Skica za portret
Slušao sam prije nekoliko godina razgovor sa sir Anthonyjem Hopkinsom o načinu na koji se sprema za svoje filmske uloge i koliko su likovi koje je tumačio, poput Hannibala Lectera, uticali na njegov svakodnevni život. Novinarka je, baš kao i ja, očekivala uobičajeni odgovor o tome kako profesionalac uspješno odvaja privatni život od glumačkog zanata, ali uslijedio je uzbudljiv monolog u kojem je glumac priznao da, u trenutku rada na nekoj ulozi, biva „zaražen tuđim karakterom“ i kako članovi njegove porodice dugo mogu osjetiti te promjene, nekad jedva primjetne, ali prisutne.
„U novom filmu na kojem radim, postoji scena u kojoj trebam odglumiti srčani udar. Ugovorom sam se obavezao da tu scenu mogu ponoviti samo jednom. Zlonamjerni su u tome prepoznali moju nadobudnost, bezobrazno ponašanje razmažene zvijezde, a u biti, iza svega je običan oprez, da ne kažem – strah. Naprosto, moje tijelo više ne razlikuje glumu od stvarnosti. Srčani napad je srčani napad.“
Za ono što su sir Hopkinsu trebale škole i godine glumačkog iskustva, ocu Stjepana Solde, Andriji, bio je dovoljan pogled na Kristovo raspeće na zidu. Isusove rane bile su stvarne koliko i glad koja ga je natjerala da sa porodicom napusti rodni Ljubuški i tridesetih godina prošlog vijeka dođe u Ameriku. Nastanjuju se u Pittsburghu, a narednu deceniju, dok mu je to dozvoljavala snaga u razapetim udovima, radi na izgradnji mostova. Jedne noći, septembra 1939. godine, ako ćemo vjerovati jednostavnoj matematici, napravio je i sina jedinca.
Stjepan Soldo je rođen u maju 1940. godine, a od svog oca će naslijediti tek nadimak Limeni. Naime, Andrija Soldo je još u Ljubuškom bio članom Limene glazbe i svirao hornu u orkestru koji je vodio izvjesni fra Rudo Mikulić. Horna, iliti rog, ostala je negdje u Hercegovini, a porodica Soldo sa sobom je ponijela nadimak i neprevedenog ga prokrijumčarila u Zemlju snova. Stjepan je imao približno isto godina kao Shakespearov Romeo kada se zaljubio u film; mrak i balkon su mu postali prirodna staništa, te uskoro pokušava upisati i Carnegie Mellon School of Drama, jednu od najboljih škola te vrste u Americi. Biva odbijen, ali narednih godina nastavlja igranje u amaterskim trupama, a povremeno ga angažuju i kao statistu na sve brojnijim filmskim projektima. Otac Andrija, nesvjestan da preuzima stvarnost nepoznate mu i daleke porodice Montecchi, zabranjuje sinu bavljenje „maškarama“, te Stjepan ne ispija otrov, ali bježi iz porodičnog doma i odlazi u New York. Tri mjeseca kasnije oženjen je Annom Blume Davis, nastavnicom francuskog jezika.
Godine 1973. pojavljuje se u filmu „Strašilo“, reditelja Jerryja Schatzberga, a kadar dijeli sa Geneom Hackmanom i Alom Pacinom. Film počinje prelijepim prizorom, brdom ukradenim iz Oza; put od žute cigle, u daljini, možemo naslutiti. Dva muškarca, Max i Lion, stopiraju u prelijepoj američkoj nedođiji. Jedan ide u Pittsburgh da otvori autopraonicu, a drugi putuje ka bivšoj ženi i djetetu koje nije vidio od rođenja. Pratimo priču o prijateljstvu, u likovima prepoznajemo Enkidua i Gilgameša, a oni sretniji vide okrnjenu družinu koja je, ovaj put bez djevojčice u crvenim cipelicama, u potrazi za Čarobnjakom. Na okupu su i Strašilo i Lav, a u zatvorskoj sceni pojavljuje se i Stjepan Soldo Limeni.
Jedan je od robijaša koji dijele sobu sa glavnim junacima; pored njegovog kreveta prođe Gene Hackman i rukom mu, trenutak prije no što ćemo u polumraku vidjeti pretučeno lice Ala Pacina, daje znak da spava. Filmsku priču završava jednostavna laž Lionove bivše supruge; razgovaraju na telefon, u pozadini vidimo zaigrano dijete i čujemo ženu koja – mijenja stvarnost. Govori da je dijete davno umrlo, i već narednih filmskih minuta Lav se pretvara u Long Johna, a potom, uz pomoć neizdrživog bola, kakav viđamo po grčkim tragedijama i narodnim baladama, u nepokretnu lutka, strašilo…
Max kupuje autobusnu kartu za Pittsburgh.
Al Pacino
Anna Blume Davis napušta Stjepana nakon četiri godine braka. On se odriče filma i pozorišta, a njujorški životopis popunjava smucanjem po klubovima i pijanstvima. U aprilu 1978. godine, prvi put odlazi na liječenje od alkoholizma, a ubrzo, uz nepoznatu dijagnozu, biva primljen i u Ancora Psychiatric Hospital u New Jerseyu. Tamo provodi narednih sedam mjeseci, a po izlasku pokušava stupiti u kontakt sa bivšom suprugom, ali je ne pronalazi. Zapošljava se u „Book & Company“, knjižari smještenoj na uglu 74. ulice i Madison Avenue, samo par stotina metara dalje od zgrade u kojoj je nekada živjela Anna Blume Davis.
U decembru 1980. godine, sat nakon otvaranja radnje, jednom dvadesetpetogodišnjem mladiću sa naočalama prodaje primjerak knjige J. D. Salingera „Lovac u raži“. Par dana kasnije, na crnobijeloj naslovnici Daily Newsa, prepoznaje tog istog momka. Pored njega je dobro poznato lice, okrenuto desnim profilom, pognute glave, zagledano u novinski boldirani podnaslov – EXCLUSIVE: Lennon & suspect.
Mark David Chapman
Stjepan Soldo će, u onih par godina koje su bile pred njim, bezbroj puta prepričavati svoj susret sa Markom Davidom Chapmanom, ubicom najpoznatijeg Beatlesa, ali sve češće i sam dovoditi u sumnju sve ono što je smatrao stvarnošću. Posve siguran da je sve manje onih koji vjeruju u njegovu priču, kazivanje je obično završavao na isti način, rečenicom koja je imala smisla samo u njegovim ušima – „Anna najviše voli pjesmu ‘Michelle’. Ona je učiteljica francuskog!“
Tog 8. decembra 1980. stvarnost je natjerala Marka Davida Chapmana da izađe iz hotelske sobe broj 2730 i ode do 72. ulice, do zgrade u kojoj je John Lennon živio sa Yoko Ono i njihovim petogodišnjim sinom. U rukama je imao album „Double Fantasy“ i novi primjerak „Lovca u raži“. Na unutrašnjoj strani korica ispisao je poruku „This is my statement“ i potpisao se imenom Salingerovog književnog junaka. Trenutak prije smrti, Lennon mu piše posvetu na ploči, okreće se i korača ka ulazu u zgradu. Chapman ispaljuje pet hitaca u Johnova leđa, potom sjeda na klupu, otvara knjigu i čita. „Ako već želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerovatno htjeti da znate je gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego što sam došao na svijet i sav onaj uobičajeni splet david-koperfildovskih gluposti, ali ja nešto nisam raspoložen da se upuštam u te stvari, ako već hoćete da znate istinu…“
Pjesmu „Michelle“, koju je po Stjepanovom kazivanju voljela njegova bivša supruga, napisao je Paul McCartney. Nakon što je izabrao žensko ime, tražio je francusku „riječ koja se slaže“ s njim, i došao do stiha – „Michelle, ma belle, Sont des mots qui vont tres bien ensemble, Tres bien ensemble…“ Nedovršenu pjesmu odsvirao je Johnu, a ovaj je dopisao nastavak stiha – „I love you, I love you, I love you…“ Manje je važna činjenica da je John Lennon kasnije pričao kako je u pitanju „citat“ iz pjesme Nine Simone „I put a Spell on you“. Stjepan Soldo se razbolio od nedostajanja za svima onima koji su bili u stanju staviti prave riječi na pravo mjesto.
John Lennon
Od Odisejevih mornara, preko Don Quijotea, pa sve do mog rahmetli djeda Rame koji je jutro uoči smrti, u istom satu dozivao svoju davno umrlu majku, zatvarao trgovinu odijelima, pljuvao zarobljenog Švabu i namještao jastuk za prvu bračnu noć, svijet je prepun junaka koji dovode u pitanje definiciju stvarnosti. Stjepan Soldo Limeni, u jednoj stvarnosti, još uvijek živi u New Yorku, vlasnik je knjižare i ponosni djed djevojčice po imenu Anna. U drugoj stvarnosti je primljen u Mayview State Hospital u Pittsburghu; savremena medicina falsifikuje njegove nalaze, ali je svaki iskreni posjetilac u stanju pročitati skoro nečitljivi rukopis na njegovom kartonu. Dijagnoza je jednostavna, skoro kao Lennonov stih, i glasi – Stjepan Soldo je umro od usamljenosti.
Ove sedmice, avgusta 2018. godine, Marku Davidu Chapmanu je po deseti put odbijena molba za pomilovanjem. Izdržava doživotnu kaznu, ima 63 godine i misli da zna šta je stvarnost.
Hannibal Lecter šapuće kroz stakleni zid svoje ćelije: „Ako tražiš stvarnost, potraži je u rječniku. Naći ćeš je između sranja i svraba!“
P.S. Priču o Stjepanu Soldi Limenom čuo sam od Esme Nikolić-Pecorelli, moje prijateljice koja je nekoliko godina života provela u New Yorku. Upoznala je Annu Blume Davis i u njoj, rekla mi je u šali, prepoznala „prvu američku Hasanaginicu“. Iz poštovanja, ali i spisateljske nesigurnosti, izvan priče ostavljam stvarni podatak da je Stjepan Soldo sahranjen 1989. godine, na hrvatskom groblju St. Nicholas u Pittsburghu. U priču se, takođe, ne usuđujem staviti ni jednostavno priznanje u kojem bivša žena Čovjeka od lima kaže prvoj Bosanki koju je upoznala – „My only regret is that I didn't tell him enough – I love you, I love you, I love you…“
Zato svijetu nedostaju John Lennon i Stjepan Soldo Limeni.
All the lonely people…
NOMAD – Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret
Ajša Kovačević, osmi patuljak iz Lenjinove ulice
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović – jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija