Skica za portret
Muhamed razmazuje zaštitno ulje po svome tijelu, ožiljci na nogama postaju vidljiviji, mirišu na ljekovito bilje i podsjećaju na fosilne ostatke davno izumrlih riba. Plastičnu bocu sa natpisom Nivea Sun, protect & bronze, 20 medium, dodaje svome sinu, mladiću ispruženom na susjednoj ležaljci. Na njegovim nogama, umjesto ožiljaka, tetovirani zmaj i bilijarska kugla broj osam. Škiljeći, kroz slane trepavice, pokušavam odgonetnuti značenje.
Sin u ušima ima slušalice, iz njih dopire vapaj Ace Lukasa i miješa se sa vrištanjem galebova koji pokušavaju doći do ostataka hrane u babilonskom kontejneru prepunom odbačenih novina sa hrvatskim, bosanskim, francuskim, poljskim, češkim i talijanskim riječima. Muhamed mi pruža kriglu piva, potom legne na ležaljku, a ispod glave, umjesto jastuka, namješta peškir sa iscrtanom kartom Hrvatske. Zadar mu viri kraj desnog uha. Nekoliko trenutaka uživa u suncu, onda okreće lice prema meni i na pola glasa, kao u molitvi, nastavlja svoju priču o Prijedoru.
Prisjeća se vrućine i vojnika koji se prskaju vodom, vrište od nerazumne i bezrazložne sreće, kako to samo još djeca umiju, recimo na plaži, poput ove, stotinjak kilometara udaljenoj od mjesta radnje i zločina iz Muhamedove priče. Onda govori o tarhani koju ga tjeraju da jede viljuškom i o udarcima kundaka u leđa dok klanjanjem zabavlja bivšeg komšiju. Tarhanu od tog dana više nikada nije okusio, kaže mi Muhamed. O molitvi šuti, ja ne pitam. Vezali ga za noge i ostavili da visi nekoliko sati. Izgubio svijest, poslije mu nožem rezali kožu, gasili cigarete na grudima…
U sliku logora, zaklonivši sunce, ulazi nasmijano lice Muhamedove supruge. Dok ona sinu dodaje sladoled (sa dvije kugle nečega što lokalni trgovci nazivaju “Plavo nebo”), Muhamed mi, glasom iskusnog logoraša, uspijeva došapnuti iza njenih leđa – “Ne zna ona ni pola od onoga što su mi radili.” Žena se okreće, sjeda kraj supruga, a on joj maramicom briše ruke, ljepljive od istopljenog neba koje joj curi linijom života. “Ubili su joj oca, dva brata i amidžu”, kaže Muhamed u trenu se pretvarajući iz ratnog zarobljenika u čovjeka koji hvali kćerkin uspjeh iz geografije.
Danas, Muhamed i njegova porodica, žive u Švicarskoj. Sin vozi kamion, oženjen je Natašom i imaju jedno dijete. U Prijedor idu svake godine, na povratku s mora. Muhamed mi, gledajući u pivsku pjenu kao da čeka da se iz nje pojavi kakvo čudo, u povjerenju priznaje da ne mrzi. Samo, da budem iskren, kad slušam na radiju vremensku prognozu, bude mi drago kad im je ružno vrijeme, tamo u Prijedoru. Kiša, snijeg, minusi, obraduje me to, kaže na kraju ispovijesti i nastavlja gledati Paški zaljev. Ostrva sa druge strane podsjećaju na površinu Mjeseca.
Don Joso Felicinović i Mijo Babić zvani Giovanni, sa još nekoliko ljudi, sreli su se u gostioni i na stolu raširili veliku kartu otoka Paga. Prstima prelazili po iscrtanom kamenjaru, a onda se, prateći ideje i naredbe Eugena Dide Kvaternika, odlučili za selo koje do tog trenutka i nije imalo skoro ništa do imena. Par mjeseci kasnije Slana je postala prvi ustaški logor u NDH. Bilo je ljeto 1941. godine. Prvi zatvorenici stigli su 24. juna. Za manje od tri mjeseca, koliko je logor radio, ubijeno je i bačeno u Jadransko more blizu 8.000 Srba i Jevreja, te nekolicina hrvatskih komunista.
Zarobljenici su dovođeni iz Bosne, ali i iz okupiranih hrvatskih gradova. Iza njih je, u slanom i vrućem kamenjaru, ostalo tek nekoliko zahrđalih kašika, par centimetara bodljikave žice i legenda o stanovitom Dvorniku koji je uspio pobjeći i dokopati se grada Paga. Na mjestu gdje su ga djeca, koja su mu pomogla u bijegu, pogledom ispratila prema slobodnoj teritoriji, prestaje ga pratiti i istorija. Zauvijek joj, valjda na svoju sreću, izmiče iz vida.
Talijani zatvaraju logor u avgustu 1941. godine i vrše dezinfekciju postojećih objekata i mjesta na kojima su vršene egzekucije. Lokalni brico Ivan Vidolin, koji je takođe bio i jedini fotograf na otoku, ispod peškira i sjajne britve kupljene u Beču, skriva fotografije logora i novčanicu NDH od 1.000 kuna. Na njoj motiv prirode, krajolik sa Velebitom i Slana. Decenijama kasnije ove fotografije postaju najbogatija dokumentacija, opipljivi dokaz ljudske nesreće i nepojmljivog zla. Pažanin Ante Zemljar piše knjigu o zločinu koji je počinjen na obali koju vidi sa prozora svoje sobe što će izgorjeti u požaru podmetnutom 1993. godine. Gospodin Zemljar umire devet godina kasnije, a doktori na njegovim plućima ne uspijevaju vidjeti tragove zloćudnog razočarenja.
Ivan Devčić Pivac, prvi zapovjednik logora, umro je u Argentini 1974. godine. Don Joso Felicinović je uhapšen na samom kraju rata, osuđen na deset godina zatvora, ali je oslobođen već nakon dvije godine. Do svoje smrti 1984. živio je na Pagu i obavljao crkvene dužnosti. Danas, ispred crkve u kojoj se obraćao Bogu i molio za spas hrvatskog naroda, stoji njegova bista.
Žene hitro sklanjaju peškire, dozivaju djecu da izađu iz vode, momci sklapaju suncobrane i napuštene ležaljke. Na Muhamedovo tijelo, brončano kao sveštenikova izvajana glava, padaju prve kapi kiše. Nevidljiva ruka prostire čaršaf oblaka iznad Paga. Kraj je avgusta i kiše su sve češće.