Zona isključenja

Znamo šta znači nekome dati nogu javno, ali zahvaljujući internet platformama, moguće je ne samo svjedočiti nego biti i sudionikom raskida odnosa između pojedinca i ostatka javnosti. Takav raskid djeluje kao štoc u glavu i ostavlja više od modrice. To podrazumijeva javno diskreditovanje pojedinca, njegovo javno sramoćenje iznošenjem “dokaza” o moralnom ili nekom drugom prijestupu koji je ta osoba učinila, nekada u svojoj prošlosti, a zbog kojih je zavrijedila biti isključena iz zajednice – barem na neko vrijeme.

Kultura isključenja (engl. cancel culture) je posljednjih mjeseci postala rasprostranjena i gotovo da je aktivistički pokret. Jasno je da je svaki izneseni stav u javnom prostoru igra otvorenih karata, a ujedno i poziv na reakciju, međutim, prvobitna namjera da bude društveni korektiv pod utjecajem otvorenih interpretacija dovedena je do tačke gdje je isključenje tema za plodnu diskusiju. Bilo bi poželjno da je ta diskusija promišljena i odmjerena ali često je upravo suprotno. Tako je početkom ovog mjeseca 150 intelektualaca, akademika i aktivista, među kojima su se našli i J.K. Rowling, Gloria Steinem i Noam Chomsky, uputilo otvoreno pismo javnosti kao reakciju na kulturu isključenja gdje su ovi autori podržali neprikosnovenost slobode govora i otvoreni dijalog a osudili trend javnog sramoćenja pojedinaca koji ne dijele stavove većine.

Pogledajmo primjer gdje je pojedinac počinio eksces – danas ili nekad u prošlosti. Ukoliko je taj pojedinac priznao svoju grešku, uputio javno izvinjenje i nijednom više nije učinio takav ili sličan presedan, onda je čin isključenja ove osobe ustvari demonstracija moći kolektiviteta istomišljenika koji, ukoliko to žele, mogu protagonisti incidentne epizode dati novu šansu u javnom prostoru. Prihvatiti njeno ili njegovo izvinjenje je vjerovatno najpoželjniji pristup cijeloj (nemiloj) situaciji.

Ipak, neki ljudi su zaslužili da im se više ne daje pažnja niti platforma. Tu se misli na one koji populariziraju govor mržnje prema pojedincu ili zajednici a za mjesto radnje uzimaju javni diskurs. Još ozbiljnije, ukoliko je prijestup materijalne prirode, onda je uskraćivanje podrške nasilniku, silovatelju ili kriminalcu u potpunosti opravdano. Tako opravdano isključenje nastupa i zbog nečijeg diskriminiranja, vrijeđanja ili omalovažavanja druge osobe ili zajednice iz njemu ili njoj znanog motiva. Razloga za takva djela nikada nema.

Odrediti granice slobode govora gotovo je nemoguće, ali u smislu odgovornosti, naglasak je na prošlom svršenom vremenu. Drugim riječima, javnim sramoćenjem pojedincima se uručuje “otkaz” kojim se svaki njihov budući angažman u javnom poslu kojeg obavljaju – preispituje, ignoriše, bojkotuje.

Često se ukidanjem pažnje javnosti na određenu osobu radi ono što je najlakše – biva se isključivim. Da li do isključivosti dolazi radi strogog istrajavanja u svom stavu ili straha od osude istomišljenika? To je pri svakom pojedinačnom letimičnom pogledu u svoju nutrinu vjerovatno jasno. Međutim, neki strahuju i od nedosljednosti u svom stavu ali i bojazni da bi upravo tužilac mogao postati novi optuženik.

Najčešće se biva nekonstruktivnim. Poziv na dijalog u javnom prostoru, pod u-pola-noći budnim okom redovnih anonimnih komentatora, je rijetkost. Dijalog podrazumijeva iznošenje pa aktivno slušanje/čitanje stavova suprotne strane, analizu onako za sebe (ne škodi skuhati, ispeći, izdinstati pa reći), zatim nadogradnju na izrečenu građu u svom odgovoru te konačni rasplet problema. Pogotovo je nekonstruktivno skretati sa kakve društveno osjetljive teme, pritom umanjujući objektivnu važnost govora o njoj, te dijalog svesti na javno prepucavanje do unedogled.

Svi smo potencijalna meta isključenja. Da li će nam otkaz biti uručen lijepog sunčanog dana ili dok proživljavamo privatnu dramu – pravila nema. Ukoliko smo javno zgriješili, veliki izgledi su da ćemo biti javno kritikovani, razvučeni po mnogobrojnim virtualnim prostorima za slobodno komentarisanje i sažvakani do kraja u ustima članova javnog kolektivnog suda. U najgorem slučaju, bićemo arhivirani sa ostalim izopćenicima bez šanse za rehabilitaciju.

Inače, čist raskid je idealan pa zato i poželjan način završetka jednog odnosa. Za objektivno i hladno međusobno izrečeno vidimo se (i čujemo) nikada, što najvjerovatnije omogućava osobama A i B da bez modrica nastave sa svojim životima, su potrebni sljedeći uslovi: da se njihov odnos bazirao na zlatnom narodnom principu čist račun, duga ljubav, da je okončan zajedničkom željom obiju strana, te da je ostavio više nelagodnih od ugodnih uspomena.

Bonus pretpostavka je da se fantomska bol nikada ne javi nijednom od njih.

Preporuka je da se dostojanstveno istraje pa da prst ne bude brži od pameti.

Kuriozitet: navedeno ne važi tokom raskida odnosa između pojedinca i ostatka javnosti.

Kada sljedeći put budemo naišli na post javnog izvinjenja ili video kakvog youtubera na ivici suza koji objašnjava šta je zapravo mislio/la, promislimo o sopstvenoj odgovornosti prema sadržaju kojeg plasiramo. Sve što je javno izneseno je automatski stavljeno pod lupu. Svakako. Ali mišljenje kojeg dijeli većina ne mora nužno biti utemeljeno.

Šetnje u prirodi daleko od drugih su također blagotvorne.

Lemana Filandra


Butlerovi izvještaji
Priča o eseju
Izazov prihvaćen