Skica za portret.
Zabodete li šestar u 978 metara visok vrh Kozare i napravite kružnicu, sijekući Savu na sjeveru, Vrbas na istoku, Sanu na jugu i Unu na zapadu, u grafitnom obruču ostaće Novi Grad, Prijedor, Jasenovac, Omarska, Tomašica… Ako umjesto šestara zabodete lopatu, velika je vjerovatnoća da ćete, na skoro svakom metru unutar pomenutog kruga, prečnika oko 50 kilometara, dotaći kostur iz nekog od prethodnih ratova.
Na Kozari je svojevremeno pronađeno kovano sidro, dokaz da kosti Rimljana, Srba, Hrvata i Bošnjaka leže na dnu presahlog Panonskog mora. Krajiški mornari su davno izumrli, a ustaše, četnici i partizani se, šta god tvrdila moderna istorija, uspješno opiru konačnom nestanku.
Nikola Zgonjanin, udbaš i književnik, rođen je 1934. godine na rubu pomenute kružnice, u selu Velika Žuljevica, svega par kilometara od Bosanskog Novog koji je u zadnjem ratu preimenovan u Novi Grad. U Banja Luci je završio Učiteljsku školu, potom kao nastavnik proveo nekoliko godina u Bihaću, da bi se, sredinom pedesetih godina, nastanio u Sarajevu. U tom periodu objavljuje i svoje prve pjesme u časopisu „Život“ koji uređuje Mak Dizdar. Stihovi poput „…jarbolima pocijepajmo nebo, nek u kosmos iscuri sloboda…“ otkrivaju mladalačku zaljubljenost u ruski socrealizam, a u nekoliko kasnije objavljenih pjesama prepoznaje se i iskreni pokušaj borbe sa osjećajem gubitka oca Budiše koji je ubijen 1944. godine u nacističkom logoru. Legenda kaže da je Mak Dizdar jedne prilike, govoreći u krugu kafanskih prijatelja o poeziji Nikole Zgonjanina, priznao da je „kod njega više bola nego talenta“. Nije ni slutio da će mladi pjesnik uskoro bol zamijeniti još štetnijom „namirnicom“ – mržnjom.
Naravno, kako i priliči takvim organizacijama, ne zna se ni tačno vrijeme, ni način vrbovanja, ali je posve sigurno da Nikola Zgonjanin, u trenutku kada postaje dijelom Uprave državne bezbjednosti, nije puno stariji od Isusa i Hamleta. UDBA je nastala 1946. godine i ima jednostavan zadatak da „zastraši kritičare i protivnike režima“, a njih dijeli na tri grupe – unutarnje neprijatelje, emigraciju i strane službe. Između 60-ih i 90-ih godina, po dostupnim nam podacima iz otvorenih arhiva, ubijeno je oko 60 političkih emigranata, a hiljade ljudi je poslano na Goli otok.
Ostavimo ih na trenutak da putuju prenatrpanim brodicama prema ostrvu bez rastinja, a mi zaronimo u nestalo Panonsko more na mjestu gdje se nalazi rodna kuća Nikole Zgonjanina. U istom selu, samo par metara dalje od imanja koje je svojim rukama izgradio stolar Budiša, rođena je i Božidarka Grublješić, šest godina mlađa od Nikole. Ustaše su joj nakon kozarske ofanzive strijeljale oca i majku, a nju, zajedno sa hiljadama druge srpske djece, internirali u logor u Sisku.
„…Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. avgusta 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. avgusta, bilo je 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom avgusta i septembra 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčice, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije… Na spomeniku na dječijem groblju stoji podatak da je na tom mjestu sahranjeno oko 2.000 djece…“ (izvor: www.tacno.net)
Povratak iz zarobljeništva
Putevi Nikole Zgonjanina i Božidarke Grublješić se, na prvi pogled, nikako ne dodiruju. (Pažljivom čitaocu ostavljam slobodu da slike veže mornarskim čvorovima za najbližu obalu, po nahođenju i potrebi.) Naš junak u narednim godinama ne objavljuje poeziju, a u tadašnjoj štampi ostavlja tek jedan, gotovo neprimjetan trag. Naime, osamdesetih godina, u „Oslobođenju“ se pojavljuje kratka vijest u kojoj je novinarsko-policijskim rječnikom opisan šamar što ga je „pjesnik Nikola Zgonjanin“ dobio na sarajevskoj ulici od urednika časopisa „Dalje“, nadrealiste Oskara Daviča. Razlozi nam ostaju nepoznati, baš kao i krajnje posljedice pomenutog pjesničkog susreta.
