Harmonika! Čudesan je to instrument čija je famozna lepeza tehničkih mogućnosti nerijetko igrala važnu ulogu u utiranju razvojnih puteva mnogih muzičkih pravaca. Gotovo da nema muzičkog ambijenta kojem ovaj orkestar u malom ne može udovoljiti. Tako je bilo i sa našom narodnom muzikom u Bosni i Hercegovini. Došavši zajedno sa Habsburškom monarhijom, harmonika je svoj mač sa dvije oštrice duboko zarila u stihijski proces razvoja našeg narodnog muzičkog mišljenja. Jedna je oštrica dodatno otvorila vrata temperovanom sistemu zapadno-evropskog muzičkog koncepta, utjeravši našeg svirača i pjevača dublje u onih dvanaest tonova ljestvice. Istovremeno ga je onâ drugâ, udaljila od dotadašnjeg netemperovanog sistema, na kojem se zasniva naš narodni melos od starina. Prvenstveno onaj ruralni, koji svoj izraz kreira u međuprostoru pomenutih dvanaest tonova.
Prošla je od tada do danas naša narodna muzika turbulentan razvojni proces. U tome su učestvovali brojni pojedinci, od kojih ću se osvrnuti na dvojicu. Ismeta Alajbegovića Šerbu (1925-1987) i Jovicu Petkovića (1927-2015). Ne slučajno, jer je njihovo muziciranje na ovom instrumentu u velikoj mjeri oblikovalo jedno opšte poimanje naše narodne muzike, prvenstveno sevdalinke.
Međutim, moram prije svega naglasiti da je moj pravi interes za ovaj intrument probuđen jedne večeri 2007. godine u Tuzli, kada mi je Omer Pobrić pomogao da na koljena stavim njegovu harmoniku Dallape. Držati tako težak instrument na mojim tada jedanaest godina mladim leđima, bio je naporan pothvat. Međutim, nadrealan osjećaj je bio dodirivati tipke instrumenta kojeg je Omer 1968. godine kupio od slavnog Ismeta Alajbegovića. Kasnije sam pojedina znanja o sviranju ovog intrumenta usvajao od svoje nastavnice Muzičke kulture u osnovnoj školi Ksenije Grbić, a onda kroz dvogodišnje pohađanje časova kod vještog harmonikaša Azura Čobe, inače učenika istaknutog umjetnika Ljubiše Pavkovića iz Beograda.
Pored svega, daleko od toga da se mogu nazvati harmonikašem! No, praktična znanja koja sam usvojio otvorila su mi nove vidike i dala dodatnu sposobnost kritičkog promišljanja muzike i harmonike. U tome vidim uporište za svoju eventualnu kompetentnost da o Ismetu i Jovici kao harmonikašima kažem bilo šta, makar i subjektivno!
Ko je bolji?!
Nije mi cilj da se mnogo zadržavam na opisivanju specifičnosti ove dvojice intrumentalista ponaosob, već da dodam nešto na razgovore ljudi iz ove struke, i nedoumicama u medijima. Godinama se vode polemike – Ko je bio bolji?! Ko je bio zaslužniji?! Ko je bio veći sevdalija?! Šta je važnije, tehnika ili harmonija?! Jedni bi glorificirali jednog, drugi drugog, a rijetki su spremni da pogledaju preko horizonta rivalvstva.
Ismet…
Sjećam se priče koju mi je ispričao Nedžad Imamović, a koju je čuo od svog šefa orkestra u Radio-televiziji Sarajevo, Ismeta Alajbegovića. Kada je bio dječak, između ona dva rata, Ismet bi stavio svoju harmoničicu na rame i odlazio uz Kovače na Vratnik gdje bi na sijelima zabavljao viđenije Sarajlije. Razvukao bi harmoniku i zapjevao, a prisutna gospoda bi poštujući pjesmu, šutila i slušala. Po završetku ne bi bilo aplauza, već bi pokoji aga ili beg dobacio – Aferim! Eh, sad odmori malo momče da mi koju proeglenišemo. Čekao bi dječak tako svoju narednu tačku, slušajući razgovor prisutnih u kojem nije bilo ubacivanja u riječ, prekidanja, već bi tekla komunikacija s uvažavanjem drugog i drugačijeg mišljenja. Iz ovakvih kamernih gradskih, aristokratskih ambijenata, koji su zasigurno rodno mjesto gradske pjesme sevdalinke, ponikao je i Ismet Alajbegović kao interpretator. Rođen u srcu Bosne, u starom dijelu Sarajeva, odrastao u tom srcu i bio to srce. Omer bi rekao – više je volio Bosnu nego što je mi volimo. Svojim apsolutnim sluhom i savršenom tehnikom uspio je objektivizirati supstancu bosanskog duha u zvuk harmonike. To je kao promjena agregatnog stanja. Odrastajući u sarajevskim mahalama iz kojih su se čuli talentovani pojedinci dok su u časovima dokolice pjevušili pjesme iz davnina i kucali u saz, Ismet je apsorbovao te zvukove te ih transformirao kroz specifičnu dinamiku, umjerenost i ukrase na harmonici. Svirao je sevdalinku onako kako se ona pjeva! Odmjereno, begovski, gradski…! Ne treba zaboraviti ni njegovo briljantno razumijevanje muzike u vertikalnom smislu, to jeste njenih harmonijskih prostora.
