Skica za portret.
Tridesetih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 30.000 Poljaka. O njima je, svojevremeno, spisateljica Maria Dombrowska, napisala 22 stranice dug izvještaj pod nazivom „Polscy osadnicy w dawnej Bosni“, te svoje pisanje zaključila rečenicom da „Poljaci u Bosni žive znatno bolje od prosječnih seljaka u Poljskoj.“ Nakon Drugog svjetskog rata više od pola ih se vraća u zemlju svog porijekla, ali to ne spriječava Arifa Tabakovića, mostarskog fotografa, da među njima pronađe svoju buduću suprugu – Evu Grabowsku. Vjenčali su se 1952. godine, a već naredne dobili kćerku kojoj su, na majčino insistiranje, dali ime Emina.
Djevojčica odrasta u Mostaru, a jezike koje koristi dijeli na „dnevni i noćni“. Naime, preko dana, sa djecom iz mahale u kojoj žive, kao i u školi koju pohađa, govori srpskohrvatski jezik, a uveče, mati je uspavljuje čitajući joj priče poljskih pisaca. Noćni jezik tako poprima gotovo magijska svojstva, a mostarska avlija se zauvijek miješa sa čarobnim dvorištem „Akademije Pana Kleksa“ iz knjige Jana Brzechwe, napisane 1946. godine, kojom je majka uspavljuje.
Godine 1968. Eminini roditelji okončavaju brak, te majka i kćerka narednih nekoliko mjeseci žive u Konjicu, odakle se u Mostar vraćaju tek nakon smrti Arifa Tabakovića. Uskoro započinje adaptacija zgrade Narodnog pozorišta, a Eminino ime nalazimo na afišama i teatarskim plakatima gdje je potpisana kao – sufler. Narednih skoro dvadeset godina mostarskim, ali i jugoslovenskim glumcima, šapuće zaboravljene replike, a rahmetli Safet Pašalić od milja je zove „Cyranova polusestra“. Najznačajnijim i najvažnijim predstavama na kojima je radila, kako je to utvrdila mnogo godina kasnije, smatra „Majčinu sultaniju“ iz 1981. godine, u režiji Miloša Lazina, te dramu „Četveronoške“, poljskog autora Tadeusza Rozewicza, postavljenu 1988.
Godine 1989. je ponovo zatičemo u Konjicu, ovaj put na dženazi Zuke Džumhura; ostaje zabilježeno kako mu je na mezaru, umjesto molitve, izgovorila najpoznatiju poljsku brzalicu, dječiju pjesmicu „Chrzaszcz“ (Buba), a koju je Zuko za života, u pauzama između pozorišnih proba, nasmijan slušao od mlade šaptačice.
„W Szczebrzeszynie chrzaszcz brzmi w trzcinie…“
U gradu Szczebrzeszynu buba u trsci zuji…
Iz dubokog poštovanja, razočaranosti, iz inata ili straha, iz nekog posve desetog razloga koji nam ostaje nepoznat, ali koji, bez obzira na sve, ne može promijeniti smjer ove priče, baš kao što nije uspio promijeniti ni sudbinu naše junakinje, Emina Tabaković 1991. godine uzima majčino prezime. Na zadnjem jugoslovenskom popisu je jedna od preostalih 526 Poljaka u Bosni i Hercegovini, a samo dvije godine kasnije, u ljeto 1993., zajedno sa još sedamdesetak žena biva odvedena u logor Vojno i zavedena pod imenom Emina Grabowska.
Sud Bosne i Hercegovine, „zbog krivičnog djela – Zločini protiv čovječnosti iz člana 172.“, februara 2009. donosi presudu kojom se kažnjavaju četvorica pripadnika HVO-a, krivih „što su u periodu od srpnja 1993. godine pa do ožujka 1994., u svojstvu oficira i pripadnika Prve Bjelopoljske bojne Druge brigade HVO-a, u čijoj zoni odgovornosti se nalazilo mjesto Vojno, općina Mostar, kao dio široko rasprostranjenog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo bosanskih Muslimana opštine Mostar… koje su odvodili na prislini rad, nezakonito zatvarani u zatvor u selu Vojno, gdje su držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i podrumu jedne kuće, u kom zatvoru su zatočenici izlagani fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, mučenju…“
Dvijestotine i četrdesetsedam strana dug dokument, pisan pravno-medicinskim jezikom koji plaši i stvara mučninu. Čitanje vas natjera da se osjetite nagi, neprivlačni i krhki, kao osoba koja nastavlja da leži u kadi iz koje je iscurila posljednja kap tople vode, pa sada ćuti samo hladni dodir keramike i smežuranu kožu na kojoj više nemam ničeg ljudskog. Ustvari, dopustite mi ispravku. Gorčinu, strah i gađenje, dok listate papire na kojima su opisani zločini, stvara upravo „ljudskost“ koju neminovno prepoznate na najstrašnijim mjestima i u dobro znanim detaljima. Ta i takva ljudskost, sa ili bez navodnika koji joj dođu kao neizbježni okovi, pojavljuje se u činjenicama poput one da su u našim gradovima škole pretvarane u mučilišta, a da su zločinci, kao onaj čije ime Emina Grabowska nikad nije zaboravila, nečiji muževi i očevi. Nadzornik logora Vojno, bivši zavarivač iz Mostara, otac petoro djece, 2009. osuđen na 20 godina robije…
Od ljudskog zla jedino brojevi znaju biti strašniji.
Godine 1994., tri mjeseca nakon izlaska iz logora, Emina Grabowska rađa muško dijete i ostavlja ga u Mostaru, a potom odlazi u Poljsku. Biva smještena na jugozapadu zemlje, u Boleslawiec, gradić sa oko 50.000 stanovnika, u kojem je 1813. umro Mihail Kutuzov, ruski general i otac pet kćerki. (Mreža priče o Emini Grabowskoj postaje gušća i neprohodnija od bodljikave logorske žice, tako da ćemo tvrdnje publiciste Branka Perovanovića da ovaj poznati Rus ima hercegovačke korijene i da vodi porijeklo od porodice Kuduz iz okoline Trebinja, ostaviti da tamnuju još neko vrijeme.)
U trenutku kad nastavljamo priču, Emina ima 43 godine, autobusom dolazi do rodnog grada, pronalazi napuštenog sina, uspjeva srediti papire i dobiti skrbništvo. Vraća se u Poljsku i preostale godine života provodi u „šaptanju Bogu“, pravljenju keramičkih vaza (dalekih rodica mostarskih ibrika?) i školovanju sina jedinca.
Muzej keramike, Boleslawiec
Na ovom mjestu, u nedostatku onoga što zovemo istorijskom građom, činjenice ustupaju mjesto književnosti i nadi. Akademiju Pana Kleksa, najpoznatijeg poljskog čarobnjaka, opisanog u knjizi Jana Brzechwe, pohađaju nestašni dječaci čija imena počinju slovom „a“.
Pan Kleks
Adam Grabowski, sin Emine, sjedio je uz majčinu posmrtnu postelju i satima joj, umirujućim glasom šaptao… na dnevnom i noćnom jeziku. Profesor Kleks mu na lice spušta tri zlatne pjege.
U gradu Szczebrzeszynu buba u trsci zuji…
NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka Sead Kapetanović, Viking na sedždi Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu Azmir Mekanić, čovjek sa koferom Sulejman Jalandžija