Poginuli Silvana Armenulić, Mirjana Barjaktarević i Miodrag Jašarević
Smederevo, 10. oktobra 1976. godine.
Noćas oko 21.30 časova na magistralnom putu Beograd-Niš kod Kolara dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubili Miodrag Jašarević, šef narodnog orkestra RTB, i popularne interpretatorke narodnih pesama Silvana Armenulić i njena sestra Mirjana Barjaktarević.
Prema prvom obaveštenju iz Međuopštinskog SUP-a u Smederevu, troje poginulih beogradskih muzičara bili su žrtve direktnog sudara putničkog automobila marke ford granade BG 329-872, vlasništvo Silvane Armenulić i kamiona novosadske registracije.
Silvana Armenulić, Mirjana Barjaktarević i Miodrag Jašarević ostali su na mestu mrtvi. Automobilom je upravljao Jašarević, a troje muzičara vraćalo se u Beograd sa koncerta u Aleksandrovcu. (M. Živković)
Bila je ovo kratka vijest koja je uzdrmala scenu tadašnjeg jugoslovenskog društva. U jednom momentu ugašene su tri vrhunske umjetničke duše. Otišao je Bata Rade, natprosječno dobar violinist, nasljednik Vlastimira Pavlovića Carevca na čelu Narodnog orkestra RTB-a. Otišla je Mira, vrsna pjevačica narodnih i novokomponovanih pjesama, u šestom mjesecu trudnoće. A onda Zilha (1939-1976)… vjerovatno najmarkantnija astronomska pojava na muzičkom nebu samoupravnog socijalizma.
Tadašnji svijet narodne muzike, a posebno one takozvane novokomponovane, ostao je bez tri vrhunska umjetnika u jednom trenutku…
No, vratimo se dvadesetak godina prije tog tragičnog događaja. Već od kraja pedesetih, a naročito šezdesetih godina prošlog stoljeća, ta novokomponovana narodna pjesma počela je sve više da preuzima primat nad onom izvornom. Kompozitori ovih pjesama prijavljivali su svoje kompozicije na festivale poput Ilidže i Beogradskog sabora, a prestiž se mjerio ne samo uspjehom numera kod publike, tiražima, nego i pjevačkim imenima koja su te pjesme izvodila. Tako je za kompozitora bila privilegija da njegovu pjesmu izvodi Safet, Zaim, Nedeljko, Beba, Zehra, Nada… Ploče su se sve više prodavale, a iz godine u godinu pojavljivala su se i nova pjevačka imena.
Važno je naglasiti da su se u to vrijeme muzičari, a naročito pjevači, na određeni način dijelili na one isključivo kafanske, te estradne, to jeste one koji su pjevali na radiju i televiziji. Tako je junakinja ove priče, Silvana Zilha Armenulić, važila za kafansku pjevačicu. Prvo je pjevala u Sarajevu sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom, a poslije po beogradskim kafanama. Nakon smrti Vlastimira Pavlovića Carevca, 10. januara 1965. godine, a uporedo sa već pomenutom ekspanzijom novokomponovane narodne pjesme, granica između kafane i estrade postepeno je nestajala. Radijske i televizijske stanice te produkcije gramofonskih ploča, otvarale su vrata kafanskim pjevačima. A naročitim bogohuljenjem se više nije smatralo ni da estradni pjevači zapjevaju u kafani. Jer, dešavalo se da solisti radio stanica budu suspendovani iz programa i više mjeseci samo zbog nastupa u kafani.
U takvim uslovima, Silvana Zilha Armenulić izgradila je fascinantnu estradnu karijeru. Nemam namjeru baviti se tim aspektom njenog umjetničkog individualiteta, niti govoriti o klubovima poštovalaca, silnim pismima koja su zatrpavala njen poštanski sandučić, elegantnim haljinama i nakitu, filmskoj ljepoti, filmskim ulogama, kafanskim evergrinima koji se i 46 godina nakon njene smrti rado slušaju i pjevaju. Tome je posvećeno na stotine minuta radijskog i televizijskog programa, te stotine stranica periodike. Želim se osvrnuti na jedan dio njene ostavštine za koji se malo zna. Brojni izvori ukazuju da je Silvana gajila stanovitu ljubav prema bosanskoj gradskoj pjesmi sevdalinci. Ponijela je tu ljubav vjerovatno iz svog rodnog Doboja, a uvjeren sam da je umijeće njihovog izvođenja dodatno usavršila i kroz rad i druženja sa Ismetom Alajbegovićem.
Neke od sevdalinki uvrštene su na njena gramofonska izdanja, poput pjesama Golube, poleti, A što ćemo ljubav kriti, Niz polje idu babo sejmeni (Jugoton, LSY 61314, 1976) ili Rumena mi ruža procvala, S one strane Plive (Jugoton, LPY–S–61154, 1974). Često se sevdalinka mogla čuti i na njenim koncertima. Možemo samo pretpostaviti kako su pjesme Omer beže, na kuli sjeđaše ili Dvije su se vode zavadile zvučale u njenoj interpretaciji. Prema svjedočenju pojedinih kolega, često ih je izvodila na koncertima. Ipak, do danas su nepoznati snimci koji bi to nedvosmisleno potvrdili.
Vječna Silvana…
Poseban sevdalijski pečat ostavila je sedamdesetih godina kada je na poziv Redakcije narodne muzike Radio-televizije Beograd otpjevala značajan broj tzv. trajnih snimaka za fonoteku, uz pratnju Narodnog orkestra RTB-a na čijem čelu je bio Miodrag Jašarević, te uz Narodni orkestar violiniste i pravnika Žarka Milanovića. Mnogi od tih snimaka emitovani su prvi put tek mnogo godina nakon njenog odlaska sa scene ovoga svijeta. Upravo neke od tih interpretacija dovoljne su da budu povod jednog analitičkog promišljanja o Silvani Zilhi Armenulić u kontekstu sevdalijskog pjevanja.
Činjenica je da su kriteriji za radio pjevače u to vrijeme bili izrazito visoki. Snimanju za fonoteku prethodile su mukotrpne korepeticije i druge vrste praktičnih i teorijskih usavršavanja. Silvana, koja nije prošla kroz taj proces, zadovoljavala je kriterije tadašnjih rukovodilaca muzičkog programa Radija Beograd. Iz tog razloga sam uvjeren da su ovi snimci izuzetna potvrda njenih pjevačkih kapaciteta.
Silvana i ravno pjevanje…
Ako bi trebalo izabrati izvedbu koja bi poslužila kao urnek za analizu umijeća stilskog dočaravanja sevdalijskog pjevanja bilo kojeg pjevača, a i svih drugih tehničkih propozicija pjevanja, onda bi to bilo tzv. ravno ili poravno pjevanje. Ovu specifičnu melodiju, koja se javlja u tri osnovne varijante (visoki/srednji/niski početak), pod pomenutim nazivom zabilježio je još krajem 19. stoljeća češki muzikolog, putopisac i slikar Ludvík Kuba.
Ta, kako bi akademik Vlado Milošević rekao, vrlo ekspresivna i ukrasima bogata pjesma (Radio Banja Luka: Emisija Tragom folklora Bosanske krajine, o Rasemi Katani; urednici Milorad Kenjalović i Vlado Milošević) veliki je izazov za svakog interpretatora jer zahtijeva vješto snalaženje u prilično vratolomnim ornamentalnim figurama, te umijeće pravilnog disanja kao preduslova za izdržavanje vrlo dugih melodijskih fraza.
Nažalost, Silvana nikada nije snimila već pomenutu poznatu fočansku poravnu pjesmu Dvije su se vode zavadile. Ali zato jeste snimila 1975. godine u pomenutoj seriji snimaka za fonoteku Radija Beograd, pjesmu Djevojka je pod đulom zaspala. Riječ je o pjesmi čiju je najstariju varijantu zabilježio još 1824. godine Vuk Stefanović Karadžić. Uz vrlo odmjerenu pratnju Narodnog orkestra RTB-a, Silvana je pokazala raskoš svog talenta, vladanje pjevačkim tehnikalijama, te stilom sevdalijskog pjevanja. To je sasvim jasno u prvom dijelu stiha nije meni do čega je tebi. Kristalno jasnim intonativnim upadom, a s izrazitom lakoćom izvodi vrlo zahtjevne ukrasne bravure na slogovima me i ni (transkribovano etnomuzikološkom metodom završkog tona G1):
I u drugim ad libitum izvedbama Silvana se dokazala kao vrstan sevdalija. Istakao bih izvedbe Teško meni jadnoj, u Saraj'vu sama, Golube poleti, Sinoć dođe tuđe momče, Svi dilberi, mog dilbera nema, također vrlo stara pjesma koju pominje Vuk Karadžić. Tu su i već pomenute A što ćemo ljubav kriti, Rumena mi ruža procvala i Niz polje idu babo sejmeni.
