Skica za portret.
Rođen je 1987. godine u Srebrenici, danas živi u Kanadi i po zanimanju je klaun. Na ovom mjestu bi bilo moguće prekinuti pisanje i ostatak vremena provesti osjećajući sve ono što izaziva tek vrhunska književnost. Azmir Mekanić je lik zbog kojeg postaje jasno zašto je svojevremeno Vladimir Nabokov insistirao da riječ “stvarnost” treba pisati sa navodnicima.
Imao je osam godina kada mu je u Srebrenici nestao otac Jusuf Mekanić, a on sa majkom Vasvijom i mlađim bratom Omerom, protjeran za Tuzlu. Riječ nestajanje na ovom mjestu koristim poučen Azmirovim uputama, objavljenim prije par godina u “Montreal Gazette”, u prvom i jedinom razgovoru za medije.
“Znam dobro šta se desilo mom ocu, i hiljadama drugih, ali sebično sam odlučio da ga stavim u mađioničarsku tačku. Za mene nije najvažnije stalno naglašavati da njegovo nestajanje nije svojevoljno. Ova riječ me umiruje jer, bar u slučaju posla kojim se ja bavim, podrazumijeva privremenost“, rekao je Azmir Mekanić opisujući stradanje svog oca Jusufa od čijeg lica mu je u sjećanju ostao “samo osmijeh i ožiljak na donjoj usni, dobijen u Kruševcu, gdje je služio JNA.”
Azmir Mekanić (prvi red) sa članovima familije. Jedina sačuvana fotografija iz Srebrenice.
Godine 1996., nakon mjeseci provedenih po izbjegličkim kampovima i “privremenom smještaju”, što je bio prvi opis kuće koji pamti i koji će zauvijek promijeniti njegov odnos prema domu, Azmir se zatiče u Pragu. On i brat nastavljaju pohađanje osnovne škole, na jednom od novih jezika koje će u narednim godinama naučiti, a majka Vasvija radi u fabrici ćilima. I njoj, baš kao i pokojnom ocu, Azmir dodaje neophodnu dozu magije, pa drugove iz razreda ubjeđuje da njegova mama pravi letajici koberec, što je češki ćilim koji leti.
Tinejdžerstvo ga zatiče na Karlovom mostu gdje jedno vrijeme prodaje drvene lutke i suvenire, te upoznaje Poljaka, uličnog zabavljača, čije će ga prijateljstvo zauvijek promijeniti. Prvo uči gutanje vatre, a potom i jednostavne mađioničarske trikove, te počinje zabavljati prolaznike svojim svakodnevnim nastupima. Uživa u neverbalnoj komunikaciji sa publikom, izvodi gegove i nasmijava turiste. U Pragu se 2004. godine održava prvi Međunarodni festival savremenog cirkusa “Letni Letna”, pojavljuju se neke od najboljih trupa – Cirque Alfonse, Trottola, Circus Baroque, Malabar… Azmir Mekanić se prvi put susreće sa profesionalnim cirkusom, a ponukan tim iskustvom naredni period sve više se okreće i redovnim obilascima praških pozorišta. Ključnu odluku donosi 2010. godine, kada odlazi u Švicarsku i pohađa radionicu Jakoba Dimitrija, jednog od najuticajnijih klauna i pantomimičara svijeta.
Zanimljiva je činjenica da je sarajevska publika imala priliku vidjeti ovog velikog umjetnika. Po završetku rata, u jesen 1996., odigrao je u Pozorištu mladih svoju predstavu, oduševio nas svojim umijećem, učinivši da se smijemo iskreno i zdravo. Imao sam sreću da ga gledam. Zapamtio sam praznu scenu, bez scenografije, na kojoj je, pored klauna Dimitrija bio samo jedan veliki kofer. Sjećam se kako smo se pokojni profesor Marko Kovačević i ja, nakon predstave, složili da je u pitanju “Džumhurovska dramaturgija”. Naime, švicarski klaun nam je potvrdio tačnost Zukine misli da “u ovoj zemlji čovjek treba imati samo uvijek spremljen kofer”.
Azmir Mekanić nastupa u predstavi rađenoj po ideji Jakoba Dimitrija “Il Capostazione e La Ballerina”, te ubrzo dobija poziv da učestvuje na audiciji za projekat koji je planiran u Kanadi. Cirque du Soleil, koji je osnovan 1984. godine, spremao je novi show, a potragu za klaunovima vodili su Yves Sheriff i Marc-Andre Roy. Njih dvojica su prepoznali Azmirov talenat i dali mu priliku da igra u novoj predstavi u režiji Francois Girarda. Od tog trenutka počinje njegova profesionalna karijera klauna, nastupi u brojnim zemljama Amerike, Evrope i Azije, stalno usavršavanje i zaljubljenost u magiju. Pojavljuje se u predstavama: “Mystere”, “O” i “Corteo”, ali pored projekata Cirque du Soleil igra i u brojnim pozorišnim kućama Kanade, oženjen je i ima dva sina. Njegov mlađi brat, Omer Mekanić, danas živi u Sarajevu i još uvijek nije pogledao ni jednu cirkusku predstavu, ali na zidu svog frizerskog salona sa ponosom drži fotografiju “najboljeg bosanskog klauna”.
U julu 2016., u osamdesetoj godini, “nestaje” Jakob Dimitri.
Azmir Mekanić mu odlazi na sahranu, a već narednog dana, poslije dvadeset i jedne godine izbivanja, dolazi u Srebrenicu. U Montrealu čuva kofer i nacrte budućeg vlastitog Cirque de Disparition.
NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret Sulejman Jalandžija