U časima kraj humki znanaca, a posebno pored mojih predaka, tišina koja vlada nad tim brežuljcima prekrivenim travom, otvara prozore melanholije kroz koje ulaze sjećanja, uspomene. Strepim pred prolaznošću svega. Neobično je to osjećanje koje ne možemo nazvati samo tugom. U takvom psihičkom stanju čovjek se nekako vraća na mjeru, smiri um uzburkan svakodnevnim obavezama koje od njega zahtijeva prezent.
Slično osjećanje prati me i dok preturam po starim fotografijama. Prije nekoliko dana, naletih među njima i na neka stara pisma. Pisma!? Nikada nisam napisao pismo! Naši stari pričaju o vremenima kada se na takav način komuniciralo. Iščekuješ slovo sedmicama, možda i duže… pa, kada stigne, čitaš i po nekoliko puta tražeći u njemu nešto što je možda promaklo. Danas, kada sve ide preko chata, to zvuči mitski! U jednom od njih se i pojašnjava prednost pisma: Telefonija je ušla u mozak mladima pa zaboravili pisati po papiru. Nego: ,Halo? Kako si? Jesi li to ti?’ I onda se pojavi signal ‘tu tu tu tu’, nema veze jer je tu vezu prekinuo neki tele-manijak ili tehnička greška. Ali pismo koje se piše po papiru, ono je sigurno i dugotrajno pa ga možeš pročitati kad god hoćeš i u njemu naći ono što te interesuje!
Posebno me potreslo pismo moje mame iz ratnog jula 1993. godine u glađu napaćenoj Zenici. Do tada sam o ratnoj sudbini svoje porodice slušao samo iz njihovih priča. No, pismo koje sam držao u rukama kao da je bila vremenska kapsula ili svojevrstan eterski portal kroz koji sam ušao u taj užasni ambijent ratne tjeskobe, nedostatka hrane, vode, struje… Još jače su u meni počela odzvanjati pitanja, za šta su oni to sve prolazili?! Za koga?! Zbog čega?! Za ovih dvadeset i pet godina slobode?! Pripadam porodici koja je ipak dobro prošla u ratu, jer su svi izvukli žive glave. Međutim, šta je sa onima koji su izgubili svoje zdravlje, svoje najmilije?! Da ne govorim o žrtvama koje su svirepo umorene, a danas se njima u političke i ideološke svrhe manipuliše do granica koje kod normalnog čovjeka izazivaju prezir i gađenje.
Pitam se jer pripadam generaciji kojoj, kažu, treba da ostane Bosna i Hercegovina. Generaciji odgojenoj u društvu koje sve dublje tone u semantički prostor riječi provincija. Mnogi od tih omladinaca nažalost nisu uspjeli da kroz svoje odrastanje sami, ili uz nečiju pomoć, preventivno djeluju u procesu formiranja svojih ličnosti te odagnaju od sebe nacionalističko-fašističke dogme i druge civilizacijske deformitete koji se u ovom sistemu tretiraju kao temeljne vrijednosti. Da bi u tome uspio, mladi bosanski čovjek mora često preispitati sve što je učio u školi, a ponekad i ono što su ga roditelji učili. Nekad davno je neko mnogo pametniji od mene rekao da je život duboko more, pa su se u njemu mnogi utopili. Upravo takvim, ali uzburkanim morem, plovi moja generacija.
Jedan od pomenutih deformiteta s kojim se omladinac susreće je konstantna borba etno-nacionalnih univerzuma u pokušaju da objasne svoju apsolutnu istinu o historijskim dešavanjima. Bezobrazno se petljajući u posao historijske nauke, koja objektivno, koristeći se svojim metodološkim alatima, treba vršiti naučnu interpretaciju historijskih činjenica, uporno ovaj naš sistem vrijednosti ustrajava u namjeri da ubijedi omladinu kako se historija treba popraviti, a ne da se historija zapravo stvara! Historijom se bave naučnici historičari, a stvaramo je mi!
Kada? Sad! U ovom momentu!
