Nije ni godišnjica rođenja ni smrti, niti neki drugi prigodan datum. Jednostavno, svaki momenat je prigodan da se pokoja riječ kaže o šokantnom/fascinantnom/monumentalnom pjevačkom potresu, kakvog je u ovdašnjem muzičkom životu izazvala Nada Mamula. Ne sjećam se kada i od koga, ali sam čuo – Nije to bila samo pjevačica! Bilo je to čudo od pjevačice!
Posljednjih nekoliko sedmica proveo sam sakupljajući hrabrost da na laptopu otvorim novi word dokument, i počnem pisati ovaj tekst. Kada se to konačno desilo, shvatio sam da zapravo imam tremu. Jer, misliti i pisati o Nadi Mamuli predstavlja prekopavanje najintimnijih slojeva mog poimanja sevdalijskog pjevanja, onoga što ono znači u fizičkom (sam zvuk) i u metafizičkom smislu (onog vančulnog, ektrasenzornog što taj zvuk sa sobom nosi). Predstavlja ono također i iskušenje mojoj spodobnosti razlučivanja subjetivnog od objektivnog, iako u osnovi nemam ništa protiv ni jednog ni drugog.
Nada u Svrzinoj kući
Sjećam se doživljaja prije petnaestak godina kada sam prvi put čuo i vidio Nadu Mamulu na televiziji. Spot iz ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća u crno-bijeloj tehnici, ambijent Svrzine avlije u Sarajevu, na terasi naslonjena plavokosa sredovječna žena u aristokratskoj nošnji, moćni alt i pjesma Omer momče (beže), na kuli sjeđaše! Utisak kakav sam tada stekao o Nadi Mamuli, prati me do danas. O dubini tog utiska svjedoči i to da, kada sam god u prilici gledati bilo kakve stare fotografije ili snimke pjevača i svirača, po automatizmu prvo pomislim – Ima li ovdje Nade Mamule? Ublažavanju te žeđi za njenim glasom i pojavom mnogo je pomagao moj prijatelj Ivan Mamula, profesor engleskog jezika iz Valjeva koji posljednjih dvadesetak godina neumorno traga za Nadinom ostavštinom te je prezentuje na YouTube kanalu devovanje.
Postoji jedno vjerovanje s kojim se donekle i sam slažem, a to je da bosansku pjesmu sevdalinku jedino na pravi način zna zapjevati rođeni Bosanac. Međutim, Nada Mamula rođena u Beogradu 1927. godine, uzdrmala je same temelje tog vjerovanje. Došavši u Sarajevo ranih pedesetih godina sa suprugom Nikolom, položivši audiciju za vokalnu solisticu Radio Sarajeva 1951. godine, Nada je pomalo usvajala bosanski melos. Sevdalijske sokove upijala je družeći se sa Zaimom Imamovićem, Ismetom Alajbegovićem, Jozom Penavom, Zumrom Mulalić, Radmilom Jagodić, Muneverom Berberović, Lelom Karlović, Jozom Kristićem, Nadeždom Cmiljić, dr. Himzom Polovinom, Miletom Petrovićem, Mustafom Krilićem, Miloradom Todorovićem i inim Bosancima, velemajstorima bosanske pjesme koji su se u to vrijeme okupljali oko institucije Radio Sarajevo.
Važno je naglasiti da je Mamula ranije pjevala i u Radio Beogradu kao Nada Vukičević (djevojačko prezime). U intervjuima je isticala 1946. godinu u kojoj je položila audiciju zajedno sa Danicom Obrenić, pred Vlastimirom Pavlovićem Carevcem, nakon čega je imala dvije emisije uživo uz pratnju harmonikaša Voje Trifunovića. Ali u štampi se ime Nada Vukičević u kontekstu Radio Beograda spominje još 1943. godine. Tada je imala samo šesnaest godina. Razlog napuštanja Radio Beograda objašnjavala je porodičnim problemima.
Nada i avion
Ipak, njena karijera doživljava neviđen uspon tek dolaskom na sarajevsku radio stanicu. Nije pretjerano reći da su pedesete, pa i šezdesete godine, prošle u znaku Nade Mamule i Zaima Imamovića. Poznata je anegdota da su ljudi kupovali radio aparate samo da na njima slušaju Nadu i Zaima. A biti zvijezda, i imati ugled u sistemu samoupravnog socijalizma zasigurno je donosilo i određene privilegije. Pri tome svakako ne mislim na one financijske, jer je činjenica da se u to vrijeme od pjevanja nisu mogle obogatiti čak ni zvijezde poput Nade i Zaima. Ali, evo jedne anegdote koju mi je prije nekoliko godina ispričala Zehra Deović, a govori o plodovima tog ugleda.
Bilo je to ranih šezdesetih… Nakon jednog gostovanja u Zagrebu, Zehra i Nada trebale su se vratiti u Sarajevo sa nekim kamiondžijom. Međutim, i kamionu i kamiondžiji se izgubio svaki trag. Tada je Nada rekla – Zehra ne sikiraj se, riješit ćemo to! – i otišla razgovarati sa nekim utjecajnim ljudima, između ostalih i sa Vladom Šegrtom, narodnim herojem i državnim funkcionerom. Po povratku rekla je – Ne idemo kamionom, nego avionom! I zaista… Bio je to mali avion iz Drugog svjetskog rata u ne baš sjajnom stanju. Ipak, sletio je na neku od ilidžanskih livada preko kojih su Zehra i Nada prešle i došle do prve tramvajske stanice.
