Skica za portret.
U septembru 2001. godine bio sam pozvan da dva mjeseca provedem u Francuskoj, u gradiću po imenu Ferney-Voltaire, na samoj granici sa Švicarskom. Radio sam na novom tekstu, upoznavao okolinu, vježbao francuski, čitao i povremeno odlazio do par kilometara udaljene Ženeve. Gradski autobus, broj 17, sa desetak putnika, prelazio bi granicu jednostavnije nego što bi pješak u Sarajevu prešao ulicu koja je razdvajala Alipašinu džamiju od nestalog kina “Radnik”.
Deset dana nakon mog dolaska – svijet se promijenio. 12. septembra 2001. upoznao sam Seada Kapetanovića i on mi je, prelistavajući novine, rekao: “Identitet je ono kako te drugi vide.” Francuska štampa je bila prepuna fotografija New Yorka, citata iz Kur'ana, riječ “terorizam” ulazila je kroz francuske prozore i na velika vrata, bez kucanja.
Gospodin Kapetanović je bio jedan od članova žirija na festivalu La Batie koji je u Ženevu dovodio sjajne glumce, plesače i muzičare. Kako je moja drama do tog trenutka imala samo naslov, “Circus Inferno”, sate prije borbe sa nesanicom provodio sam gledajući predstave. Moj domaćin, i vodič kroz Ženevu, upoznavao me sa ljudima čija imena nisam bio u stanju ponoviti, pričao o istoriji ženevskog teatra, govorio o Voltaireu, pokazao mi Muzej Olimpijskih igara i poznati vodoskok na jezeru, a onda, pola sata prije predstave koju smo planirali pogledati to veče, rekao da bi me želio upoznati sa koreografom i baletanom čije prezime završava kao i moje, na “ić”.
Kao što pažljivi čitalac sluti, ispostavilo sa da sa pomenutim gospodinom imam mnogo više zajedničkog od “repa” na prezimenu.
Sead Kapetanović, koji je u Ženevu doputovao sa Islanda, rođen je 1955. godine u Sarajevu. Imao je svega dvanaest godina kada su njegovi roditelji preselili u Francusku, a poslije par godina dolaze u Veliku Britaniju gdje će Sead završiti Royal Ballet School. Jezik zemlje u kojoj je rođen govorio je dobro, ali je slike grada počeo zaboravljati. – Ostalo mi je tek par sjećanja na Sarajevo – rekao mi je Sead Kapetanović kada smo se sljedećeg dana našli na ručku. – Miljacka me uvijek podsjećala na otvorenu ranu od noža – rekao je dok sam ja sada već sa gađenjem i strahom gledao komad mesa na svom tanjiru. – Mostovi su tamo kao hirurški konac. Neuspješan pokušaj spajanja, zar ne? – poentirao je baletan vješt sa riječima. Ne sjećam se da sam mu nešto odgovorio na to. Nadam se da nisam, mudrije je tako.
Poslije sam, u festivalskoj brošuri, pronašao kratku biografiju svog novog poznanika. Kao koreograf i baletan najviše je radio u Engleskoj, te nekoliko predstava režirao u drugim zemljama Evrope. Najaktivniji je, čini se, u periodu između 1978. i 1985. godine, kada nastaju baleti koji čine krunu njegove karijere – “Bad Grandpa”, “Dansenker” i “The Hairdresser”. Potonja je inspirisana životom Jana Janszoona, holandskog pirata koji u XVI stoljeću osvaja dio Islanda, par stotina ljudi odvodi u roblje, a u godinama koje slijede prihvata Islam i nosi dva nadimka sa kojima ulazi u istoriju – Plavi Arapin i Hairdresser.
Čas baleta
O Islandu, do tog trenutka, nisam znao mnogo, pa mi Sead priča o zemlji koju je izabrao za svoju domovinu. Nalazi se 1367 kilometara sjeverozapadno od Engleske, glavni grad je Reykjavik. Island je ostrvo veličine dvije Bosne, a broj stanovnika je nešto veći od onog koji ima Sarajevo. Legenda kaže da je jedan Viking, oplakujući kćerku koja se utopila, dao ime ovom ostrvu za čije današnje stanovnike istraživanja tvrde da su među “najsretnijim ljudima na svijetu”. Godine 1971. na Islandu je živjelo sedam muslimana, Kur'an na islandskom se pojavljuje 1993., a odobrenje za izgradnju prve džamije dobijaju deset godina kasnije. Sead Kapetanović doseljava krajem osamdesetih godina, prvih nekoliko godina radi u pozorištu, pokreće privatnu baletsku školu i piše teorijske radove o scenskom pokretu. Razgovor s njim je zanimljiv, prijatan, govori sa lakoćom, obrazovan je i duhovit. Naredne dane, koliko je trajao festival, gotovo redovno šetamo Ženevom, pričamo o pozorištu, Sarajevu u koje se nikad nije vraćao, o ratu, o Borhesu (pokazuje mi kuću u kojoj je slijepi pisac živio) i Chaplinu, čiji grob nismo stigli obići. Pušta me da pričam o svojim dramama, sluša očinski pažljivo, postavlja kratka pitanja, uspješno tjera moju nesigurnost i nelagodu.
Dolazak Vikinga na Island
Prisjeća se svog djetinjstva u Jugoslaviji i priča mi, ne reagujući na moju začuđenost, kako je 1966. godine, kao jedanaestogodišnji dječak, glumio u filmu Mate Relje “Orlovi rano lete”. – Bio sam jedan od učenika u razredu koji su pohađali glavni junaci – kaže uz osmijeh. Prelazim pogledom preko zamišljenih klupa: Nikolica s prikolicom, Đoko Potrk, Harambaša Jovanče, Lazar Mačak, Lunja… Umjesto školskog zvona budi me Seadovo pitanje: “Hoćeš li sa mnom u džamiju?”
Džamija Petit – Saconnex nalazi se u ulici Colladon. Dopratio sam gospodina Kapetanovića do ulaza, vidio veliki stakleni svod iznad prostora za molitvu i objasnio, na jeziku koji kao da nije bio maternji, da ću ga sačekati u obližnjem kafiću. Baletan, pretvoren u oca, napravio je tako jednostavan pokret, jedan od onih koji rijetko očekujete. Zagrlio me.
U kafiću sam se sjetio one poznate zadnje rečenice iz Kafkinog romana. I danas, sedamnaest godina poslije, stid me da je izgovorim.
Nismo stigli da se pozdravimo onog dana kada je imao let za London. Na hotelskoj recepciji ostavio je knjigu za mene, nekoliko rečenica posvete i tespih napravljen od vulkanskog kamena. Kada sam se vratio u Sarajevo počeli smo redovno dopisivanje, u desetak mailova ponovili smo naše ženevske šetnje, ali počeli pričati i o mogućoj budućoj saradnji. Napisao sam nekoliko uvodnih scena libreta za balet “Paklena pomorandža”, o kojem je maštao već godinama, te skoro do kraja priveo rad na komadu čije je radni naslov bio “Cyrano”. U našoj verziji ovaj junak nije imao veliki nos. Bio je u invalidskim kolicima, a takva priča, naravno, bila je izazov i za dramskog pisca i za koreografa. Ipak, maštati o tome bilo je ljepše nego pisati.
Dopisivanje je prestalo negdje krajem ljeta 2004. godine. Brak, dijete, predavanja, napadi panike, rastava, premijere, knjiga, kao i 3246 kilometara razdaljine između Bosne i Islanda (provjerio sam danas na Google Earth), učinilo je da naše ćutanje bude posve prirodno i nenametljivo. A onda, u decembru 2016. godine, primio sam e-mail sa nepoznate adrese. Nekoliko pristojnih engleskih rečenica kojima mi se saopštava da je Sead Kapetanović poginuo u saobraćajnoj nesreći, vrijeme i mjesto sahrane, te potpis – Kemal Kapetanović.
Onog dana, u Ženevi, poslije zagrljaja, dok smo se taxijem vozili pored muzeja u kojem je bila postavljena izložba “Istorija urarstva”, rekao sam da je “Švicarska logično mjesto za sresti Seada Kapetanovića”. Moj saputnik nije shvatio šalu, pa ga podsjetih da se jedan od likova u filmu Hajrudina Šibe Krvavca, ilegalac i urar, takođe zvao – Sead Kapetanović.
“Nisam gledao, žao mi je”, rekao mi je baletan, jedini Sarajlija koji nije znao Valtera, ali sam ga ja, evo i danas, u stanju čuti kako mirnim glasom izgovara – “Kemo, sine, zaključaj radnju… i ćuti… time ćeš sve reći…”
NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu Azmir Mekanić, čovjek sa koferom Sulejman Jalandžija