Vjerujem da mnogi često sebi postavljaju pitanja na koja je nemoguće dati odgovor. Naprimjer, koliko je na svijetu muzičara? Ili, koliko je bilo muzičara od kad čovjek obitava na ovoj planeti? Pri tome misleći na sve oblike muziciranja! Od onih nevinih dječijih igrica sa maslačkom, sa travkom između prstiju, preko uličnih zviždača, pa sve do rock-bendova i prima-violine u Bečkoj filharmoniji. Još je interesantnije pitanje, koliko je među svim tim muzičarima bilo/ima, onih uistinu pravih umjetnika? Onih zanesenjaka koji muzičku umjetnost ne vide samo kao splet frekvencija u rasponu od 16 Hz do 20 kHz, kao sredstvo samopromocije, financijske ili neke druge vanmuzičke koristi, već su potpuno predani njenim ontološkim zakonitostima! Posvećenih koji su muzici davali više nego su od nje uzimali.
Upravo o jednom takvom bardu muzike iz naroda govori ova priča. Nije za života dobio velika priznanja niti je stekao bogatstvo, niti je postao svjetski slavan. On je bio samo Car! Car muzike… narodne! Vlastimir Pavlović Carevac!
Deseti januar…
Deseti je januar 1965. godine. Carevac je otišao u 13 sati i 40 minuta. Svi su u šoku jer je još jučer, devetog januara, u studiju VII Radija Beograd stajao sa svojom violinom na čelu Narodnog orkestra RTB-a, a tačno prije mjesec ranije (10. decembra 1964.) održao je svoj, ispostavilo se, zadnji koncert.
Beogradska Politika tada je pisala – Umro je, priča se, poslednji pravi beogradski boem, koji nije mnogo mario za udoban život. Svirajući, on je, kažu, sagoreo. Govori se da ga niko nikad nije video u zimskom kaputu, čak ni po najljućem mrazu. A bio je diplomirani pravnik i mogao je, da je hteo, da radi stotinu poslova u kojima nema muzike. Sada kažemo: umro je onaj koji nas je jedino zabavljao svojom muzikom, bez odmora, bez prestanka. Jeste, bio je veliki zabavljač, bez obzira na cenu koju je morao da plaća… Bio je obuzet svojim žicama i strunama, Njega je muzika iz naroda načisto opsela. On je nju, zauzvrat, proslavio…
Dvadeset hiljada ljudi ispratilo je Cara na beogradsko Novo groblje. Decenijama je svirao za te ljude i mnoge druge. Nekada u svojoj kafani, čuvenoj Savinačkoj kasini u Makenzijevoj ulici, a godinama putem mikrofona Radija Beograd. Ovoga puta, kroz promrzlu svjetinu probijao se plač deset violina koje su sada svirale samo za Cara – posljednji put! Nikad se više po violinskim strunama gudalom neće penjati, milujući najljepšu melodiju Vinogradi suze liju, tugo golema…
Carevac?
Prije više od deceniju, kada sam kao dječak počeo da upoznajem šareni svijet narodne muzike i usvajam fundamentalna znanja na osnovu kojih bih formirao bilo kakvo kritičko mišljenje o toj materiji, desio se i moj prvi susret s Carevčevom umjetnošću. No, moram priznati da jedno određeno vrijeme nisam čak znao ni šta znači ta riječ Carevac. Imao sam jedan mp3 disk, na kojem je bila snimljena gomila muzike. Povremeno su se pojavljivali snimci označeni samo riječju Carevac. Na jednom je sviralo kolo, na drugom orkestar prati pjevača, na trećem pjevačicu… Međutim, svaki od tih snimaka me privlačio zvukom gudača i jednom apsolutnom umjerenošću izvedbe kako orkestra, tako i pjevača. Tek kasnije sam saznao kakva planina umjetnosti se krije iza te riječi. Vlastimir Pavlović me već osvojio, a da nisam znao ni o kome ni o čemu se radi.