Vratimo se Nadinom pjevanju. Nezaobilazno je u tom kontekstu promisliti o tehničkim pojedinostima (onom fizičkom aspektu koji je ranije spomenut), a to su boja glasa, disanje, intonacija, artikulacija, akcentuacija, dikcija. Od svega pomenutog smatram da je naročito markantna savršenost intonacije i dikcije u njenom pjevanju. No, vladajući izuzetno i ostalim aspektima, Nada je savršeno odgovarala koncepciji Radio Sarajeva. Postala je vremenom jedinica mjere za ono što se može nazvati radijskim stilom izvođenja sevdalinke.
A kada je riječ o onim metafizičkim kapacitetima, subjektivnost je osnovica, jer je riječ o individualnoj percepciji svakog slušaoca. U tom smislu iznosim i svoje utiske. Pjevanje je to koje izaziva osjećaj veoma čudne kombinacije. Dok u ruci držim granitnu stijenu, pod nepcem osjećam slatkast okus sličan karameli. Glas satkan od čvrstine kakvu ni bokserski udarac ne bi mogao poljuljati, a istovremeno i od profinjene ženstvenosti čije dostojanstvo kod eventualnih pretendenata isključuje svaku vrstu niskih strasti. Vjerovatno zbog ovakvog doživljaja smatram da niko od pjevača nije znao, niti danas zna, tako upečatljivo izgovoriti riječ Bosna, kako je to umjela Nada Mamula.
Pokušavaju da me ulepšaju, a ja zapalila cigaretu k’o bekrija
O Nadi kao osobi slušao sam mnogo i od mnogih. Safet Isović i druge kolege su je zvali kvočka! Zbog toga što je uvijek dominirala u društvu, pa su se ljudi oko nje okupljali kao pilići oko kvočke. U jednim novinama prikazana je fotografija na kojoj puši cigaretu dok je garderoberi oblače za koncert, a pored fotografije stoji – Pokušavaju da me ulepšaju, a ja zapalila cigaretu k’o bekrija! Rijeka sudbine odredila je nažalost da Nikola i Nada nikada nisu mogli ostvariti potomstvo, što je možda i jedan od razloga njenog zaštitničkog odnosa prema mlađim kolegama. Pa joj, naprimjer, nije bilo teško slati novčanu pomoć mladom Seji Pitiću tokom služenja vojnog roka.
Devedesete…
Vezanost za Sarajevo i Bosnu nije se smanjila ni napuštanjem stana na Marijin-Dvoru i povratkom u Beograd 1964. godine. Turneje, koncerti, snimanja i gostovanja, prije svega na Radio-televiziji Sarajevo, nastavljena su u punom kapacitetu. Kao izvođačica narodnih pjesama, uspješno je odgovarala i sve jačem trendu izvođenja komponovanih narodnih pjesama.
Osamdesetih godina, paralelno sa sve izvjesnijim nestankom Jugoslavije, zalazila je i Nadina karijera. Posebno ju je pogodila smrt supruga 1985. godine. Zadnje snimke načinila je za potrebe fonoteke Radio-televizije Beograd 1991. godine uz pratnju Narodnog orkestra RTB-a pod upravom Ljubiše Pavkovića. Ponovila je svoje kapitalne izvedbe Omer beže, na kuli sjeđaše, Bosno moja, divna mila, Negdje u daljine, U đul bašči, Mene moja zaklinjala majka, Bosa Mara Bosnu pregazila…
A onda su došle i nesretne devedesete… Smatram da je Nada Mamula, uz još neke istaknute javne ličnosti, poput njenog druga Miodraga Petrovića Čkalje, na određen način žrtva devedesetih. Novim paradigmama u Sarajevu i Beogradu nije odgovarala jer je, s jedne strane Srpkinja iz Beograda, a s druge, pjevačica muslimanskih pjesmama. Naravno da je bilo časnih izuzetaka koji je nisu ni u to vrijeme zapostavili. Kažu da je jedino istinsko prijateljstvo nastavila sa Ksenijom Cicvarić. A onda i Ksenijina smrt 1997. godine… Nakon te sahrane, povukla se u samoću. Mom prijatelju Ivanu Mamuli je rekla – Živim od uspomena i razgovaram sa slikama.
Nakon rata, prilikom prvih izlazaka iz Bosne i Hercegovine, kolege Hanka Paldum i Meho Puzić poslali su Nadi Mamuli nešto novca preko Azemine Grbić. Nada se Azemini zahvalila i odbila ga primiti s obrazloženjem da nije uredu da prima novac od Mehe i Hanke koji su čitav rat proveli u Bosni…
Sjećanja bez Nade…
Nakon Nadine smrti 2001. godine, povremeno se pojavljuju kako televizijske, tako i radijske emisije posvećene njenom životu i radu. Može se njena pjesma čuti i na talasima naših radio stanica, doduše u rijetkim prostorima posvećenim sevdahu. Nije zanemarena ni u serijalu Velikani sevdaha, kojeg je prije nekoliko godina realizovala Federalna televizija. Ipak, mislim da se moglo posvetiti više prostora detaljima, jer ne nedostaje ni građe ni sagovornika koji su Nadini savremenici i saradnici.
Posljednjih dvadesetak godina aktuelan je trend organizovanja manifestacija, koncerata, posvećenih velikanima sevdaha. Tako da se publici često nude programi pod nazivom Sjećanje na… (Safeta, Zaima, Himzu, Bebu, Zehru…). Nedavno sam i sam učestvovao na jednom takvom koncertu, i to baš u Svrzinoj kući s čije terase me je Nada Mamula osvojila pjesmom. Nju ovakve vrste manifestacija zaobilaze…
Na kraju mi ne preostaje ništa drugo nego da se zahvalim ljudima koji su izmislili magnetofonsku traku, pa tako do svoje smrti ja, i mnogi drugi dok je svijeta i vijeka, možemo crpiti snagu iz vječno moćne Nade Mamule!