Godine 1992., izdavačka kuća „Smith & Kraus“ iz Louisvillea objavljuje „Krvavu dramu“ Nikole Zgonjanina, obiman pozorišni tekst koji nikada nije izveden. Riječ je, kako to u predgovoru objašnjava izvjesni Lawrence Harbison, o „dirljivoj ispovijesti komunističkog djecoubice… o Medeji u partizanskoj uniformi.“ U tri čina, na više od 200 strana, likovi Nikole Zgonjanina progovaraju neuvjerljivim jezikom, a loša struktura nije u stanju da drži tešku dramsku građu i temu sa kojom se autor ne uspijeva izboriti. Malobrojni su osvrti na ovu knjigu, ali je, čini se, jedan od najzanimljivijih napisan rukom bivšeg jugoslovenskog disidenta Veljka Stanića koji u jednoj rečenici sažima „tragediju Nikole Zgonjanina“ – „…Ostaci socrealizma pucaju sami sebi u glavu, pred najezdom istine koju pisac nije u stanju istrpiti.“
Dvije godine kasnije, osjećajući valjda da mu književnost ne može pomoći, Nikola Zgonjanin objavljuje svojevrsnu ukoričenu ispovijed. Nova knjiga nosi naziv „Sudba“, što je krajnje jednostavna šifra iz koje je lako iščitati opsesivne teme i spisateljsku dijagnozu od koje je autor smrtno obolio. Privlačnost, kao i nemir koju ovaj rukopis nosi sa sobom, leži u nevjerovatnim događajima, ali najprije u jeziku kojim nam se autor obraća. Nikola Zgonjanin, zadnji put u životu, koristi se jezikom „udbaškog potkazivača“, a nasuprot bezdušnog Isljednika postavlja – samoga sebe. Čitalac prisustvuje „profesionalnom ispitivanju“, biva svjedokom mučnog pribavljanja „kompromitirajućih podataka“. Nikola Zgonjanin u kratkom romanu/izjavi opisuje svoj put unutar UDBE, a osnovni zaplet veže za akciju kodnog naziva „DESNOM MAKSIMALNO“.
Naime, krajem šezdesetih godina, kada Jugoslavija biva prodrmana studentskim nemirima, a strah od neprijatelja se prepoznaje na svakom koraku, neko od čelnih ljudi Titove tajne službe dolazi na stravičnu ideju ukradenu iz grčkih tragedija. Ime akcije, „DESNOM MAKSIMALNO“, posuđuju od dvoje pjesnika čija poezija im je poslužila kao „manifest“. Zloupotrebljavaju ime Desanke Maksimović, ali i stihove Vladimira Majakovskog – „…a ko li to desnom stupa? Lijeva! Lijeva! Lijeva!“ („Lijevi marš“, 1918.) „Krvava bajka“, napisana 1941. godine, nakon stradanja kragujevačkih gimnazijalaca, postala je književno/istorijsko opravdanje za zlodjela koja su, skoro trideset godina poslije rata, zaludjeli „revolucionari“ namijenili neistomišljenicima. Plan je bio jednostavan i stravičan – napasti djecu svojih neprijatelja!
Od 1960. do 1985. godine, u lažiranim saobraćajnim nesrećama, nerazjašnjenim napadima, sumnjivim samoubistvima, dobro planiranim pljačkama, nezgodama na radu, u školama, dječijim odmaralištima, sportskim terenima, parkovima, ulicama, u Bosni i Hercegovini je stradalo više od stotinu djece uzrasta do 15 godina. Nikola Zgonjanin je bio jedan od izvršilaca, i po njegovim riječima, on je „osmislio i izvršio sedamnaest djela“. O ubistvima i napadima odlučivao je Centralni komitet Saveza komunista iz republike kojoj je „meta pripadala“, a nepisano pravilo je bilo da „svako ubija svoga“. U knjizi „Sudba“ Nikola Zgonjanin je pobrojao sve svoje žrtve, opisao detalje njihove likvidacije i stradanja, dao tačne podatke o vremenu i mjestu nesreće, pritom ne navodeći svjedoke i pomagače. U američkim knjižarama, prije no što je povučena iz prodaje, knjiga “Sudba“ je stajala na odjelu fikcije.
Nikola Zgonjanin nikada nije odgovarao za zločine koje je počinio. Nedugo nakon posljednjeg rata gubi mu se svaki trag. Iz izdavačke kuće ne odgovaraju na upite, a na zvaničnoj stranici, ukoliko pokušate doći do primjerka knjige, dobijete samo šturu informaciju – OUT OF STOCK!
Golootočkom brodicom vratimo se sada na obale privremeno nestalog Panonskog mora. Božidarka Grublješić, koja je u ustaški logor odvedena kada su joj bile dvije godine, preživjela je rat, a iz logora je donesena u prihvatilište Crvenog križa u Zagrebu, gdje su je usvojili Katarina i Stjepan Frajt. Istinu o stradanju svoje porodice, kao i svoj pravi identitet, otkriva tek u svojoj 36. godini kada je pronalazi tetka Dara Grublješić. Do tog trenutka Božidarka je već snimila „Užičku republiku“ i „Ženu sa krajolikom“, te osvojila Zlatnu arenu za ulogu u filmu „Živa istina“. Božidarka Frajt ima 77 godina, živi u Zagrebu, ima jednu kćerku, a na Wikipediji, u rubrici „roditelji“ stoje četiri imena: Katarina Frajt, Stjepan Frajt, Vida Grublješić, Bogdan Grublješić.
Božidarka Frajt
A vama, koji sumnjate u smisao i svrhu poezije, koji ismijavate pjesnike i njihovo umijeće, umjesto zaključka i pogovora, ostavljam da zamislite zvuk i snagu – Davičovog šamara!
„…smrt otkida sate sa obraza.
Robija šamar za svakoga.
Sam protiv knjaza,
Sam protiv Boga…“
NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret Sead Kapetanović, Viking na sedždi Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu Azmir Mekanić, čovjek sa koferom Sulejman Jalandžija