Jovica…
Navodno su Jovicu Petkovića na Radio Sarajevo ranih pedesetih godina doveli Zaim Imamović, Nada Mamula i Jozo Kristić, kako bi poljuljali do tada već izgrađen autoritet u liku Ismeta Alajbegovića. Da li je to zaista bilo tako ili ne, u ovoj priči nije ni važno. No, činjenica je da je nakon Jovicinog dolaska, sa radijske scene otišao jedan drugi vrstan bosanski harmonikaš Milorad Todorović.
Ipak, došavši iz Smedereva, Jovica se dobro uklopio u Sarajevu i veoma je ozbiljno shvatio svoju ulogu. Naporno je vježbao! Ako bi snimanje počinjalo u 09:00, maestro bi već u 06:00 bio u studiju te počeo sa zagrijavanjem. Godine su prolazile, a Jovica se razvio u instrumentalistu koji pomjera granice mogućeg. Svirao je onako kako drugi jednostavno nisu mogli. Desila se njegovom pojavom svojevrsna revolucija na polju harmonikaške djelatnosti u domenu narodne muzike. Poznata je činjenica da u kolekciji Jovicinih priznanja ima i ono na kojem piše Prva harmonika svijeta, kojeg je donio sa jednog svjetskog takmičenja. Mogao bi se vjerovatno veliki referat napisati o kristalno čistim tonovima koji su bez greške izlazili i u najvirtuoznijim pasažima koje je svirao. No, ipak! Jovica je uspio usvojiti manire bosanskog melosa. Upijao ih je od Ismeta, Milorada, Mustafe Krilića, ali i vrsnih pjevača koje je godinama pratio na radiju. Vrlo je vješto spojio bosanski duh i vrhunsku tehniku, što po mom ukusu nije nikome drugom uspjelo.
Ubojiti bosanski kompromis…
Nije se rukovodstvo redakcije narodne muzike sarajevske radio stanice željelo odreći ni Ismeta ni Jovice. Trebao im je velemajstor bosanske pjesme, istinski umjetnik, veliki poznavalac narodne muzike poput Ismeta. A također im je trebao i majstor poput Jovice. Uz to, svakako da je tu imao ulogu i nacionalni reciprocitet o kojem se i u sistemu samoupravnog socijalizma vodilo računa. Doduše, na neuporedivo suptilniji način, ako bi se poredilo sa današnjim etnošovinističkim divljanjima. Pa je tako donesen kompromis. Jedne godine je prva harmonika Narodnog orkestra Radio-televizije Sarajevo bio Ismet, a Jovica druga. Naredne godine bi se rotirali. Bosna se slično rotira i dan-danas, u skoro svim sferama života.
Sevdalinka u koridi
Pred kraj, vratio bih se na početak i pitanje Ko je bolji?! Kada god sam slušao takve komparacije, ne samo u kontekstu Ismeta i Jovice, već i drugih izvođača sevdalinke, pjevača, pjevačica, ili svirača, nisam se mogao otrgnuti utisku da se kod našeg čovjeka tada javlja mentalitet koride. Odmah mi je u glavi činjenica da desetine hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini uživo prati borbe bakova – kako se to po starinski kaže – dok su pozorišta, muzeji i druge kulturne ustanove poluprazne ili prazne. Ne bih s tim imao problem da su stotine ljudi i u pozorištima. Također mi ne smeta ni sistem razmišljanja po kojem je medonja jači od zekonje, ili obrnuto. No, primjena takvog koncepta na prefinjenu gradsku umjetnost kakva je sevdalinka naprosto nema smisla! Zašto neko mora pobijediti nekoga? Riječ je o umjetnosti u kojoj svi možemo biti pobjednici!
Zato preporučujem da svoja čula naoštrimo i prepustimo se ugodnim harmonikaškim svjetovima koji su na našu sreću sačuvani na magnetofonskim trakama ili gramofonskim pločama, a u čijem potpisu stoji – tu i tu pjesmu, izvodi taj i taj solist, uz pratnju dueta harmonika Alajbegović-Petković.
Ono što ćemo čuti i doživjeti reći će nam dovoljno i o muzici i o ljepoti i majstorima svakom ponaosob. Saznat ćemo sve što uopšte o muzici možemo znati.