Nimalo uzaludan trud

E. Bektaš, Uzaludan trud, Grafomark, 2020

Strateški pozicioniranom prvom pričom iz zbirke Uzaludan trud Elisa Bektaša se predstavlja i cementira preovladavajući pragmatično-cinični ton ostatka tekstova koji definiciji crnog humora daju mnoštvo slikovitih primjera. Književnik piše o situacijama u životu kada, htjeli mi to ili ne, okolina, susret ili izvjesna spoznaja učine da postanemo za trun odrasliji. U priči Ko je počeo rat, koja otvara knjigu, Bektaš se izvinjava svima koji su morali doživjeti minuli rat u Bosni i Hercegovini, jer se, po njegovoj računici, to dogodilo zato što je kao dječak zaljubljenik u ratnu tematiku u umjetnosti silno poželio da se zarati. Uz to, u njemu je ostalo uvjerenje kojeg je davno prisvojio – da meleci, nadnaravna duhovna bića, dječije želje ispunjavaju bez ikakvog osvrta na njihov potencijalno razarajući sadržaj.

Čak i kada su u pitanju pouke ili zaključci do kojih dolazi zahvaljujući iskustvima svojih sugovornika, Bektaš ih preokreće u svoju korist pa daje do znanja da se svaki tuđi doživljaj kroz slušanje o njemu usput i lično doživljava. Drugim riječima, sve što nas okružuje se izriče jezikom pa nas zato neprestano dira i nikada neće prestati da nas dotiče. Književnikov glas je protagonista svih priča, što daje djelu atmosferu intimnih memoara. I zaista, iz ugla iskusnog veterana koji je prošao sve i svašta u životu a o čemu bi mogao ponešto i ispričati bez ikakvog pardona i cenzure, Bektaš se obraća čitaocima kao djeci čija će se lična nadogradnja dešavati spoznajom naravoučenija iz njegove ruke. Ona su u stalnom nastanku ali uz to i opskrbljena uspomenama na život po različitim gradovima.

Ne, ovo nije zbirka priča za malu djecu, već za one koji su otvoreni prema stavu da se lično sazrijevanje dešava dok god čovjek diše. Tako ova zbirka od 34 kratke priče za veliku djecu obiluje detaljnim opisima emotivno nabijenih događaja kojima je Bektaš svjedočio. Svaka od njih sadrži neočekivane preokrete, pa je na kraju svake od njih jasno da se sva postojeća tragedija i komedija ustvari nalaze u životu, a ne u umjetničkim djelima – gdje one žive samo dok im se posvećuje pažnja.

U svom djelu, Bektaš daje najveći prostor ratnim ožiljcima i suočavanju sa činjenicom da uvijek postoji onoliko istina o jednom događaju koliko ima i verzija o njemu. Crpeći inspiraciju iz trenutaka kada je sebi dopustio da bude ili barem izgleda ranjiv, Bektaš vas u jednom momentu vodi u tamne kutke svoje tinejdžerske sobe u kojoj se podivljali hormoni zbog naočite komšinice mogu hvatati rukama po zraku a u drugom priznaje da mu je smrt majke bila jedna od najvećih prekretnica u životu. Posebno se ističe jedna ratna zimska epizoda gdje Bektaš wellsovski otkriva šta je značenje njegovog pupoljka. On prepričava kako je usred rata na nekoliko trenutaka ukrao slobodu. Naime, iznenadno spuštanje sankama niz snježnu padinu blizu neprijateljskih linija je ono što Bektaš naglašava kao najbitniji događaj koji se tog napornog i tegobnog ratnog dana uopšte dogodio. Momenti koje očitujemo otvoreno i nevino poput djece su neprikosnoveni lajtmotiv ove zbirke epizoda iz života o kojem se govori na direktan način a pristupa skoro hladne glave.

Uobičajeno srceparajući lični doživljaji nisu predstavljeni srceparajuće, a pogotovo ne uzalud – pa se u tome možda krije tajna Bektaševe ispolirane pripovjedačke tehnike. Dugi pređeni kilometri teksta u teškim vojničkim čizmama ovog književnika drže čvrsto na zemlji dok se otvoreno smije životu u lice kao vlastitom odrazu.

Lemana Filandra