Skica za portret
Početak rata dočekao sam zaljubljen i bez tijela, ništa ružno mi se nije moglo dogoditi. Prve dane opsade provodili smo u haustoru, na straži koju je, ne znam po čijem naređenju, organizovao neko od starijih. Sjedili smo za kamperskim stolom postavljenim ispred lifta; jedan od komšija, spretan sa rukama, montirao je dodatnu bravu na ulazna vrata zgrade, pa je naša tvrđava bila u potpunosti neosvojiva. Ući se moglo jedino uz pomoć izdajničke pletenice spuštene sa nekog od prozora u Braće Vujićića 11. Srećom, Zlatokosa je napustila Sarajevo još u martu 1992. , pa smo bili na sigurnom, i mi i ona.
Jedne noći, na straži sam se zatekao sa komšijom sa trećeg sprata, oficirom u penziji. Bili smo naoružani, on radiom, ja knjigom. Njegovo oružje je šumilo, krčalo, povremeno ispuštalo neugodne zvukove, pa ga je ubrzo odložio u džep. Moja knjiga je hvatala udaljenje frekvencije, nevidljivi neprijatelj je mirovao.
„Išao je sa mnom u školu.“ prekršio je komšija primirje pokazujući bradom prema knjizi u mom krilu.
„ Ko?“ upitao sam ne shvatajući iznenadno priznanje.
„Taj Kiš.“
Sklopio sam knjigu i momentalno se pretvorio u unuka koji očekuje nastavak divne i uspavljujuće priče. Na moju žalost, oficir se branio šutnjom; uspio sam saznati tek u kojoj klupi je sjedio, u odnosu na pisca, i da se nisu vidjeli od školskih dana. Granata je udarila u zgradu Velepekare i u potpunosti preusmjerila tok oficirskih misli.
„Stodvadeset milimetara… domet preko šest kilometara… u upotrebi od 1975. godine.“
Znači, ovo mu je prvi rat, pomislio sam i nastavio čitati „Enciklopediju mrtvih“.
Mnogo godina kasnije, u vremenu koje zovemo poslijeratnim, jednog sam decembra doputovao u Novi Sad. U hotelu koji se nalazio u blizini pozorišta i Uspenske crkve, čak su se i zavjese pomjerale pritiskom na dugme daljinskog upravljača. Te sam noći konačno shvatio da tehnologija omogućava da se usamljenost pojavi u „high-definition quality“; padao je snijeg i prtine nesanice već su mi bile do struka. U sedam ujutro stajao sam ispred hotela; u ruci, umjesto turističkog vodiča, držao knjigu Danila Kiša i bio spreman, prije susreta sa pozorišnim ljudima, završiti svoje hodočašće – pronaći Bemovu ulicu iz „Ranih jada“.
Nisam htio pitati prolaznike, želio sam uživati u lutanju nepoznatim gradom, otkrivati i prepoznavati. Našao sam je brzo, sada se zvala Ćirpanova ulica i ničeg fotogeničnog u njoj nije bilo, osim možda odbačene kade u jednom napuštenom dvorištu. Potom sam prošao Školskom, pa ulicom Danila Kiša, a onda niz Maksima Gorkog sve do obale Dunava, do Keja žrtava racije. Na to je mjesto, zajedno sa mnogobrojnim Jevrejima Novog Sada, doveden i otac Danila Kiša. Rupa u ledu se začepila nagomilanim mrtvim tijelima koja su odbijala da odu niz vodu, pa je ubijanje odloženo. Eduard Kiš je ubijen u Aušvicu. Snijeg se otapao, pretvarao u bljuzgu, gustu kao krv.
Dunav
Te zime sam u arhivi Sterijinog pozorja, uz pomoć prijatelja zaljubljenog u drame i ljude, otkrio knjigu Muharema Karabegovića „Lažni hadžija“. Tek drugi dan u Novom Sadu, a pronađenom zemljaku sam se obradovao kao višegodišnji emigrant. Započeo sam svoje novo, neplanirano istraživanje koje će me odvesti do zanimljivih ljudi i druge rijeke.
Muharem Karabegović je rođen 1864. godine u Modriči, koja će dvadesetak godina kasnije, kako tvrde knjige, imati oko 2.000 stanovnika, a među njima „devet učitelja, devet aga i begova, tri sveštenika“. Muharem je bio jedan od učitelja, školovao se u Sarajevu, objavljivao u „Bosanskoj vili“, putovao i sa tih putovanja donosio brojne knjige. Godine 1900. umire njegov rođak Avdo Karabegović Hasanbegov, nadareni pjesnik, momak od dvadeset i dvije godine čija će smrt uzdrmati Muharemovo pero. Te iste godine stiže u Beograd i upoznaje Branislava Nušića, dramaturga Narodnog pozorišta i zahvaljujući njemu dolazi u dodir sa dramskom književnošću tadašnje Evrope.
