Smrekovina

“Šta je smrekovina?”, stidljivo sam upitala jednu od dvije očeve rodice povratnice u selo kod Stoca jer sam osjećala da sam to iz nekog razloga trebala znati. “To je gust grm kroz koji se ništa ne vidi”, odgovorila je sa druge strane Remza. Specifična gustoća tog rastinja je poslužila kao mjesto cijelodnevnog skrivanja Fate Terko, kasnije Filandra, dok se na koji metar od nje iz ruku njemačkih vojnika otimalo desetak lokalnih Romkinja muslimanki. Fata i njene prijateljice Romkinje su imale naviku zajedno čuvati ovce na brdu Kremenac iznad Maslina. “Vriska i krivljavina na sve strane”, je ono što je Fata opisala da je čula dok se krila iza grma, sve do mraka. Tek tada je dobila nadu da je vojnici neće uhvatiti i odvesti. Fata je te noći ispričala svojima da je Nefa Kelecija odvedena na silu. Kasnije se saznalo da je ona samo jedna od djevojaka koje su završile u Auschwitzu. Nefa je preživjela logor smrti da bi se nakon što je većinom prepješačila put dug 1.200 kilometara, živa vratila svojoj kući u Dubrave kraj Stoca “donijevši samo dušu sa sobom”.

Iz živopisne memorije očevih rodica može se mnogo toga razumjeti o prirodi lokalnih međuljudskih odnosa u vremenu ratova i mira. Tako su se stanovnici Dubrava tokom života, bez obzira na porijeklo i društveni status, često međusobno pomagali a nerijetko i sahranjivali jedni pored drugih. U hladu starih visokih dubova, imena u mom porodičnom haremu Kalac govore o bliskosti Roma sa drugima.

Porodica Kelecija se bavila kovačkim zanatom. Pretežno su kovali kose, motike i sjekire. Neke od romskih porodica su se bavile kalajisanjem posuđa za jelo, najčešće onim bakarnim. Uz njih je niz drugih romskih porodica bio na glasu kao majstori jer su vješto izrađivali i popravljali posuđe za kuhinju, ali i ono grubo poput kotlova za stoku. Neki od njih su bili znani kao kotlari. Svi su živjeli u čergi pa su ih zvali čergarima. Živjeli su integrisani u širu zajednicu Dubrava. Jedni drugima su išli u svatove, drugovali, a za ispomoć oko branja voća bili su angažirani i plaćeni. Tretirani s poštovanjem, nosili su se dostojanstveno.

Nefin povratak je iznenadio sve. Dogodio se nekoliko mjeseci nakon što su se Dubravci uvjerili da je zaista došao mir. Od ukupnog broja otetih romskih djevojaka i onih pet, koje su izdahnule po povratku kući, samo je Nefa preživjela. Kasnije se udala za jednog Mustafića, rodila djecu i umrla prije nekoliko godina. Kažu da je često prepričavala svoje godine u logoru. Remzi je pričala da su ih vojnici tjerali da bosim nogama gaze draču i jedu slamu. Cijele zime bi provodile smrzavajući se u nanulama. Praksa vojnika koji su odveli djevojke je bila u skladu sa dijelom nacističke politike o istrebljenju Roma jer su Kelecijine djevojke bile Romkinje ali one upadljivo svijetle puti. Međutim, šta je bio službeni razlog odvođenja u Auschwitz mladih katolkinja Ive i Ljube Palameta koje su se zajedno sa Fatom i Nefom našle na istom mjestu?

Zašto tom prilikom nisu odvedeni i prisutni muškarci, ne zna se.

O silovanjima u Auschwitzu se malo govori a još manje piše. Studije poput Sexual Violence Against Jewish Women During the Holocaust autorica Sonje M. Hedgepeth i Rochelle G. Saidel tvrde da je silovanje zatvorenica logora bila samo jedna od brojnih praksi ponižavanja i mučenja. Studije o seksualnom nasilju nad romskim ženskim stanovništvom tokom holokausta tek trebaju dobiti pažnju javnosti. Pored romskih žrtava porajmosa iz Sovjetskog Saveza i Rumunije, Jugoslavija je na trećem mjestu po broju žrtava. Više od 23.000 Roma bilo je zatočeno u Auschwitzu. Preživjelo je oko 2.000.

Uprkos tragičnoj statistici to ipak nije spriječilo novi ciklus zla. U ljeto 1993. očeve rodice, zajedno sa cijelom porodicom, stajale su postrojene nekoliko metara od svoje avlije, četrnaest sati na nišanu vojnika HVO-a iščekujući svoju sudbinu. Da bi brojevi postali lica potrebna je individualizacija žrtava bilo kojeg grupnog stradanja kome u pravilu prethodi dehumanizacija. Pričama poginulih i preživjelih evociramo ponekad beskonačne razmjere zla koje su ljudi u stanju počiniti svojevoljno.

Sa svojih pet godina sam prvi put posjetila Hercegovinu. Nenaviknuti na vožnju autom, put u neudobnom ali dragom golfu dvojki je za moju braću i mene prošao u najmanju ruku mučno. Plan je bio posjetiti članove porodice koji su još uvijek živjeli u privremenim izbjegličkim smještajima, poput onog u Jablanici. U mostarskom naselju Bafo je tog vrućeg ljetnog dana 1997. bilo gotovo nemoguće sjediti u kući. Zbog nesnosne podnevne žege i velikog broja ljudi natiskanih u stančić očevog rahmetli daidže Bibe, borila sam se za mjesto ispred jedinog ventilatora na vidiku. Od narandžastog tepiha na podu mi se činilo da soba doslovno gori. “Dobro je, živi smo”, uz blagi osmijeh je ponavljao daidža.

Drugo suočavanje sa organiziranim i usmjerenim zlim dejstvima su Kelecije proživjele u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Ibro i Salko Kelecija su među 114 žrtava ubijenih i bačenih na deponiju Uborak, za šta nijedan od osumnjičenih nije procesuiran. Neki od Kelecija danas teško žive. Dvadeset godina nakon moje posjete daidži Bibi čitala sam o tadašnjem socijalnom programu Grada Mostara koji je socijalno ugrožene građane smiještao u stanove u Bafo. Safet Kelecija je ratni vojni invalid koji je zajedno sa bolesnom suprugom tada živio od 100 maraka mjesečne socijalne pomoći. Danas su stanovnici naselja pod invazijom gostujućih žohara, dok podnose višedecenijsku najezdu ustoličenih i nadležnih. Dugo čekana izmjena Izbornog zakona bi Mostaru trebala donijeti nove vijećnike u Gradsko vijeće a možda i novog gradonačelnika. Ukoliko se proces ne bude opstruirao, možda dođe i do neke značajne promjene za socijalno ugroženi sloj društva pa se žoharenju stane u kraj.

Ipak, tekst o djevojkama iz zavičaja neće biti završen pričom o njima.

Uvijek rado pomislim na Selmu Selman kao jednu od vrijednih umjetnica iz Bosne i Hercegovine, ali ne samo zbog njenog romskog porijekla. Doprinos koji je dala individualizaciji unutar romske zajednice u Bosni i Hercegovini i svijetu značajan je i velik i djeluje kao svojevrsni korektiv. 12. juna 2016. godine ova je umjetnica u Berlinu izvela 30-minutni performans naziva You Have No Idea/Vi nemate pojma. Stojeći pred publikom u galeriji, ekspresivno je ponavljala rečenicu “You have no idea”, svaki put na osoben način, svaki put uz novo značenje. Nemoguće je do kraja saosjećati sa drugom osobom. Da je potrebno pokušati – i pokušavati svaki novi dan – je nešto na čemu treba istrajavati.

Govoreći o posljednjoj fazi genocida, profesorica Nevenka Tromp kaže da bi ona bila prihvatanje genocida od strane počinilaca u smislu trivijaliziranja njegovih posljedica. Osjećam da će posljednja faza trajati sve dok bude ljudi koji će pamtiti i pričati šta se dogodilo dok u sebi rekonstruiraju zločine, lica žrtava – i bol.

Lemana Filandra


Butlerovi izvještaji
Priča o eseju
Izazov prihvaćen