Šta je to što mladi čovjek može ODMAH učiniti za sebe i širu društvenu zajednicu, a čime će se za pedeset ili sto godina baviti neki tamo historičari?
Popravljanje („ispravno“ tumačenje) historije predstavlja se kao patriotizam pa ne čudi da mnogi mladi, umjesto da se bave prezentom, žive u pluskvamperfektu, a smatraju postavljenu zastavu na Facebook ili Instagram sliku profila, ili neko drugo nacionalno obilježje kao patriotski čin. Međutim, biti zaista patriota znači i baviti se onim što voliš i za šta si talentovan i raditi to savjesno i odgovorno, najbolje što možeš i tako biti od koristi i pomoći prvo sebi, pa svojim bližnjima i široj okolini… ne bacati smeće u rijeke… ne pričati javno o onome što ne znaš… i tako pomoći državi i društvu da zajedno idu naprijed!
Pitanje morala u kontekstu ovog našeg dejtonskog društva vjerovatno je pitanje svih pitanja. Zbog toga ću se pozvati na jednog čovjeka koji je za mene, a vjerujem i za mnoge dobroumne ljude, stalna fascinacija i nadahnuće. Budući da ne postoji zvanično općeprihvaćeno očitovanje na ovu temu, bit ću do kraja subjektivan i reći da je Nikola Tesla bio jedan od najvećih umova čovječanstva. Sav njegov rad zasnivao se na tome da cijelim kosmosom zapravo vlada moral. Svi prirodni/kosmički/fizikalni zakoni su u osnovi zapravo zakoni morala. Cijeli kosmos svira jednu veliku moralnu simfoniju. Da bi u toj simfoniji bio konsonantan, a ne disonantan, čovjek mora da slijedi i poštuje zakone morala. Svaki nemoral zapravo predstavlja prkošenje kosmosu. Sistem vrijednosti koji već dvadeset i pet godina odgaja mlade ljude u Bosni i Hercegovini, istrajava na tome da zastava (koja je sad na snazi, a na jednoj sjednici parlamenta može biti izglasana nova), nacionalna pripadnost, popravljena historija čine vrijednosti koje se brane po svaku cijenu, čak i ako treba njima pravdati kriminal i opći nemoral. Ovozemaljske proizvode uzdižemo iznad univerzalnih svevremenskih tekovina. Zbog toga imamo situaciju da se zločincima ne samo opraštaju zločini već se uprkos njima veličaju kao heroji samo zato jer su ustrajali na svom nacionalnom imenu, zastavi itd.
Nalazimo se i u situaciji u kojoj je riječ rat toliko prisutna u javnom diskursu da smo svi već i obajatili na nju. Priča se o ratu uprkos gorućim problemima u državi, prvenstveno kada se radi o pandemiji i nabavci cjepiva. Dok su mnoge zemlje već u procesu saniranja posljedica pandemije, mi smo toliko srasli s maskom da sam nedavno, gledajući film, sam sebe uhvatio u pomisli – Vidi! Liam Neeson izašao vani, a zaboravio staviti masku!
Iskreno se nadam da će to ratovanje u javnom diskursu završiti na praznim riječima. Nadam se da se historija u našem slučaju neće više ponavljati i da neće biti potrebe da se ponavlja godina 1914, bez obzira na realnu potrebu, pa je umjesto događaja iz 1914. bolje ponoviti riječi vođe francuske radničke klase Jeana Jaurésa koji, znajući da se među mnogim europskim moćnicima otvoreno govori o ratu kojim bi se nadjačao pokret za radnička prava, kaže – Vaše nasilno i kaotično društvo nosi u sebi rat, čak i kada se pretvara da stremi miru. Baš kao što kišni oblaci donose oluju!
Počeo sam ovo pisanje spomenom na pretke. Bio jednom jedan kralj. Smrtno je ranjen tokom bitke koja je bila njegova borba za istinu i pravdu. Zadnju snagu troši da kaže – Odlazim svojim precima u čijem društvu se neću osjećati posramljeno!
Kako će naša generacija pred svoje pretke? Hoće li im smjeti na oči? To je do nas… u ovom momentu!