko našmink'o!“ Pored uzglavlja, za mjesec dana liječenja, naraslo je brdo stripova, a bolnički ormarić bio je prepun kaseta sa muzikom, među njima, na vrhu – „Ako priđeš bliže“. Kada sam napuštao bolnicu medicinska sestra je hladno saopštila da stripove i kasete ne smijem „iznijeti u vanjski svijet“. Noćima sam kasnije zamišljao „kristalnu noć“ u kojoj plamen guta moje junake, a ja se pretvaram u neku nepoznatu mi Sofiju, ženu koja nema izbora.
Ajša će ove zime doći u Sarajevo.
NOMAD – Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret
Strahinja Zubac, priča o gromovima i ljudima
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović – jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija