foto: Fondacija Sevdah

Berbić: Jedan koncert Safeta Isovića

Period nakon 1945. godine predstavlja specifično razdoblje u stoljetnom životu bosanskog gradskog tradicijskog izričaja, kojeg popularno nazivamo sevdalinka. Desila se tada opšta popularizacija tog pjevanja zahvaljujući novom mediju – radiju. Nije to više bila samo pjesma koja se čuje iza mušebaka patrijarhalne Bosne i odjekuje iz međuratnih kafana. Postala je široko popularna narodna umjetnost koju su ljudi sa leptir mašnama slušali u otmjenim dvoranama, kao operu ili simfoniju. Tu ekspanziju sevdalijske umjetnosti na svojim plećima iznijela je generacija sjajnih svirača, a naročito pjevača. Institucija Radija Sarajevo je tih 40-ih, 50-ih, 60-ih godina, sa svojom redakcijom narodne muzike svakih nekoliko mjeseci održavala audicije za pjevače, a u potrazi za dijamantima. U Njegoševoj, a kasnije u ulici Daniela Ozme prijavljivalo se na stotine kandidata, a najčešće ne bi bio primljen niko! Među brojnim mladim ljudima koji su znali lijepo zapjevati, stručna komisija tragala je za onim rijetkima koji su imali ono nešto… ono što se danas zove x faktor. U svojoj knjizi Sevdalinka, akademik Vlado Milošević (1901-1990) govori upravo o takvim pojedincima:

“Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti dobar pjevač sa lijepim glasom, nego takav pjevač mora prije svega biti umjetnik, a umjetnika među pjevačima je malo, kao što ih mnogo nema ni među slušaocima. Zaista, slušanje prave pjesme i pravog pjevača je poseban doživljaj, neobično psihičko stanje, nabijeno velikim naponom čiste emocije i senzibiliteta.” (Vlado Milošević, 1964)

Upravo takve sevdalijske umjetnike otkrivao je nekadašnji Radio Sarajevo, odgajao ih kao vrsne pjevače, korepeticijama brusio… Jer, svaki pravi pjevač je u početku kao nebrušeni dijamant! Naizgled samo obični kamen. Nakon “škole”, trajali bi decenijama i iza sebe ostavljali pregršt snimaka pohranjenih u fonoteci radija, na gramofonskim pločama ili drugim nosačima zvuka.

Od 6. aprila 1957. godine, kada je njegov prvi snimak emitovan putem radio talasa, pa do danas, nije pretjerano reći da se stvorio svojevrstan kult ličnosti Safeta Isovića (1936-2007). Na stotine stranica u dnevnoj štampi i drugim medijima posvećeno je njegovom životu, o tome koliko je slavan bio, kako je po njega dolazio helikopter samo da bi zapjevao Josipu Brozu Titu, kako su mu fanovi krali dijelove sa automobila jer su željeli imati nešto njegovo. No, smatram da se nikada nije dovoljno analitički govorilo o Safetu Isoviću kao pjevaču. Da pogledamo Safeta kroz objektivnu i subjektivnu optiku.

Dosta vremena sam proveo preslušavajući dostupne snimke, kojih je mnogo. Kako one studijske, realizovane za potrebe radio fonotekâ ili za gramofonske ploče, tako i one sa nastupa, priredbi, koncerata, televizijskih gostovanja. Tragao sam za najreprezentativnijim snimkom kojeg bih u ovoj analizi upotrijebio kao uzorak. Kada je riječ o pjevaču kakav je bio Safet Isović, to je vrlo osjetljiv i težak zadatak pri kojem se lahko padne u zamku subjektivnosti. No, smatram da u ovakvim slučajevima uvijek treba biti naklonjen pjevaču, tragati za onim momentom u kojem se najbolje pokazao. Jer, nijedan pjevač ne pjeva automatski. Potrebno je mnogo toga da se složi kako bi zablistao u punom sjaju. Opšte psihičko stanje, naspavanost, odmor, upjevanost, zdrava ishrana, kontinuirana vježba… samo su neki od faktora. A tu su i oni na koje se ne može utjecati kao što su naprosto godine, jer se za neke momente u pjevanju podrazumijeva i fizička zrelost. Pa uz sve ove pozitivne pretpostavke, desi se da pjevaču jednostavno nije dan…! I onda sve ide teško. Često to niko osim njega samog i ne primijeti. Tako je naprimjer sam Safet Isović, u intervjuu za Radio Bosne i Hercegovine 1996. godine, novinarki Enisi Hajdarević Šojko prokomentarisao svoju izvedbu balade o braći Morić, od prije nekoliko mjeseci, na promociji knjige Omera Pobrića (1945-2010) Sevdah nadahnut životom… slobodom, u dvorani sarajevskog Doma Armije. Nakon što je Hajdarević Šojko pohvalila briljantnu interpretaciju, Isović je rekao:

“Znate, ja ne mislim tako! To nije bio moj vrhunski interpretatorski domet. Jer, ja sam doživio svašta, preživio teško ranjavanje (…) to je utjecalo na moj kvalitet pjevanja, jer nisam se bavio jedno vrijeme time. Onda, posebno me je dotukla smrt moje rahmetli supruge Neske, koja je umrla prije šest mjeseci. (…) Godinu dana nisam uopće pjevao i to je bio prvi nastup poslije godinu dana. Znate, ja sam ipak to otpjevao rutinski. Nije to moj vrhunski domet, ja bih to mnogo bolje uradio sad kad krenem da se bavim intenzivnije ovim zanatom.” (BH radio 1, 1996)

Desio se tako jedan Safetov solistički koncert 9. aprila 1998. godine u velikoj dvorani Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, povodom bajramskih praznika pod nazivom Bajram, pjesma – Safet sa gostima. Nemam pouzdanu informaciju kakvog je psihičkog stanja bio, ali mislim da su te večeri zadovoljene sve pretpostavke o kojima sam ranije govorio. Naprosto je briljirao! Dodao bih i mogućnost da je ozvučenje bilo kvalitetno uštimano, što inače kod živih nastupa za pjevača igra veliku ulogu. Kvalitetan mikrofon, pažljivo regulisan odnos vokala i pratnje, s mjerom dozirani efekti, dobro ugođeni monitori… sve to kada se poklopi, pravog umjetnika o kakvom je govorio akademik Milošević, a kakav je bio Safet Isović, dovodi u situaciju da i sam sebe pozitivno iznenadi.

Na sreću, kamere Radio-televizije Bosne i Hercegovine zabilježile su tu demonstraciju  ogromnog iskustva kojeg je Safet sakupljao od 1956. godine. Zračile su sve korepeticije, sva ona druženja sa Jozom Penavom (1909-1987), Ismetom Alajbegovićem (1925-1987), Zaimom Imamovićem (1920-1994), sve instrukcije Brune Špiler (1921-1979) na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, sav kapacitet u poznavanju i vladanju stilskim osobenostima sevdalijskog pjevanja… Tih nekoliko pjesama koje je te večeri otpjevao, uz odmjerenu i nenametljivu pratnju orkestra Enesa Mujanovića (1943-2013) i Omera Pobrića, povod su i osnova jednog mogućeg promišljanja o Safetu Isoviću kao pjevaču.

Nekoliko je generalija ovog koncerta. Prije svega, od prve (Prođoh Bosnom kroz gradove) do posljednje pjesme (Šehidski rastanak) može se zaključiti da kod Isovića nema psihološke gradacije ili degradacije. Sa prvim tonom kojeg je otpjevao, atmosferu je podigao na razinu na koju je želio, čvrsto je održavajući do posljednjeg tona. Iz njega je naprosto isijavala ista količina energije od početka do kraja, bilo da je u forte ili piano dinamici. To vjerovatno ukazuje da je manifestaciju svog energetskog potencijala u potpunosti kontrolisao, što samo po sebi zahtijeva energiju. Također, Isović ostavlja nedvosmislen dojam da je ono što u tom momentu izvodi (ton, prelaz, fraza, ukras, dinamičke promjene, vibrato) unaprijed promišljeno i shvaćeno. Dakle, ništa se ne zbiva stihijski, što ukazuje na visoki stepen intelektualne angažovanosti tokom pjevanja.

Kada je riječ o tehničkim postulatima pjevačkog zanata, Isović je u drugom dijelu koncerta otpjevao nekoliko pjesama koje u tom smislu predstavljaju poseban izazov za svakog pjevača. No, uzeo bih kao primjer jednu pjesmu poprilično netipičnu za njegov repertoar. Riječ je o starogradskoj pjesmi Lažni snovi, bol prosjaka. Ova izvedba je dovoljna da se stekne adekvatan dojam o Isovićevom vladanju tehničkim osnovama pjevanja kao što su oblikovanje vokala, appoggio (zajedničko djelovanje trbušnih mišića i dijafragme, odnosno pravilno disanje), dikcija, intonacija itd. Pomenuta pjesma je naročito zahtjevna jer se zapravo pjeva silabično, što znači da na jedan slog dolazi samo jedan ton, često dužeg trajanja. Za svakog pjevača izvođenje tih ravnih tonova bez ili sa minimalnom upotrebom ukrasa predstavlja posebno zahtjevan zadatak. Ono podrazumijeva prikladno “uzimanje vazduha” i njegovo ekonomično trošenje, za šta je preduslov pravilna upotreba dijafragme. Kada govorimo o oblikovanju vokala, posebno bih istakao Isovićev vokal e, koji ne samo u ovoj, nego i u ostalim izvedbama zvuči operski. Općenito svi vokali izazivaju neobičan osjećaj da su kod Isovića naprosto usta puna zvuka. 

Također, teško je ne primijetiti da ponekad zalazi i u sferu nazalnog pjevanja. Ako bi se uzimali u obzir eventualni standardi u pjevaju, to se može protumačiti kao nedostatak. No, uvjeren sam da Isović to upravo radi svjesno, iz prostog razloga što je nazalno pjevanje jedna od stilskih osobenosti sevdalijskog pjevanja od starina. Sjetimo se kako naprimjer stare sazlije pjevaju izrazito nazalno.

U svim ostalim izvedbama, Isović je demonstrirao svoje visoko razumijevanje i vladanje muzičko stilskim karakteristikama sevdalijskog pjevanja, što se naročito odnosi na one ukrasne momente melodije. Stoga je važno napomenuti da postoje dvije osnovne vrste pjevanja, već spomenuto silabično (jedan slog – jedan ton) i melizmatično (jedan slog – više tonova). Za razliku od navedene starogradske, sevdalinka je pjesma melizmatičkog karaktera te je, kako to kaže Milošević, popijevka na višem razvojnom stupnju (Radio Banja Luka, emisija Tragom folklora Bosanske krajine, o Hakiji Karabegoviću, urednici Milorad Kenjalović i Vlado Milošević). Upravo na tim melizmatičkim dijelovima pjesme, to jeste ornamentu koji je nastao iz čulne radosti u zvuku sa više ili manje simetrično konstruiranim nagomilavanjem i grupiranjem tonske mase oko jednog tona, koji zbog naročite važnosti treba da bude istaknut, profiliran (ibid.), pjevači pokazuju i iskazuju svoje umijeće stilskog dočaravanja sevdalijskog pjevanja. U tom kontekstu, nije pretjerano reći da je Safet Isović bio majstor da od svake pjesme napravi svoju pjesmu! Poput Đul Zulejha, po bostanu šeta. Melodija ove pjesme, sa početnim stihom Đul Fatima, po đul bašči šeće, nekada se zapravo pjevala vrlo jednostavno, skoro pa silabično-recitativno. Pogledajmo prvi dio stiha Medna roso, gdje si zimovala (prema pjevanju Zaima Imamovića, transkribovano etnomuzikološkom metodom završnog tona G1):

Umijećem improvizacije, Isović se zadržava kod sloga na, u riječi medna, te na slogu so, u riječi roso, razvijajući melodijsko tkivo koncentracijom tonske mase i pretvarajući ovaj jednostavi melodijski pokret u raskošnu ornamentalnu melopeju:

Ili, još jedan dobar primjer Isovićevog improvizatorskog umijeća – u kadencirajućem dijelu pjesme Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš, na trenutak izlazi iz okvira balkanske molske ljestvice u kojoj se napjev manje-više kreće. Budući da balkanski mol odlikuju povišeni IV i VI stupanj, to jeste karakteristična povećana sekunda, Isović u drugom dijelu stiha kako možeš slatka djevo prespavati sama, na slogu sa gradi uzlazno-silazni pokret ne povisujući ni IV ni VI stupanj, krećući se tako u običnoj prirodnoj molskoj ljestvici. Zadirući u taj osnovni gradivni materijal napjeva, a to je ljestvica, postiže izuzetno osvježavajući psihološki efekat:

Video snimak ovog Safetovog nastupa pruža jasan uvid i u njegovo vladanje dinamičkim nijansiranjem melodije. Može se zaključiti da je ono u uskoj vezi sa kulturom odnosa prema mikrofonu. Kada naglašava određeni momenat, Isović udaljavanjem od mikrofona ili pomjeranjem glave desno ili lijevo, izbjegava direktan atak na mikrofonsku membranu zaobilazeći neželjene efekte. To je naročito jasno u već navedenoj pjesmi Đul Zulejha, po bostanu šeta. U momentu kada naglašava slog raz, u zadnjem dijelu stiha sa mednom se rosom razgovara, Isović se nekoliko centimetara udalji od mikrofona. No, on svoj odnos prema mikrofonu koristi i u piano dinamici. Klasičan primjer je kadencirajući dio pjesme Jahao sam konje, ašikov'o pio, gdje se u prvom dijelu stiha tada bi mi bio Džennet bez karara, izvodeći ton dužeg traganja na slogu bio, postepeno udaljava od mikrofona skoro pa jedan metar, postižući efekat kao da taj zvuk odlazi i nestaje u daljini.  

Istakao bih još da veliku ulogu u formiranju i realizovanju Isovićeve interpretacije igra i njegovo fizičko gestikuliranje. U tom kontekstu jednom sam u razgovoru sa Dževadom Karahasanom saznao da on malo šta može napisati sjedeći mirno za laptopom ili papirom. Kroz neku fizičku aktivnost, kao što je naprimjer obična šetnja, lakše realizuje svoje misli. To znači da fizička aktivnost u velikoj mjeri pospješuje onu intelektualnu, to jeste psihičku. Na taj način i Safet Isović lakše realizuje pojedine prelaze ili druge melodijske fraze, kada se posluži adekvatnim pokretom ruku, glave ili cijelog tijela.

Moglo bi se o svakoj numeri izvedenoj tog 9. aprila ponešto reći. No, i ovo je dovoljno kako bi se stekla jasnija slika ne samo o Safetu Isoviću, raskošu njegovog umijeća i talenta, nego i o muzičkim kapacitetima sevdalijskog pjevanja. Vjerujem da je Safet Isović savršen primjer tog razvojnog raspona. Od one stidljive pjesmice koja se šaputala iz bosanskih mahala i djevojačkih odaja, do raskošne melo-poetske tvorevine koja oduševljava i najzahtjevnije uho u gledalištu bilo koje svjetske umjetničke pozornice.

Imao je Safet Isović mnogo koncerata u karijeri. Od one davne 1963. godine i prvog koncerta u beogradskom Domu sindikata kada je program započeo prolazeći kroz publiku sa pjesmom Mujo kuje konja po mjesecu, pa do već kultnog koncerta održanog 29. maja 2003. godine u sarajevskoj Zetri.

Ovaj kratki zapis o Safetu završavam s nadom da smo pažnji javnosti preporučili snimak od 9. aprila 1998. godine, koji je ostao u sjeni mnogih drugih Safetovih fenomenalnih pojavljivanja i nezaboravnih izvedbi.

Zanin Berbić


Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet