Skica za portret.
Mjereno nadmorskom visinom, između Zeusa i Hasana Ademovića je 900 metara razlike; upravo toliko je Cincar planina, na čijim padinama je rođen Hasan, niža od Olimpa. Priča kaže da se Zeus prerušio u labuda, zaveo Ledu i ona mu rodila blizance – Kastora i Polideuka. O ljubavnom životu pomenutog bosanskog radnika nema pouzdanih podataka, ali je zapisano da je 1931. godine dobio sinove Omera i Ramu.
Blizanci Omer i Ramo Ademović rođeni su u Livnu. Samo par mjeseci kasnije umire im mati, djeca odrastaju u kući svoje tetke, a osim nekoliko slika iz porodične avlije, Omer će iz rodnog grada ponijeti tek uspomenu na prvi radio i šuštavu melodiju koju je čuo iz drvene kutije. (Aparat je 1935. iz Zagreba u Livno donio njihov komšija Mustafa Mulalić, isti onaj koji će u ratu postati narodni poslanik i član štaba Draže Mihajlovića.) Odluku Hasana Ademovića da napusti tadašnju državu, bilo bi najjednostavnije opravdati „teškim životom“, besmislenom i suvišnom sintagmom koja je izmišljena radi loših pjesnika, varljivih političara i slatkorječivih prosjaka, ali mi znamo da je u pitanju bila – „tragička krivica“.
Jedno dijete ostavlja na brigu svojoj sestri, a sa drugim odlazi za Ameriku. U proljeće 1936. ih zatičemo u Čikagu, a u arhivi Džemijetul Hajrije, dobrotvornog društva bosanskih doseljenika, nalazimo i ime Omera Ademovića. Hasan se, uz pomoć izvjesnog Petra Sekulovića, čovjeka rođenog u Podosoju kod Bileće, zapošljava u lokalnoj čeličani.
Drugi svjetski rat, i muku zbog razdvojenosti, posve vjerno dočarava četrdeset i osam sačuvanih pisama koje je Omer uputio svom bratu blizancu. Zametak njegova budućeg zanimanja, čini se, bilo je moguće prepoznati u crtežima koje je uredno ostavljao po marginama gusto ispisanih stranica. Sve ono što nije umio opisati riječima, razapet između tada dva podjednako strana mu jezika, Omer je za svog brata Ramu nacrtao. Na rubovima hartije ostali su da vise brodovi, visoke zgrade, tramvaji, automobili, jedan saksofon, kišobran, pas… Ne znam da li su pisma stigla na livanjsku adresu, ali mogu zamisliti trinaestogodišnjeg dječaka kako ih proučava kao starica talog kafe na dnu fildžana.
Pouzdani podaci o školovanju Omera Ademovića nisu dostupni, ali nakon Drugog svjetskog rata šegrtuje po čikaškim pozorištima, u početku kao obični scenski radnik, ali ubrzo i kao asistent scenografa. Izrađuje kulise za predstave u pozorištima Goodman, The Second City, Story Theatre, Steppenwolf… Od 1957. godine sarađuje sa scenografima Benom Edwardsom i Borisom Aronsonom, a među najvažnijim predstavama su „Alice in Wonderland“, „The Young and Fair“, „Who's afraid of Virginia Woolf?“ i brojne druge na kojima je, kako se to kaže, ispekao zanat. (Prizvana slika cvrči kao usijan metal potopljen u vodu. Pred očima se neminovno spajaju mitološki kovač Hefest i Omerov otac Hasan u trenutku svoje smrti u vreloj hali čeličane kojom leti svjetlucava prašina.) Dvadesetak godina kasnije Omer Ademović završava karijeru pozorišnog scenografa radeći na premijernom izvođenju drame Davida Mameta „American Buffalo“, u režiji Gregory Moshera. Na scenu postavlja predimenzionirana vrata i drveni sto, te zahvaljujući tome, pola stoljeća kasnije, možemo bez stida tvrditi da je David Mamet, zajedno sa svojim likovima, u svijet dramaturgije ušao na velika vrata koja je napravio jedan Bosanac.
Omer Ademović se 1975. godine oprašta od pozorišta, a rastanak je brz i bezbolan. U narednim godinama radi samo na unosnim projektima koji mu donose dugo sanjanu sigurnost, a teško izgovorljivu englesku riječ „art“ zauvijek zamjenjuje hipnotičkom sintagmom „show business“. Godine 1977. biva pozvan u Indianapolis, te početak ljeta dočekuje radeći binu za veliki rock koncert. Tog 26. juna, u Square Areni se okupilo preko 18.000 ljudi, ovacijama su dočekali uvodne taktove numere „Also Sprach Zarathustra“ (one iste taktove koji će 2001. odzvanjati Kubrickovim svemirom), a trenutak kasnije pred oduševljenu masu istupa Kralj – Elvis Presley.
Elvis Presley, posljednji koncert
Bio je to njegov posljednji nastup. Umro je 16. avgusta 1977. godine, a priča nam omogućava magiju da ga u istoj rečenici, na čijem početku umre, vratimo u utrobu majke Gladys Presley. Te 1935., pored još nerođenog Elvisa bio je i njegov brat blizanac. Mrtvorođena beba će dobiti ime Jessie Garon Presley, a Kralj će u budućnosti često tvrditi kako dobar dio svog talenta duguje upravo svome bratu.
(U eksperimentu koji je rađen decenijama kasnije, NASA će proučavati blizance. Mark i Scott Kelly, braća i astronauti, privremeno su razdvojeni tako što je jedan od njih 342 dana proveo u svemiru. Po povratku doktori su savršenom preciznošću izmjerili da je DNK blizanaca za 7% promijenjen.)
Braća Omer i Ramo su razdvojeni više decenija i ne znamo u kom postotku je narasla razlika između njih, ali zdrav razum radi i ono što NASA ne umije. Podaci koje imamo o životu Rame Ademovića, omogućavaju jednostavne i zanimljive zaključke; neka znatiželjni čitalac sam pokuša, iz rečenica koje slijede, sastaviti skicu za portret drugog brata. Dakle, Ramo Ademović, ostavljeni sin Hasanov, ženio se dva puta, ima troje djece. Završio je zanat, radio sa vodovodnim cijevima, nikad nije naučio stranog jezika, nije bio u pozorištu, a u neispisanoj istoriji grada Livna ostaje zapamćen kao čovjek koji je 1978. godine odbio da učestvuje u restauraciji Milosnik džamije.
džamija Milosnik, Livno
Te iste godine, na drugom kraju svijeta, Omer Ademović je na brežuljku iznad Los Angelesa i sa grupom radnika obnavlja 13 metara visok i 107 metara dug natpis – HOLLYWOOD. U šturom medicinskom izvještaju, nakon pada sa slova W, ostao je zapisan kao Homer Ademovich. U bolnicu je primljen 11. jula 1978. godine u 9 sati i dvadeset minuta. Nema podataka o njegovoj smrti.
Grčki mit, priča o blizancima Kastoru i Polideuku, kaže da je Zeus podario besmrtnost jednom od svojih sinova. Smrtnici se stoljećima ne mogu dogovoriti koji od njih je na Olimpu, a koji u podzemlju. Ispod Cincar planine, u Livnu, nema nadgrobnog spomenika koji bi potvrdio smrt bar jednog od braće Ademović.
NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka Sead Kapetanović, Viking na sedždi Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu Azmir Mekanić, čovjek sa koferom Sulejman Jalandžija