foto: Dženat Dreković/NOMAD

Berbić: Gdje smo s bosanskom pjesmom?

Svjedoci smo proteklih godina kako mnogi talentirani pojedinci iz naše zemlje, suočeni sa situacijom u kojoj im bosanskohercegovačka muzička scena ne pruža naročite mogućnosti, odlaze u susjedne zemlje, nadajući se da će tamo ostvariti ono što u Bosni ne mogu. Iz tog razloga, imamo priliku svjedočiti kako mladi Bosanci pjevaju sevdalinke (ili druge pjesme iz Bosne, pisane u duhu sevdalinke) želeći da pred strogim Grand-establišmentom (rjeđe nekim drugim) dokažu onu staru „…a kroz Bosnu ne pjevaj!“

Potaknut onim što se u metodologiji muzikologije naziva muzikološka znatiželja, pratio sam nekoliko ovakvih televizijskih momenata. Svakome ko ispred malog ekrana svjedoči tom patriotskom činu, a pri tome poznaje muzičko-stilske karakteristike bosanskog gradskog pjevanja, nije teško uočiti da su te interpretacije manje ili više, lišene svih osobina zbog kojih se bosanska pjesma upravo i zove bosanska. Osim stihova i osnovne melodijske linije, nema u tome mnogo Bosne.

Prije ćete slušajući Srdo moja, Moj dilbere ili Mujo kuje konja po mjesecu, imati osjećaj da je riječ o nekoj komponovanoj pjesmi za Šabana Šaulića, ili o nekoj pop pjesmi, nego što ćete čuti pravi sevdah. Nema tu smirenosti, one osnovne specifičnosti sevdalijskog pjevanja, koju možete osjetiti dok slušate bilo koju izvedbu Zaima Imamovića, dr. Himze Polovine, Zekerijaha Đezića, pa i Safeta Isovića (iz nekih njegovih ranijih dana). Nema onih bosanskih ukrasa po kojima su se Bosanci prepoznavali, a koji su se do prije nekoliko decenija mogli svakodnevno čuti, ne samo preko radio prijemnika već i sa usana skoro svakog uličnog zviždača. Nema ni traga od onog pjevanja zbog kojeg su Beograđani hrlili u Dom sindikata, da slušaju Zaima, Nadu, Safeta, Radmilu, Bebu, Zehru, Himzu, Zoru…

Dok se u javnom diskursu često mogu čuti optužbe na račun Damira Imamovića, Amire Medunjanin, Bože Vreće ili Divanhane kako skrnave sevdalinku, o agresivnoj folk-pošasti koja je zahvatila kolektivni ukus i ovladala kao mjerilo dobrog pjevanja narodne muzike niko ne govori. Naprotiv!

Kada usred tanahne bosanske pjesme Pod Tuzlom se zeleni meraja, “majstor“ smjesti jednu šabanovsku bravuru, izaziva divljenje! Ili kada Safet Isović u Zetri 2003. godine nakon prve strofe Đul Zulejhe koju je otpjevao Haris Džinović, nježno nastavi „…medna roso!“, ti isti “majstori“ sa podsmijehom prokomentarišu „…ne može on Harisu kofere nosit’!“

Ne bih se na ovakve anomalije osvrtao da se radi o pojedinačnim komentarima u nekoj kafani nakon dvanaestog ili trinaestog popijenog piva. Međutim, kada imamo situaciju da se putem radijskih i televizijskih emisija, koncerata u našim hramovima kulture i ko zna gdje još, takvi majstori šabanovskih bravura tretiraju kao veliki interpretatori sevdalinke, urneci kako se treba pjevati, onda to nadilazi kafanske stručnjake pod dejstvom alkohola i dobija razmjere pandemije.

Da ne bi bilo zabune. Šaban Šaulić, kao vrhovni uzor svih pjevača folk muzike, bio je vrhunski pjevač, savršene boje glasa koja se nije mijenjala ni u jednom registru, savršene dikcije i akcentuacije, izuzetnih sposobnosti u kontekstu izvođenja ukrasa (trilera) različitih vrsta, pomoću kojih je majstorski iznalazio sva improvizacijska rješenja, koja su od njega zahtijevale fantastične pjesme komponovane upravo za njega! No, problem se javlja kada blijede kopije ovog vanserijskog pjevača, majstorsku šabanovsku bravuru umjesto u S namerom dođoh u veliki grad,  smjeste usred bosanske pjesme Pod Tuzlom se zeleni meraja. Izgleda to na kraju otprilike kao kada kahvu posoliš!

Vjerovatno bi se mogla napisati čitava studija o razlozima zbog kojih smo usred te pandemije (ili nekih drugih kulturnih pomračenjâ uma). Mogli bi se ti razlozi tražiti i u nepostojanju autentične bosanske uredničke politike naših radijskih i televizijskih kuća, koje javni prostor bombarduju svim i svačim. A da bi konzument radija i televizije poslušao sevdalinku, mora ili zamijeniti dan za noć (budući da su većinom termini za ovu vrstu muzike rezervisani nekad u gluho doba noći) ili eventualno mora čekati Bajram. Čast izuzecima, ali takvi mediji su upravo izuzeci u odnosu na pravilo. Ipak, zadržat ću se na jednom posebnom licemjerstvu. Stavovi koji se nameću u dejtonskoj Bosni, u svim njenim dijelovima (zavisno od etno-nacionalnog tora), predstavljaju bivši sistem samoupravnog socijalizma kao atmosferu porobljenosti vitalnih etno-nacionalnih vrijednosti. Na primjeru bosanske pjesme (prvenstveno sevdalinke), to naprosto nije tačno!

Da napravimo poređenje: bivši sistem samoupravnog socijalizma iznjedrio je kroz instituciju Radija Sarajevo velika imena sevdalinke, koja su interpretaciju ove nekada diskretne pjesme koja se šaputala kroz mušepke patrijarhalne Bosne, doveli do visokih umjetničkih razina i svojim umijećem pokazali sve njene estetske kapacitete (neka sam imena već naveo). Iznjedrio je također taj sistem i fonoteku Radija Sarajevo, koja je jedna od glavnih riznica zvučnih zapisa bosanske muzike, što predstavlja pravo nacionalno blago naše države. Ima toga još mnogo, kada je riječ o sevdalinki…

Danas kada imamo svoju državu, kada smo slobodni da propagiramo svoju kulturnu baštinu, kada slobodno smijemo pjevati o agama i begovima (jer uistinu u prošlom sistemu to nije bilo baš najpoželjnije),  jedva da imamo na prste jedne ruke nabrojati pojedince koji umiju sevdalinku otpjevati onako po bosanski, u čijem repertoaru se mogu čuti Dvi’ planine viš’ Travnika grada, Kulu gradim a kamena nemam, Akšam mrače moj pobogu brate ili bilo koja druga tipična bosanska pjesma (većina ih nikad nije ni čula za ove pjesme). A u prošlom sistemu kada smo bili robovi samoupravnog socijalizma, sve smo to imali i mnogo više. Logično!

Stanje sa bosanskom pjesmom zapravo je paralelno i stanju Bosne. Bježeći u tri etno-nacionalna pretjerivanja bježimo od Bosne, a samim tim i od bosanske pjesme. Postaje ta pjesma sve više žrtva opšte satanizacije svega što je bilo u periodu od 1945. do 1990. godine. Tako u posljednje vrijeme režimski mediji počinju i sa problematizacijom Zaima Imamovića, koji je u zoru svoje karijere pjevao na Krugovalnoj postaji u Sarajevu, za vrijeme marionetske ustaške tvorevine NDH, praveći abnormalnu paralelu sa Mustafom Busuladžićem. Nije zaobiđen ni Jozo Penava, pa ni dr. Himzo Polovina koji se potpuno nenamjerno našao na Križnom putu 1945. godine. Kako se tvrdi, samo ga je maloljetnost spasila od smrti. A zaboravljaju se Himzini javni istupi poput onog u Preporodu 1971. godine (Pjesmo moja, moj uzdahu. Razgovor ugodni sa dr. Himzom Polovinom. Muslimanska narodna pjesma – Šta je to? Preporod, br. 20, god. 1971) kada se otvoreno protivio ideologiji po kojoj se na radiju nije smjelo pjevati o agama i begovima.

Ne bi me začudilo da se i mene kada jednog dana propadne Dejton, satanizira i optuži da sam nastupao za vrijeme Republike Srpske.

Mislim da je istaknuti dirigent Ivan Štajcer rekao jedne prilike da u normalnom svijetu ljudi karijeru završavaju kao kritičari, a kod nas je počinju. Međutim, uvjeren sam da apsurdnost stanja u kojem živimo, a zove se bosanskohercegovačka dejtonska stvarnost, opravdava da se kritički osvrnem na stanje u kojem se nalazi muzička scena Bosne i Hercegovine, a u njoj naša narodna muzika.

Daft Punk prije epiloga
Latifić: Sin vjetra
Begagić: 2stih o 2nošcima