Skica za portret
Alfred Hitchcock je tačno znao kako trebaju izgledati savršen film i savršen zločin. Sve u jednom kadru, u samo nekoliko minuta, bez ijedne izgovorene riječi. Slika u njegovom snu bila je posve jasna; vidimo pokretnu fabričku traku i mehaničke ruke koje podižu metalne dijelove, aluminijske diskove, šrafove i zupčanike. Kamera ne prekida lagani švenk, pred našim očima se ukazuje automobilska šasija, potom izrasta karoserija, robot popunjava utrobu budućeg vozila i precizno smješta teški i mirni motor.
Gomila željeza, u samo par sekundi, pretvara se u prelijepi automobil sa kromiranim ratkapama i uglačanim zaštitnim znakom. Svjetlost se odbija od crno lakiranih suvozačkih vrata, kamera se zaustavlja zajedno sa trakom; nevidljivi statista/radnik obuhvata ručku i narednog trenutka iz auta, sa kožom presvučenog sjedišta, ispada leš nepoznatog muškarca. Život Jasmina Čengića, po njegovim sopstvenim tvrdnjama, podsjeća na tu nikad snimljenu Hitchcockovu filmsku priču. Ima trideset i sedam godina i ne prestaje se pitati otkud svi ti mrtvi ljudi oko njega.
Alfred Hitchcock
Rođen je 1981. godine u Fojnici. Kada je počeo rat mati ga je sklonila u Beograd da ne gleda smrti, ali je on već 1993. bio u stanju do u detalj zamisliti zločin o kojem je njegova majka Ana šaputala sa tetkama i ponekom prijateljicom. Pravio se da čita novu avanturu Mister Noa, strip-junaka koji je od rata pobjegao u šume Amazona, a ustvari osluškivao je i dešifrovao svaku majčinu tiho izgovorenu riječ. Pred očima mu se, opet kao na pokretnoj traci, sklapala priča o dvostrukom ubistvu u rodnoj Fojnici. Brzo je shvatio da su žrtve dva fratra (čak im je i imena zapamtio, Nikica i Leon), ali je bio zbunjen drhtavim pominjanjem porodičnog prezimena.
Franjevački samostan u Fojnici
Tek će u Pragu, nekoliko godina kasnije, saznati cijelu priču o zločinu koji su u Franjevačkom samostanu počinila četvorica pripadnika Armije Bosne i Hercegovine. Ubica se prezivao Čengić i po riječima Jasminovog oca – daleki je rođak. Dalek, živ i slobodan, naglasio bi danas, ne krijući ogromno brdo stida koje mu pritiska grudi pa sve teže diše, a naivni doktori i dalje tvrde da je to zbog duhana.
Majka Jasmina Čengića se prije udaje prezivala Todorović i pripadala je onoj istoj sarajevskoj porodici iz koje se 1900. godine pojavila slikarica imenom Mileva. Njena platna će ga privući tek kad odraste. Prvi put kad ih je vidio, u nekoj davnoj posjeti Sarajevu i nisu ostavila poseban utisak na njega. Zaboravio je njihov sadržaj, a u dječačkom sjećanju slike rođake Mice pretvarale su se u šarene vodenaste mrlje. Vremenom će u njima, kao u kakvom talogu kafe, prepoznati siluete leševa u raspadanju. U svakom slučaju, zahvaljujući porodici Todorović bio je u mogućnosti da sa svojom majkom napusti Fojnicu i ratne godine provede mijenjajući sedam puta beogradsku adresu.
Zadnja dva mjeseca boravka u Srbiji proveli su u hotelu „Metropol“. U oktobru 1996. Jasmin ima petnaest godina i zaljubljen je u djevojčicu sa Dorćola. Prvi poljubac se desio onog istog dana kada je policija došla u jednu od hotelskih soba iz koje će, par sati kasnije, iznijeti prekriveno tijelo Nebojše Đukelića, novinara i filmskog kritičara. Samoubistvo je izvršio popivši preveliku dozu tableta za smirenje, pa se smirenost, na neki volšeban način, prenijela i na bezosjećajne goste hotela. Jasminu se činilo da, te noći u beogradskom „Metropolu“, niko osim njegova majke nije plakao i izgovarao molitve.
