Bosanska dejtonska stvarnost, kroz koju već dobar dio stoljeća plovi bosanski čovjek, prilika je za svakoga ko hoće i može da promisli o apsurdnosti stanja u kojem se nalazimo. Ko god i kakvi god bili ljudi koji vode ovu državu, učinili su da ne postoji nijedna pora društvenog života kojoj se ne može pronaći neka veća mahana. Pandemija covida-19 samo je potvrdila tu činjenicu.
U takvom stanju kultura i ljudi koji se njome bave i od nje žive, proživljavaju izuzetno teške dane. Angažmana nema, a ni mnogo alternative. Ovdje ne dižem glas u ime onih koji će svake godine (ili svako pola godine), imali angažmanâ ili ne, obrati tantijemski kajmak od kojeg mogu solidno živjeti, niti one koji su zaposleni u javnim ustanovama kulture i bez obzira što ni oni nemaju posla – redovno dobijaju plate. Govorim o većini ostalih umjetnika koji zavise od koncerata, predstava i raznih drugih oblika javnog djelovanja, za šta su neophodne pune dvorane. To u sadašnjoj situaciji nove normalnosti, kako mnogi tepaju pandemiji, predstavlja grubo kršenje epidemioloških mjera. Vjerovatno će neko ovo protumačiti kao ludoriju u vrijeme kada smo uveliko epicentar pandemije covida-19, kada nažalost ponestaje praznog prostora na tablama za osmrtnice, a vakcine su misaona imenica. U slučaju da to i jeste tako, ne vjerujem da će u bosanskom kraljevstvu ludorija ovo moje pisanje ponijeti kraljevsko žezlo.
Da je kultura jedna od zadnjih rupa na našoj državnoj svirali, nije ništa novo. Ipak, ovdje ne govorim o enormnim sredstvima koja se za nju ne izdvajaju, niti o sramotama koje čovjek osjeti dok čita o trnovitim putevima koje umjetnici prolaze da bi skupili sredstva za kapitalne projekte, kao što je film Jasmile Žbanić. Govorim o stvarima koje se tiču opštih mjerila civiliziranog ponašanja, koja su indikator stanja društva i odnosa prema kulturi. Imena namjerno izostavljam jer bi njihovo pominjanje moglo izazvati pogrešan zaključak da govorim o pojedincima i njihovim individualitetima. Međutim, ovdje je riječ o normama ponašanja ili kako bi Đorđe Balašević rekao principima („Princip je isti, sve su ostalo nijanse“).
Jednom prilikom učestvovao sam u izvedbi multimedijalnog performansa čija je tema stradanje naroda u Bosni i Hercegovini u ratovima 1941-1945. i 1992-1995. Rekli su nam tada da će naredno izvođenje biti organizovano specijalno za jednog od tri člana bosanskog predsjedništva. Iskreno, bilo mi je jako drago. Ne samo meni nego i svim ostalim učesnicima. Došli smo na mjesto manifestacije, ispunjeni ponosom jer ćemo nastupiti, eto ne pred cijelim, ali makar pred trećinom predsjednika.
Ali, dešava se sljedeće…
Prije početka predstave, trećina predsjednika izlazi za govornicu i čita patriotski tekst na način koji upadljivo nameće pretpostavku da ga u tom momentu prvi put vidi i da mu ga je vjerovatno savjetnik sastavio. Nakon njega, riječ preuzima moderatorica koja objavljuje da (parafraziram) njegova ekselencija, trećina predsjednika, zbog ranije preuzetih obaveza nažalost neće biti u mogućnosti pogledati multimedijalni performans.