U intervju za Radio Sarajevo 1973. godine, Silvana je istakla kako se najkomotnije osjeća u tužnim i žalosnim pjesmama:
Ja se trudim da uvek uzmem ono što se poistovećuje sa mojom ličnošću. Htela bih da budem ja, a ja mogu da pevam samo ono što osećam! A, ustvari, to je to što ja pevam, to su te tužne i žalosne pesme. Možda zato što sam ja suviše sentimentalna i jako osetljiva osoba po prirodi…” (Radio Sarajevo, 1973.)
S tim u vezi, treba istaći izvedbu pjesme Kraj potoka bistre vode. Ovaj snimak demonstracija je ogromnog umjetničkog potencijala Silvane Zilhe Armenulić kao pjevačice. Poštujući sjetnu i žalosnu tematiku teksta, Silvana se kreće u piano dinamici bdijući nad svakom otpjevanom riječi. Upravo u ovakvoj melodiji i dinamici do punog izražaja dolazi njen suptilni, blagi mezzosopran. Koristeći se takvom dinamikom, savršeno umjerenom upotrebom ukrasa i drugim efektima, kao što je glissando, Silvana nastoji pojedine riječi dodatno dočarati i opisati. Tako u završnom dijelu stiha a djevojka uplakana, kroz plač govori, na trenutak se može pomisliti da riječ plač, ne otpjeva, nego doslovno otplače:
Ipak, Silvana se vrlo vješto snalazila i u forte situacijama. U tom kontekstu interesantno je pomenuti pjesmu Da sam ptica i da imam krila, autora Jovice Petkovića (1927-2015), koju je na jednom od festivala Beogradski sabor premijerno izvela Zehra Deović (1938-2015). Iako je autorska, ova se pjesma uspjela afirmisati na način da je mnogi ljudi doživljavaju kao usmenu predaju. Uz vrlo atraktivan aražman kojeg odlikuje urnebesna violinska vratolomija, Silvana je potvrdila svoje vokalne kvalitete i vješto vladanje forte dinamikom.
Ne želim da ovdje iznesem konačan broj sevdalijskih snimaka koji su ostali iza Silvane Zilhe Armenulić, jer je otvorena mogućnost da u radijskim i televizijskim arhivima postoje još neke izvedbe koje čekaju bolja vremena i digitalizaciju. Ali, vrijedi istaći da je svoj pečat Silvana stavila i na stare bosanske pjesme Vrbas voda nosila jablana, Bosa Mara Bosnu pregazila, Ko se ono brijegom šeće, Zapjevala sojka ptica, San zaspala dilber Fata u majke, svatovsku pjesmu Gorom jezde kićeni svatovi, Djevojka viče s visoka brda, Moj dilbere, kud se šećeš, Bol boluje mlado momče, Snijeg pade drumi zapadoše, Đul Zulejma, po bostanu šeće, Zvijezda tjera mjeseca, Sinoć ja i moja kona.
Možda je pretenciozno na osnovu postojećih snimaka, Silvanu Zilhu Armenulić uvrstiti među slavna sevdalijska imena koja su svoj radni vijek posvetila sevdalinci, te ostavili stotine snimaka na nosačima zvuka i u radijskim fonotekama. Silvana je, ipak, svoju karijeru gradila na jednoj drugoj vrsti pjesme po kojoj se proslavila… Ipak, teško je pogriješti ako se u eventualni izbor antologijske izvedbe sevdaha ili nešto slično, uvrsti i poneki Silvanin sevdalijski snimak. Također, ni mladi pjevači neće pogriješiti ako za primjer kako se pjeva sevdalinka slušaju Silvanu.
Otišla je mlada, u punoj životnoj i pjevačkoj formi, u zenitu karijere… Koliko li je još toga samo mogla ostaviti na magnetofonskoj traci…? Kako bi takva ljepotica danas izgledala u poznim godinama…? Kako bi danas pjevala?
Sve su to pitanja koja golicaju nas zaljubljenike u fenomen Silvane. Ipak smo na dobitku. Silvana je otišla, ali su ostale njene pjesme. A to je najljepša uspomena na jednu vanserijsku pjevačicu, umjetnicu.