Par dana kasnije, listajući dosadnu dnevnu štampu, naišao je na priču o susretu Nebojše Đukelića i Alfreda Hitchcocka, te pročitao i besmislenu anegdotu kojoj je kumovao tadašnji direktor Jugoslovenske kinoteke. On je, naime, iz posve nepoznatih razloga, gostu iz Engleske poklonio staru srpsku kuburu. Umjesto zahvale dobio je odgovor: „Čuvaću se da je ne prislonim na sljepoočnicu.“
Jasmin se nije trudio pronaći skriveni smisao u pročitanoj rečenici, ali je, po njegovu vlastitom priznanju, pogled na fotografiju Nebojše Đukelića bio trenutak kada se u njemu pojavila klica budućeg straha od smrti. Jezu kod petnaestogodišnjeg dječaka izazvalo je jednostavno prepoznavanje; na licu tek preminulog čovjeka otkrio je crte Mister Noa. Smrtnost strip-junaka uplašila ga je toliko da je poželio trčati, bježati što dalje, preko srpskih njiva, pa preko stepe, u susret svom sumerskom polubratu.
Predah pravi 1998. godine u Pragu gdje upisuje studij i postaje dizajner svjetla. Nekoliko godina provodi eksperimentišući kao slobodni umjetnik, pravi „svjetlosne instalacije“, piše teorijske radove – o arhitekturi i svjetlu, o ljudskom tijelu i načinu njegova osvjetljavanja, o značenju mraka… Povremeno radi u praškim pozorištima i proučava crni teatar, učestvuje u nekoliko uspješnih projekata i zaljubljuje se u pozorište koje, čini mu se, ne priznaje granice. Sarađuje sa brojnim evropskim rediteljima, a najuspješnijom predstavom smatra onu posvećenu Isaacu Newtonu. U Bosnu, prvi put nakon rata, dolazi kao gost festivala MESS.
Godine 2001. u Fojnici umire njegova majka, a otac joj ispunjava nejasnu i teško prihvatljivu posljednju želju, te biva kremirana u Beogradu. Otac i sin se ponovo sreću i provode noć razgovarajući u hotelskoj sobi. Čitalac bi posumnjao u istinitost kada bi pripovjedač tvrdio da se porodični susret odigrao u „Metropolu“ ili, što je tačnije, ali što izaziva još veću nevjericu, u Nomad Luxury Suites, na Vračaru. Stoga, odlučujemo se za tvrdnju da se naš junak ne sjeća detalja posljednjeg viđenja sa ocem.
Narednu deceniju Jasmin Čengić živi u Češkoj, radi u pozorištu i na televiziji, a 2010. godine upoznaje Janu Popelkovu i „prenosi je preko Praga“. Već naredne godine sele se u Finsku, prve mjesece provode u Helsinkiju, a potom odlaze ka sjeveru i zaustavljaju se u Rovaniemi, glavnom gradu Laponije. Jasmin privodi kraju pisanje svoje knjige „299 792 458“, a dobri učenici bez većih problema u naslovu prepoznaju – brzinu svjetlosti. Nastavlja sa eksperimentima, umjetničkim instalacijama, proučava finsku litolatriju, kult svetog kamenja koje označava „mjesta na kojima se ukazuju nadnaravna bića“ i služe kao putokaz nomadima.
Trideset i sedam godina mu je i dobro zna da ne može pobjeći. U svom dvorištu ima sedam haskija kojima je dao imena ruskih pisaca. Gogolj, Čehov, Tolstoj, Bulgakov, Nabokov, Jesenjin i Gorki, ne zavijaju na Mjesec niti se uznemire zbog aurore borealis. „Čehov je najvjerniji, Nabokov najtromiji, a Gogolj često bježi i zna ugristi“, kaže Jasmin o svojim psima. Bez straha od patetike priznaje kako u sjevernom svjetlu prepoznaje slike Mice Todorović, baš kao što u svojim sijedim pramenovima vidi utješnu i smiješnu imitaciju Mister Noa.
Mister No
Ne zna izgovoriti niti jednu molitvu, ali mu se sviđa onaj opis koji tvrdi da je Bog „svjetlost što ograničava samu sebe“. U svojoj radnoj sobi, na najvišoj polici, drži očev Kur'an sa obilježivačem umetnutim na početku XXIV sure.
U svom crnom automobilu svakodnevno se vozi duž obale rijeke Kemijoki, sluša muziku sa radija i ne plaši se biti čovjek sa Hitchcockovog sjedišta.
NOMAD – Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret
Olga Stojanović, ušivena priča
Benjamin Smajlagić, crno-bijela priča
Oskar Kabiljo, čovjek zvani Mama
Carlo Magnani, polubrat Pinokijev, sin Alijin
Muharem Karabegović, priče od vode
Stjepan Soldo, where do they all come from
Ajša Kovačević, osmi patuljak iz Lenjinove ulice
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović – jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija