Arhipelag Jugoslavija
Moj tata voli naše pjesme, a i ja ih volim. Moj bi ih tata zvao narodnima, no čini mi se da to nije pravo ime za njih. Te su pjesme sevdalinke, starogradske pjesme, kafanske pjesme, makedonske narodne pjesme, jugoslavenski šlageri. Imaju mnogo imena, premda su bezimene. Možemo ih zvati i bosanskima, u Sloveniji, premda među njima ima i hrvatskih, srpskih, makedonskih i crnogorskih pjesama. Još bi ih se najbolje moglo opisati kao pjesme koje su moji roditelji pjevali sa svojim prijateljima za stolovima punima hrane i pića. Ili kao glazbenu podlogu moga djetinjstva. Pjesme koje nisu bile na pločama i kazetama, nego sam ih poznavao samo u interpretaciji pijanog kvarteta, seksteta ili okteta za našim blagovaoničkim stolom.
Nitko više ne pjeva te pjesme kao što su ih pjevali moji roditelji. Nitko ih više ne pjeva kao kad Hazim, tatin najbolji prijatelj, iznenada, iz čista mira, kako bi se reklo na mom prvom jeziku, ne zapjeva svojim visokim glasom ‘Eleno, kerko Eleno…’ Nitko više ne zapjeva s njim koji zapjeva iz čista mira.
Ja ponekad pjevam naše pjesme svojim sinovima. Ponekad ih zapjevam sam sebi, u autu, zajedno s izuzetnom pjevačicom Amirom Medunjanin, čiji je repertoar najsličniji repertoaru mojih roditelja. Inače je danas u Ljubljani skoro nemoguće pronaći društvo s kojim bih mogao zapjevati naše pjesme. Zadnji put smo ih pjevali nakon premijere predstave Jugoslavija, moja domovina. Pjevali smo ih skoro isto onako kao što su ih nekad pjevali moji roditelji. A od toga je prošlo već više od pet godina. U Bosni smo ih pjevali lani, kad smo slavili osamnaesti rođendan sina moje sestrične. U Bosni ljudi bolje poznaju te pjesme i zato ih se prije zapjeva, ali i tamo sve rjeđe i ne više onako kao što je bilo nekada. I tamo je sve manje pjesama koje su naše.
Pa ipak te pjesme danas slušam više nego što sam ih slušao ikada prije. Slušam Mostar Sevdah Reunion, slušam Damira Imamovića i slušam Amiru. Neko vrijeme sam se trudio oduševiti svoga tatu novim izvođačima starih pjesama, ali sam odustao. Čak sam ga vodio na Amirin koncert, ali dok sam ja uživao, on je popravljao njezinu interpretaciju. Jer on zna kako se izvode stare pjesme. On ne pristaje na nove aranžmane, na drugačije vokalne izvedbe, a više od svega nema razumijevanja za jazz. Mostar Sevdah, Amira, svi oni kvare naše pjesme zato što ih ne pjevaju onako kako su ih nekad pjevali Zaim Imamović, Toma Zdravković ili Silvana Armenulić.
Te se pjesme ne mogu poboljšati, ne mogu se odsvirati ili zapjevati bolje, zato što moraju ostati točno onakve kakve su bile, vjeruje moj tata. Samo ga takve mogu premjestiti u vremenu, odnijeti ga natrag u šezdesete i sedamdesete godine, u mladost, a to je jedino što on od tih pjesama želi. Nostalgija moga tate je vremenska, dok je moja prostorna. Ja želim da me naše pjesme premjeste u prostoru, da me ponesu onome što je moje, što je nakon komadanja svijeta moga djetinjstva ostalo iza granica i iza brda. Tatina je domovina izgubljena u vremenu, a moja je izgubljena u prostoru, zato on čezne za prošlim vremenima, a ja za izgubljenim, za nedosezivim i udaljenim prostorom.
