R. Thom, Illustration of Dr. J. Marion Sims with Anarcha, detalj

Maternice ženama!

Rasizam ili mizoginija: šta je starije?

U kasne sate prošlog ponedjeljka držala sam u naručju plavookog nasmijanog sinčića moje drage prijateljice i slušala priču o njegovom rođenju. Sandra je jedna od onih žena čiji je prvi porod bio u potpunosti prirodan. Beba je došla na svijet onda kad je beba htjela, a Sandra je odbila koristiti bilo kakvu anesteziju. Njeno junačenje je bilo posljedica višemjesečnog istraživanja i čitanja o prirodnom porodu. Objasnila mi je da joj je tehnika vizualiziranja svog tijela kao pećine u koju poput boli od kontrakcija navire voda i iz koje voda polako odlazi zajedno sa boli koja prolazi, pomogla da osjeća manju bol nego što je trebala. Sjeća se trenutka kada je izgubila meditativni fokus i osjetila najveću bol do tada. O ovoj tehnici je saznala iz knjige Ina May's Guide to Childbirth autorice Ine May Gaskin. Zaključile smo da je pristup znanju privilegija koja se ne smije olako shvatati. Kao i da smo u neku ruku sretnice jer živimo u zemlji u kojoj naše maternice, barem za sada, ne doživljavaju legalnu tiraniju.

Međutim, vječna zahvalnost treba ići ropkinji otetoj iz Afrike imena Anarcha Westcott na kojoj je “otac moderne ginekologije” J. Marion Sims 1840-ih godina izveo najmanje 30 ginekoloških pokusa bez anastezije da bi učio o ženskim reproduktivnim organima i kasnije svoje znanje primijenio na pacijentice bjelkinje. Jedna od niza operacija iz devetnaestog vijeka je ovekovječena i slikom Illustration of Dr. J. Marion Sims with Anarcha slikara Roberta Thoma. Sims je tokom godina rada kupovao ropkinje da bi na njima vršio istraživanja dok su one bile u budnom stanju i trpile nesnosnu bol. Zdravstvene poteškoće i infekcije javljale su se kao posljedica nehumanog tretmana. Neke od njih su bez pristanka i sterilizirane. Dodatno, Sims je izumio vaginalni spekulum – jedan od glavnih ginekoloških pomagala koji se sa manjim izmjenama koristi i danas, a čiji noviji i fizički ugodniji dizajn dizajnerica Hailey Stewart, Sahane Kumar, Rachel Hobart i inžinjerke Fran Wang nazvan Yona tek treba da dospije u masovnu globalnu upotrebu. Umjesto redovnog osjećaja nelagode od dodira hladnog metala spekuluma kojim se, poput konzerve, otvara i daje na uvid visoko senzitivni ženski genitalni trakt, silikonski materijal i manje invazivni dizajn Yone obećava ugodniji ginekološki pregled. U svakom slučaju, pacijentice ne donose izbor o korištenju Yone već doktorsko osoblje klinika koje želi ili ne želi modernizirati pomagalo nastalo ne vodeći računa o stepenu fizičke boli.

Medicinski rasizam počinje stavom da Afroamerikanke imaju viši prag boli nego bjelkinje. U jednoj od studija objavljenih 2016. godine u časopisu Proceedings of the National Academies of Sciences of the United States, rečeno je da 40% studenata prve i druge godine zdravstvenih nauka smatra da Afroamerikanci imaju otporniju kožu nego bijelci, tj. da njihovi nervni završeci nisu identični. Praktične posljedice medicinskog rasizma se očituju u sljedećim ustanovljenim tvrdnjama: danas su Afroamerikanke u tri puta većoj opasnosti da umru od komplikacija tokom trudnoće ili poroda nego bjelkinje; Afroamerikanke sa prvim stepenom visokog obrazovanja su u pet puta većoj opasnosti da umru od navedenih problema nego bjelkinje jednakog obrazovanja. Afroamerikanke često pate od akumuliranog toksičnog stresa koji negativno utječe na njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Javlja se pitanje, da li Afroamerikanke umiru zbog boje svoje kože ili rasizma?

Razlozi za poražavajuću statistiku se nalaze u činjenici da je najveća koncentracija crnog stanovništva na jugu Sjedinjenih Američkih Država gdje je pristup kontracepciji, prenatalnoj medicinskoj pomoći, kvalitetnim medicinskim uslugama poroda te postnatalne njege pod utjecajem nepovoljnih društvenih i ekonomskih okolnosti. Žene bez zdravstvenog osiguranja i adekvatne podrške se često okreću pomoći koju nalaze u svojim zajednicama. Alternativna pomoć pri trudnoći i porodu se nerijetko prepušta dulama čiji je zadatak da pružaju emotivnu i tehničku potporu. Šta je sa onima koje su prepuštene same sebi?

A sada ponešto i o medicinskoj mizoginiji na domaćem kontinentu. Jučerašnji rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj govore da predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro ulazi u Sabor. Njegova izborna kampanja će ostati upamćena po skandaloznoj izjavi da se silovane žene trebaju sa svojim porodicama dogovoriti o eventualnom pobačaju. Ideologizacija maternica je problem već u svom nastanku. Zašto bi neko drugi osim jedne žene koja jeste ili nije trudna imao pravo da odredi da li će njeno tijelo uopšte proći kroz trudnoću?

Pravo na pobačaj je instrumentalizirana tema koja u doba predizbornih kampanja često bude svedena na razinu jeftinog trika koji treba da zadaje niske sentimentalne udarce. U idealnim uslovima, svaka maloljetna ili punoljetna ženska osoba kao ljudsko biće mora imati pravo na donošenje autonomne odluke o sadašnjem i budućem stanju svog tijela. Primjer državne medicinske institucije koja nije na strani navedene autonomne odluke je Sveučilišna klinička bolnica Mostar u kojoj se jedino medikamentoznim putem može izvesti pobačaj i to pod uvjetom da je život trudnice ugrožen. Pobačaj na lični zahtjev se ne izvodi jer bolnica pruža otvorenu i svesrdnu podršku pro-life inicijativama poput Hoda ljubavi za nerođene koji je, primjera radi, 9. maja 2019. godine organizirao skupnu molitvu za nerođene živote ispred zgrade bolnice. Tim povodom je diplomirana medicinska sestra Olivera Perić izašla pred okupljene i prenijela službenu poruku podrške koja direktno implicira da je Sveučilišna klinička bolnica Mostar, državno medicinsko tijelo u čijem je opisu naučna djelatnost, na strani crkvenog pogleda na pobačaj. Šta je sa zdravstveno osiguranim ženama iz Hercegovačko-neretvanskog kantona koje žele prekinuti trudnoću a uopšte nemaju priliku da to urade u klinici gdje se, pretpostavimo, nalaze jedni od najboljih državnih medicinskih stručnjaka? Svoj zahtjev će ipak morati same platiti. I to na jednoj od privatnih ili drugih državnih klinika gdje se hirurški ili medikamentozni pobačaj izvodi (nadajmo se, uz obaveznu ponudu anastezije). Dakako, anastezija uz hirurški zahvat se posebno plaća.

Kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja u FBiH i Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske ne pokrivaju troškove pobačaja na zahtjev, čak i kada je u pitanju zdravstveno osigurana pojedinka. Logično, neusklađenost zdravstvenih politika (politika?!) se pripisuje opštem ideološkom službenom entitetskom razilaženju u pogledu toga da li je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ova beskrajno duga diskusija (diskusija?!) ne smije biti relevantna za jednu silovanu ženu koja ne želi zadržati dijete ili studenticu u stabilnoj emotivnoj vezi koja nije spremna postati majkom jer ima drugačije životne planove već treba postati politički atraktivnom temom i mimo perioda predizbornih kampanja. Zdravstveno škodljiva mizoginija u bosanskohercegovačkom društvu je tajni sastojak diskusije.

I još nešto malo o pruženim šansama za zdrav seksualni i reproduktivni život: u Izvještaju o stanju ljudskih prava žena u Bosni i Hercegovini u periodu 2016-2019. godine u izdanju Sarajevskog otvorenog centra piše da Kanton 10 pruža 50% subvencioniranja ukupne cijene Microgynona kao jedinog kontraceptivnog sredstva na esencijalnoj listi lijekova, dok Republika Srpska pruža opciju potpunog ili 50% subvencioniranja ukupne cijene Legravana. Pravo na besplatan pobačaj na lični zahtjev, besplatne higijenske uloške, dijapazon kontraceptivnih sredstva te kontraceptivnih pilula kao stavki entitetskih esencijalnih listi lijekova mora biti ozakonjeno jer sve ovo predstavlja neke od nužnih zdravstvenih potreba. A dati isto ovo pravo onima koji nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje bi predstavljao humanitarni napor kojem trenutne vladajuće politikantske “politike” ipak nisu humanistički dorasle.

Lemana Filandra


Butlerovi izvještaji
Priča o eseju
Izazov prihvaćen