Put u legendu
Carevac je jedan od rijetkih muzičara koji je postao legenda za života. Historija je puna priča o slavnim umjetnicima koji su skončali u teškoj bijedi i naimaštini, zaboravljeni od svih, neshvaćeni. Ipak, Carevčeva slava kovana je decenijama, te čini leguru poštovanja, uvažavanja, pjesme, svirke, osmijeha, aplauza, ali i patnje, ropstva, gladovanja, mučenja. No, vratimo se na početak – konac 19. stoljeća.
Rođen je 1895. godine u selu Carevac kod Velikog Gradišta u istočnoj Srbiji. Koliko li je samo bilo neprospavanih dječačkih noći u kojima se prisjećao pjesama i melodija koje je slušao u svojoj okolini, te pokušajâ da od kukuruza izgradi violinu. Fantastičan sluh nije bio dovoljan njegovom razredniku u Požarevačkoj gimnaziji, inače nastavniku muzičkog, da dječaku zaključi veću ocjenu od one čisto prolazne, jer je smatrao da se dobro uho mora dokazati i svirkom na nekom muzičkom instrumentu. Car je to kasnije i dokazao, milujući gudalom žice prave violine. Gimnaziju je ipak nastavio u Užicu sa svojim najboljim prijateljem Radomirom Vujovićem, koji je poslije Velikog rata postao sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Sreli su se i po političkoj i po muzičkoj liniji.
Nakon Gavrilovog pucanja našao se Carevac godine 1914. u vihoru rata kao dobrovoljac Đačke čete, pa i u austrougarskom zarobljeništvu iz kojeg ga je opet izvukla muzika. Uspio je da opije stražare i pobjegne. Godine 1919. upisuje Pravni fakultet u Beogradu te se učlanjuje u Komunističku partiju. Ipak, želja ga je vukla za prijateljem Radom Vujovićem koji je već bio u Parizu. Tako su prijatelji bili ponovo skupa… ali ne zadugo, jer je već 1920. Vujović primoran napustiti Pariz. Car ostaje sam sa violinom, ne posvećujući dovoljno vremena studentskim obavezama. Vraća se u Beograd, gdje 1923. diplomira pravo.
Halo, halo, ovde Radio Beograd…
Bavio se Carevac nakon studija i advokaturom te vodio orkestar Abrašević. Međutim, godine 1929. prvi puta se čuo signal Radija Beograd – Halo, halo, ovde Radio Beograd, na talasnoj dužini 455 metara. Molimo sve koji nas čuju da nas obaveste o načinu prijema, jačini glasa i modulaciji. To nije značilo samo početak ere radija. Značilo je to mnogo više. Počelo je Carevčevo doba! Na poziv rukovodstva stanice osniva Narodni orkestar Radija Beograd.
Do samog bombardovanja 6. aprila 1941. godine, Carevac je bio na radnom mjestu. Tehnika i praksa da se muzika izvodi uživo, a ne snima, razlog su što će svirka i pjesma tog vremena, nažalost, ostati zabilježena samo u pričama. Možemo tek zamišljati kako je zvučao Rešad Bešlagić i drugi pjevači tog vremena…
Savinačka kasina
Prvo muzičko ime radija bilo je zaljubljeno i u kafanu. Tako 1938. godine, u Makenzijevoj ulici, Car otvara svoju slavnu Savinačku kasinu. Svirao je preko dana u jedno uvo, kako je nazivao mikrofon Radija Beograd, a navečer za svoje najbolje prijatelje, goste i za svoju dušu. Smjenjivala su se tu najbolja grla narodne muzike onog vremena i svima je bila privilegija da ih prati Car muzike. Bilo je među gostima i onih naizgled bezazlenih, a zapravo agenata specijalne beogradske policije zainteresirane za komuniste. Kad bi Car muzike pao u sevdah, otpočeo bi i onu – Duni vetre malo sa Karpata. Policija bi tada kafanu zatvorila, goste rastjerala, a kolovođu odvela u zatvor. Nerijetko se dešavalo da u studio Radija Beograd dođe pravo iz hapsa.
Dahau
Pilot Hitlerovog bombardera koji je 6. aprila 1941. godine ispustio prvu bombu na Beograd, nije imao pojma da je u tom momentu srušio slavnu Savinačku kasinu. Označilo je to početak novog razdoblja u Carevčevom životu. Najtežeg razdoblja! Već 1942. godine uhapšen je te odveden u Banjicu, a onda u zloglasni koncentracioni logor Dahau. Od tada, pa do 1945. godine suočio se sa najvećim strahotama… Sve zlo čovječanstva sručilo se u te logore. To najveće čudo koje se zove Život, tamo nije imalo nikakvu cijenu. A glad! Kakvo li je tek to bilo mučenje za Cara i ostale logoraše. Pred kraj rata, gurao je kolica sa tijelima umorenih u peći za spaljivanje, čekajući svoj red. Ipak, kako je kasnije pričao, nije mu bilo suđeno da tamo umre. Pogotovo ne od gladi! Nakon oslobođenja bio je zadužen da organizuje jugoslovenske logoraše za povratak u Jugoslaviju. Morao je paziti ne samo na svoju, nego i na njihovu ishranu. Pojesti nekoliko zalogaja više, značilo je smrt! Na konzervi bi crtom obeležio dokle se može pojesti za doručak, pa za ručak i večeru – istakao je novinar Aleksandar-Saša Marković u potresnom svjedočenju o Carevčevom životu.
Povratak Cara u Beograd bio je praznik za narodnu muziku. Do 1965. godine Car je nastavio voditi narodni orkestar na Radiju Beograd. Na sreću, magnetofonska traka nije više bila luksuzan artikl tako da je u radijskoj fonoteci sačuvano mnoštvo snimaka njegovog orkestra. Najbolji je to spomenik Caru! Sklon sam da vrijeme narodne muzike dijelim na ono do 13 sati i 40 minuta, 10. januara 1965. i ono poslije.
Carevčeva umjetnost
Car je umjetnik čiji je umjetnički proizvod do te mjere upečatljiv i autentičan da u potpunosti razoružava slušaoca ostavljajući ga bez želje za objektivošću. Tako da promišljati o Caru kao interpretatoru predstavlja veliki izazov! Nije on bio violinist kojem možete gledati u violinske zube, tražeći nedostatke na tehničkoj razini. Zato što u slučaju takvog umjetnika, to zapravo nije ni važno. Prava umjetnost je kao život. Puna nedostataka, poteškoća, problematičnih situacija, ali i sretnih momenata, osmijeha, suza radosnica. Najveći onostrani kapacitet narodne pjesme Car je vidio u njenom horizontalnom biću. Zbog toga je posebnu pažnju posvećivao melodiji, potpuno joj podredivši harmonijsku pratnju. A melodiju je, opet, podređivao stihovima. Bez obzira da li se radilo o gitarskoj pratnji, kontrabasu, violončelu ili nekom drugom pratećem instrumentu, Carevac je zahtijevao da svaki muzičar u orkestru bude upoznat sa stihovima koje pjevač izvodi. Stihovi su ti koji određuju hoće li biti piano, forte, akcenat ili šta drugo. Poznato je da je zahtijevao i da pjevači izvode pjesme kraja iz kojeg potječu, vjerujući da ih dublje osjećaju. Godine su prolazile, stasavala je sjajna generacija pjevača i svirača. Dovoljno je pomenti Bokija Miloševića, Tineta Živkovića, Branka Belobrka, Radeta Jašarevića. A od pjevača Vukašina Vuleta Jevtića, Radmilu Dimić, Danicu Obrenić, Ljubivoja Vidosavljevića, Anđeliju Milić, Savetu Sudar, Zoru Drempetić i brojne druge.
Srpski bard i bosanska pjesma
Repertoar Narodnog orkestra Vlastimira Pavlovića Carevca pretežno su činile srpske narodne pjesme i kola. No, snimci sačuvani u fonoteci Radija Beograd svjedoče da je Car volio i našu bosansku gradsku pjesmu sevdalinku. Zvuk njegove violine i orkestra u potpunosti su udovoljavali umjerenosti koju zahtijeva sevdalinka. Koliko je samo rijetkih varijanti poznatih pjesama Car sačuvao od zaborava, a naročito onih ni prije ni poslije nikada snimljenih. Zanimljiva je činjenica da u vrijeme kada to možda i nije bilo najpoželjnije, nije dozvoljavao bilo kakav vid cenzure kada su u pitanju arhaizmi, lokalizmi, turcizmi ili pojmovi religijskog karaktera. Pa tako nije bio problem da Zehbo Pekušić uz Carevu pratnju moli djevojku riječima Kahvu mi draga ispeci, niti je smetalo da Hamdi-beg Šahinpašić djevojci stere mehak dušek. Mnoštvo je takvih primjera!
Car i bosanski pjevači
Pjevali su bosanske pjesme uz Carevčevu pratnju često pjevači iz Srbije, ali i drugih krajeva Jugoslavije. Uz neke već pomenute bili su tu i Ksenija Cicvarić, Živka Đurić, Pavle Stefanović, Hipolita Ivanović, Mile Bogdanović, Dušan Nikolić, duet Milošević-Aleksić, duet Radulović-Jovanović, Anica Jocić, Zorana Lola Novaković, Olga Zubović, Dragoljub Lazarević i brojni drugi. Međutim, nerijetko su i naši bosanski solisti sarajevske radio stanice gostovali na Radiju Beograd i pjevali uz pratnju Carevca. Bili su tu Izeta Beba Selimović, Mile Petrović, Nada Mamula, Radmila Jagodić, Nadežda Cmiljić, Zaim Imamović… U prvom izdanju Carevčeve lire, autora Ive Cenerića (klarinetist u Carevčevom orkestru), stoji i sljedeća zabilješka – Himzo Polovina (1927, Mostar) je u prvim posleratnim danima često gostovao u Beogradu, a igrom slučaja bio je i jedan od pevača koji je pevao na poslednjem koncertu Vlastimira Pavlovića Carevca. Carevac je veoma cenio njegovu interpretaciju. Fotografija sa tog koncerta sačuvana je u Polovininoj ostavštini.
Pored toga, vrijedi pomenuti i ostale Bosance koji nisu sarajevski solisti, a snimali su sa Carevcem: Azra Čemalović, Mirko Janjić, Mersada Hadžiabdić, Nedžad Salković, Fatima Basarić, Dragomir Majkić, Velinka Grgurević, Sulejman Džakić… Sa svim ovim pjevačima, u periodu od 1954. godine kada je osnovana fonoteka Radija Beograd, pa do januara 1965., Carevac je snimio oko 200 bosanskih sevdalinki.
Sajo, ajde da te otprati čika Car!
Prvi veliki nastup u svojoj karijeri, Safet Isović je imao 1957. godine na prepunom stadionu Tašmajdan u Beogradu. Tom prilikom pratio ga je Tamburaški orkestar Radija Beograd pod upravom Pančevca Makse Popova. Nakon što je zapalio stadion izvedbom Niz polje idu babo Sejmeni, iza pozornice mu je prišao Car – Sajo, ajde da te otprati čika Car! Nastali su nakon toga Safetovi snimci Iziđi der, Fato, Evo ovu rumen ružu, Pod Tuzlom se zeleni meraja, Poranila na vodicu Zlata, Dvje planine viš’ Travnika grada, San zaspala dilber Sajma u bašti, Na Obhođi prema Bakijama… Nekoliko godina kasnije, na jednoj od audicija pred Carevcem se pojavio jedan momčić, stidljivo pjevajući. Violončelist Kosta Kokoš je dobacio – Čika Care, pa ovaj dečko nije ni za amaterskog društva, a kamoli za radio pevača! Carevac je povisio ton – Ima da svirate dvadeset puta! Ovo je njegovo prvo krštenje! Prolomio se tada glas ohrabrenog Nedeljka Bilkića iz Bugojna i pjesma Vrbas voda nosila jablana.
Za kraj, bit ću do kraja iskren i reći da u najpozitivnijem smislu zavidim našim komšijama preko Drine, ali i osjećam privilegiju što je sunce Carevčeve umjetnosti ogrijalo i našu bosansku pjesmu. Bilo je mnogo careva u muzici. Proglašavanih ili samoprozvanih. Ali za mene je samo jedan onaj pravi – Vlastimir Pavlović Carevac!
Car careva!