Tu razliku dugo nisam shvaćao i zato nisam shvaćao nesporazume u kojima sam se stalno iznova nalazio kad sam govorio o svojoj domovini. O njoj su me stalno iznova pitali, jer sam dijete doseljenika, dijete dvaju jezika i više kultura. Mama je došla u Sloveniju iz hrvatske Istre, tata iz srednje Bosne. Što si ti, zato su pitali. Tko si ti, pitali su.
A kad sam želio imenovati to što je moje, to što ja jesam, samo od sebe mi se nudilo ime Jugoslavija, no nešto u tom imenu nije zvučalo kako treba. Jugoslavija se zvala država u kojoj sam se rodio, država koju su moji roditelji smatrali i još je uvijek smatraju svojom, koja je bila istovremeno i više i manje od moje domovine. U njoj je bilo mnogo toga što mi je strano, a istovremeno nije obuhvaćala sve što je bilo moje, i zato je u ljudima o meni izazivala posve pogrešne predodžbe. Zato sam uvijek kad sam svoju domovinu nazivao Jugoslavija morao istaknuti da ne govorim o državi Jugoslaviji, o toj nesretnoj socijalističkoj federaciji koja još i danas, trideset godina nakon krvavog raspada uznemiruje i uzrujava. Moji nikad nisu bili ni Tito ni samoupravni socijalizam, ponavljao sam, no nisu me čuli pa su me nazivali jugonostalgičarem. Mene, koji sam imao jedanaest godina kad se ta država raspala te sam se od svega jugoslavenskoga uspio emotivno vezati samo uz košarkašku i nogometnu reprezentaciju.
Danas znam da su ti nesporazumi neizbježni. Kad država prestane postojati, ona zastane u prostoru sjećanja, u literaturi. Tek kad sjećanja izblijede i kad više ne bude nas koji se te države sjećamo, ona će postati povijest. I tek će tada biti lakše govoriti o njoj, zato što će u povijesti moći postojati više Jugoslavija, a neće ih postojati na milijune, neće postojati onoliko Jugoslavija koliko je naših sjećanja na nju. Jednom, kad nas više ne bude, Jugoslavija neće biti sve i još više od toga, od nedostatka čokolade i banana do maturalnog izleta u Dubrovnik, od vratolomne inflacije do Ćopićeve Ježeve kućice. Samo u sjećanju i samo u literaturi, Jugoslavija istovremeno može biti ime prve ljubavi i genocida, pjesama i dekreta, rata i mira i ponovno – ili još uvijek – rata. Zato ja svoju domovinu više ne zovem Jugoslavija. Zato moja domovina više nema imena.
Kad kažem domovina, ja, naime, pomislim na smokvu koja stoji na dvorištu višekatnice u Puli, na trešnju koja raste između dviju bosanskih kuća. Pomislim na to kako sam se penjao na oba stabla i trgao voćke s njih, pomislim na ljude koji su jeli smokve i trešnje. Kad kažem domovina, pomislim na jedan prepuni novosadski stan pun odjeće koje više nitko nikada neće obući, zato što je to odjeća iz prošlog života napuštenog u strahu. Kad kažem domovina, pomislim na Jahorinu, na maglu i na zaleđene cijevi, na televizijski signal koji se gubi i na skijašicu koja se gubi zajedno s njim. Pomislim na pulsku plažu ispod svjetionika i na ono što smo zvali prljavim morem. Pomislim na pizzu u Rovinju, koje se ne sjećam, nego se sjećam samo toga kako se kasno noću vraćamo iz Rovinja u tetinom stojadinu. Kad kažem domovina, pomislim na groblja, na grobove. Pomislilm na ostarjelog muškarca koji u potkošulji igra pasijans, na fleke prljavštine na njegovim kartama. Pomislim na ostarjelu ženu koja me ispituje hoću li čaj, mlijeko ili bijelu kavu. Kad kažem domovina, pomislim na mušku bradu tako oštru da si se na nju mogao porezati. Pomislim na jarca živoderca i na babu koja je trla lan da joj brže prođe dan. Pomislim na posudicu punu šarenih plastičnih žličica kojima su djeca koja već dugo nisu djeca, jela sladoled.
Kad govorim o domovini, govorim, dakle, o prostoru sjećanja, o prostoru obiteljskih veza i prijateljstava, o prostoru iskustva, ali i o prostoru čitanja i slušanja, o prostoru koji se samo ugrubo podudara s prostorom države koja se zvala Jugoslavija. Govorim o osjećajnoj geografiji, o prostoru koji nije realan, koji dijelom još postoji, a dijelom ga više nema, o prostoru koji nestaje i koji se istovremeno pojavljuje. Na vječno promjenjivom zemljovidu moje domovine neprestano se pojavljuju novi ljudi, dok neki nestaju. Tražim njezino ime. Tražim svoje ime.
A kako bih našao svoje ime i svoju domovinu, najprije moram pronaći ime svoga jezika. Kad govorim o domovini, govorim i o jeziku, jer sam odrastao u jeziku. Doslovno. Rodio sam se u Sloveniji, već kao dijete sam naučio slovenski, jezik kojim govorim s djecom i ženom, jezik na kojem pišem. No u djetinjstvu se sve što je bilo najviše moje nalazilo u nekom drugom jeziku, jeziku mojih roditelja, bezimenom jeziku. U tom se jeziku nalazio moj dom, u njemu je bila moja obitelj, u jeziku je bila sva ljubav. Dugo nisam znao za ljubav na drugom jeziku. Izrast ću u velikog dečka prije nego što me prvi put netko bude volio na slovenskom.
A moj će se prvi jezik jednom raspasti isto kao i država Jugoslavija, posve neprimjetno.
Nekad su ga zvali srpskohrvatski, danas ga zovu hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski. Sva su mi ta četiri jezika razumljiva, no nijedan nije doista moj. Moga jezika, mog materinjeg jezika, više nema, on službeno ne postoji. Kad pišem svojim jezikom, zato ga smjesta pridodajem jednom od četiri službena jezika, prevodim se i lektoriram se. Kad ga govorim, nesvjesno pazim na to da me sugovornik razumije, pažljivo biram riječi, a često upotrebljavam i riječi koje nisu moje. Kao da se ne pouzdajem posve u svoj jezik, kao da se ne pouzdajem posve u sebe. Moj bezimeni jezik nema ni rječnika, ni pravopisa, a više od svega nema drugih govornika. Mnogi ga razumiju, ali govorim ga samo ja. Osamostalio se u dugim godinama osame, postao je nejednak drugim jezicima.
A taj jezik, to sam zapravo ja. I ta bezimena domovina, i to sam ja. Bezimen sam, a ipak jesam. Nitko me ne može zanijekati. Kao što nitko ne može zanijekati moju domovinu. Ja nisam apatrid. Niotkuda nisam prognan. Nakon četrdeset godina još uvijek živim tamo gdje sam se rodio. I sve se lakše nosim s bezimenošću, sve manje želim imenovati ono što jesam i ono što osjećam, što volim. Pisca u sebi sam već skoro uvjerio u to da određene stvari mogu ostati bez imena, da ih zbog bezimenosti nije ništa manje. Čak vjerujem da ću bezimenost uskoro tako jako zavoljeti da je se neću željeti odreći.
Imena su, naime, u ovim našim krajevima – vidite, već sam počeo – posebno ograničavajuća. Tako malo govore o nama, iako uvijek govore previše. Naša imena su odavno navikla na zavođenje i laganje, navikla su nas skrivati pred drugima i pred sobom, krivotvoriti nas i pretvarati. Zato u ovim našim krajevima samo čovjek bez imena može biti svoj čovjek. A samo svoj čovjek može biti čovjek.