On odlazi, a mi počinjemo program…
Tokom čitave predstave dok sam s gorčinom pjevao ponosite stihove bosanskih pjesama Salko kune šeher Banja Luku i druge, pitao sam se – kakve li to obaveze može imati trećina predsjednika države koja se takmiči za titulu najneuspješnijeg sistema na Zemljinoj kugli, a da ih ne može odgoditi sat vremena i posvetiti pažnju popriličnom broju umjetnika koji su se tu okupili upravo zbog njega?! Sjećam se i kolega glumaca koji su bili blago razočarani…
U takvim situacijama dobronamjeran čovjek iz žalosti jer nije dobro, te iz želje da bude bolje, po automatizmu u svojoj glavi pravi komparacije sljedećeg tipa.
Ne mogu a da ne pomislim na brojna svjedočenja umjetnika, prvenstveno pjevača i svirača, koja govore o odnosu Josipa Broza Tita kao državnika prema umjetnicima. Padaju mi na pamet fotografije iz 1955. godine načinjene na Brijunima, na kojima Broz dočekuje umjetničku delegaciju Beograda koju čine Radmila Dimić i Toša Elezović, te predstavnike Sarajeva Nadu Mamulu, Zaima Imamovića i Ismeta Alajbegovića. Pjevaju pjevači i sviraju svirači Brozu i zajedno s njim i njegovom suprugom sjede za stolom kao da su najvažniji diplomatski gosti. Želio je dakle Broz da pored ogromnih državničkih obaveza uživa i u luksuzu da mu na uho pjevaju najbolji glasovi njegove države, ali i da pokaže svoj odnos prema kulturi tretirajući ih kao izuzetno značajne goste. Važno je naglasiti da nemam apsolutno nikakav razlog da budem jugonostalgičar. Budući da sam rođen poslije rata, vjerovatno bi kao takav bio i smiješan.
Danas, umjesto umjetničkih delegacija koje političari s velikim poštovanjem primaju i s njima razgovaraju o lijepim umjetnostima, imamo situaciju da u okviru najviših državnih posjeta ili nekih drugih diplomatskih oficijelnosti, zvaničnici novčanicama kite muzičare kao u najvećoj birtijetini. Sigurno bi velika senzacija bila kada bi našeg zvaničnika vidjeli na nekoj izložbi konceptualne umjetnosti, pozorišnoj predstavi, promociji romana ili na koncertu nekog gudačkog kvarteta. Međutim, klipova sa korona-krkanluk dernekâ ne nedostaje. Dodao bih tu i na stotine ulaznica za predstave, koncerte i izložbe koje direktori kulturnih institucija podijele političarima, a te rezervisane stolice u prvim redovima ostanu upražnjene jer se dotični zbog ranije preuzetih obaveza, nisu bili u mogućnosti pojaviti. Da ima izuzetaka, to se valjda podrazumijeva.
Nije sramota nemati tu kulturu ponašanja, ali je sramota ne angažovati savjetnika koji će ti reći, naprimjer, „Gospodine, večeras tu i tu igra ta i ta predstava sa tim i tim imenima našeg glumišta“. Politički pametan gest bi bio pojaviti se nenajavljen, podržati ono što ne voliš, pa sjesti možda i u zadnji red… Ako ni zbog čega drugog, zbog takvog gesta bi možda neko i glasao za njega na narednim izborima.
Sve ovo ukazuje na činjenicu da nije samo ekonomija razlog što smo više sedmica imali nelogičnosti da institucijama kulture tokom pandemije nije dopušteno na svoje programe puštati više od 30 ljudi, a istovremeno u kafanama nisu vrijedile nikakve epidemiološke mjere. Možda se o ukusima ne raspravlja ali bi trebalo bar o prioritetima.
Komparacijama nemam namjeru niti da Josipa Broza umanjim, niti da današnjim zvaničnicima ukazujem poštovanje jer ih poredim s njim… niti obrnuto. Poredim iz prostog razloga što bi logično bilo da smo od fotografija nastalih na Brijunima 1955. godine do danas u nečemu napredovali, pa makar u odnosu prema kulturi. Ili da smo barem ostali na istom a ne ovako duboko propali.