Za njegov budući rad, posebno za pisanje drame „Lažni hadžija“, od presudnog je značaja susret sa Voltaireovim djelom. Muharem Karabegović čita francusko izdanje tragedije „Le fanatisme ou Mahomet le Prophete“, petočinke napisane 1736. godine, a prvi put izvedene u Lilleu 1741. Priča je smještena u 629. godinu, a među likovima su prorok Muhamed, Zopir, general Omar te Seid i Palmira. Voltaire gradi dramu oko Muhamedove „naredbe da se ubiju njegovi kritičari“, fabulu oblači u jednostavan ljubavni haljetak. Sapunica se spaja sa televizijskim vijestima – prorok je privučen Palmirinom ljepotom, mladog Seida pretvara u vjerskog fanatika, naručuje „političko ubistvo“, ali drama završava samoubistvom djevojke koja odbija „nametnutu ljubav“. Djelo će stotinama godina izazivati različite reakcije, pobunu, zabrane izvođenja, a nerijetki će pokušavati odbraniti Voltaireovu želju da osudi „zločine u ime crkve“.
Muharem Karabegović je 1904. završio pisanje drame „Lažni hadžija“, komedije kojom je pokušao odgovoriti davno umrlom pozorišnom kolegi. U svoju dramu je smjestio one iste Voltaireove likove, sve osim Muhameda, čije prisustvo je, ipak, osjetno i ovu dramu čini još zanimljivijom i privlačnijom za buduća književna proučavanja. O postmodernizmu Muharem, naravno, nije znao ništa, ali je odlično poznavao ljude i njihovu bol.
Dramaturško umijeće Muharema Karabegovića ostavljamo po strani i nastavljamo se diviti njegovoj sposobnosti da se posve mirno suoči sa svijetom koji ga ne prihvata, koji ga ne razumije i olako osuđuje, a još lakše ismijava. Stotinu godina prije nas današnjih, Muharem kritikuje svijet u kojem živi, ali na način kako kritikujemo vlastitu djecu, posve svjesni sopstvene odgovornosti i uloge. Svoj zadatak je otežao izabravši da piše komediju, pa je gorčina koju nose njegovi likovi još očitija.
Dramu je 1905. godine predao Branislavu Nušiću, tada upravniku Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, a tekst je, dvije godine kasnije, izašao iz štamparije braće Popović i nastavio svoje kratko putovanje. Muharem Karabegović je umro 1920. godine, sahranjen je u Modriči, a na dženazi je pročitan i tekst koji je povodom njegove smrti napisao najveći srpski komediograf.
Prošle godine sam otišao na svoje drugo hodočašće. Put me, opet zahvaljujući teatru, odveo u Brčko. Od hotela „Jelena“ sam za par minuta došao do Save; izmaglica iznad vode izgledala je kao pozorišni efekat iz amaterske predstave. Uz obalu su se ljuljuškale prljave brodice. U kafani „Ženski most“ pojeo sam riblju čorbu, popio rakiju i fildžan kafe. Bio sam spreman nastaviti do odredišta. Šetalište Ficibajer je stotinjak metara dalje; u blizini je i ulica Danila Kiša. Nedaleko od tog mjesta, februara 1920., u mutnom savskom plićaku pronađeno je tijelo Muharema Karabegovića. Izvršio je samoubistvo u pedeset i šestoj godini. Godine 1923., kada je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, Nušić je predložio da „Lažni hadžija“ bude tekst kojim će otvoriti sezonu. Odbijen je. Drama nikada nije izvedena niti u jednom pozorištu.
Sava, u kojoj je pronađen mrtvi pisac, ulijeva se u Dunav čijim koritom su nekad davno plutali jevrejski leševi, a treća voda, kojom doplovljavamo do kraja ove priče, jeste rijeka Bosna. Desna pritoka Save, rijeka pored koje je 1998. godine, za vrijeme ribolova sa svojim prijateljima, umro moj otac Sulejman. Bio je decembar i padao je snijeg. Očevo tijelo je klonulo tako da su mu prsti desne ruke ostali u vodi, spojeni sa dalekim rijekama i nepoznatim mu ljudima. Maštoviti čitalac na ovom mjestu ima slobodu zamisliti ribu koja pliva Bosnom, Savom i Dunavom, spaja tri priče, upletene kao kosa Zlatokose iz Braće Vujičića 11.
Raščešljavam zamršenu pripovijest i razmišljam o trećem vodočašću na koje me natjeralo jučerašnje putovanje pored rijeke Bosne. Očevi prijatelji, svjedoci njegove smrti, pričali su mi da su tog decembra, dva dana nakon što sam postao diplomirani dramaturg, pecali u blizini Kaknja. Prošlo je, evo skoro pa tačno dvadeset godina, a ja još nemam hrabrosti da obiđem mjesto gdje je Sulejman Imširević dodirnuo svjetove.
Kao i na početku rata, ni ja ni moj otac nemamo tijela. Ništa ružno ne može nam se dogoditi. Ovo je, ipak, najljepši od svih svjetova.
NOMAD – Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret
Stjepan Soldo, where do they all come from
Ajša Kovačević, osmi patuljak iz Lenjinove ulice
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović – jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija