Arhipelag Jugoslavija
Moje lično vrijeme kataklizme počinje 21. aprila 1992. To je datum kada su naoružani Srbi, pripadnici falangi SDS-a, potpomognuti bivšom JNA napali moj grad. Bile su to naše ‘komšije’, sugrađani koji su se orkestrirano povukli iz grada i napali nas sa okolnih brda.
Napad na moju zemlju desio se prije ovog datuma jer su do 21. aprila već razoreni mnogi gradovi duž naše istočne granice prema Srbiji koja se tad još zvala Jugoslavija. Onog trenutka kad su Jugoslaviju napustile Slovenija, Hrvatska i BiH ta država je nominalno prestala da postoji u svijesti svih nas. I ta država se okrenula protiv nas koji smo je voljeli i koji smo doprinosili njenom uspjehu na sve načine.
Svaki građanin BiH, duboko u svom umu, svom tijelu, srcu i duši ima ta dva vremena, dva sata.
Prvi sat je onaj kad je sve počelo zvanično, a drugi je onaj puno bitniji, intimni sat, koji mjeri vrijeme otkad si istjeran iz svog doma. On mjeri vrijeme otkad si postao izbjeglica, ili računa vrijeme kada si ranjen, kada ti je poginuo neko bitan i blizak. Neki satovi, opet, mjere vrijeme nečije smrti. U mom gradu pet stotina vojničkih satova kuca dok god postojimo mi koji smo preživjeli. Dok god se sjećamo naših mrtvih prijatelja, rođaka, saboraca.
Šta sve mjeri intimni sat nemoguće je staviti na papir. Pokušavam to otkriti zadnjih 20 godina koliko se javno bavim književnošću i znam da nisam daleko odmakao od polazne tačke. Tragedija samo jednog čovjeka je neopisiva a mi ovdje govorimo o tragediji nekoliko stotina hiljada ljudi ove zemlje.
Taj intimni sat je sat apokalipse. Svaki čovjek ga ima. Rat je apokalipsa samo što nije bilo nikog da nam to tada kaže. Kao što nije bilo nikog da nam poslije rata kaže da živimo u postapokaliptičnom dobu. Jedino smo od dobronamjernih stranaca dobili stručan naziv ‘postkonfliktno društvo’, koji je trebao da objasni u kakvom to mi sada društvu živimo.
Hladna terminologija naučnog jezika nimalo ne uvažava sat apokalipse. Ona ga ne priznaje, jer termin ‘postkonfliktno društvo’ poznaje samo takozvane zaraćene strane. U svakom ratu ne postoje zaraćene strane, postoji strana koja je napadnuta i ona koja napada. Tako da je ovaj termin potpuno pogrešan kao što je pogrešan, sramotan i termin građanski rat, kojim ‘dobronamjerni’ stranac želi opisati naš rat, našu apokalipsu.
Apokalipsa nije u tome što je sve fizički srušeno: gradovi, sela, mostovi, porodilišta ili groblja, nego je za mene apokalipsa onaj moment u kojem se uruše sve vrijednosti građanskog društva. Kada sve što je strašno, nenormalno, užasno postaje sasvim normalno, društveno prihvatljivo čak i poželjno.
Ovakva apokalipsa se dešava prije samog fizičkog razaranja. Ona se dešava tiho i nevidljivo. Onaj ko pažljivo čita novine može da vidi njene znakove. Počesto je to dehumanizacija određenih društvenih grupa, pojedinaca ili cijelih naroda.
Tako je u listu Kozarski Vjesnik iz Prijedora, prije početka rata 1992., izlazio serijal tekstova u kojima su dehumanizirani stanovnici Prijedora bošnjačke, hrvatske i drugih nacionalnosti. U konkretnom slučaju Kozarski Vjesnik i Radio Prijedor su izvještavali o prijedorskom specijalizantu ginekologije dr. Željku Sikori koji je «izazivao abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu, kastrirao srpske muške bebe». Iako etnički Čeh u svijesti zlikovaca on je bio Hrvat, dok su sve Hrvate tada srpski nacionalisti poistovjećivali sa ustašama.
U beogradskim dnevnim novinama Ekspres politici nazivan je «doktorom monstrumom». U izvještaju tadašnje SR Jugoslavije Komisiji eksperata UN-a pod «Indicijama o izvršiocima nehumanog postupanja s civilima u Prijedoru 1989-1992.» spominje se dr. Željko Sikora (zajedno s dvojicom doktora bošnjačke nacionalnosti). Kao njihov glavni krimen je navedeno: «Sistematsko smanjivanje nataliteta srpskog življa na području prijedorske opštine putem kastriranja novorođenčadi srpske nacionalnosti. (…) Primjenom raznih medikamenata i eksperimenata vršili onesposobljavanje djece u prijedorskoj bolnici, namjerno utvrđivali pogrešne dijagnoze i davali pogrešne lijekove odraslim licima srpske nacionalnosti.»
Posljedica ovih medijskih optužbi je ubistvo dr. Željka Sikore u koncentracionom logoru Keraterm zajedno sa nekoliko hiljada njegovih sugrađana (u drugim logorima i mjestima) koji su imali ‘pogrešnu’ etničku pripadnost. Njegovo tijelo je nađeno pored kontejnera za smeće u krugu logora. Prije nego je ubijen bio je svakodnevno premlaćivan.
Kozarski Vjesnik izlazi redovno i dan-danas. Ako ukucate Željko Sikora u tražilicu arhiva novina nećete dobiti nikakvu informaciju. Željko Sikora je bio posljednji muški potomak porodice Sikora. Za njegove «zločine» nikad nije pronađen nijedan dokaz, niti je imao ikakvo suđenje. Također ni do danas s njegovog imena nije skinuta ljaga.
Dehumanizacija i demonizacija grupa, pojedinaca i cijelih naroda trajala je dugo prije samog početka rata, odnosno ratova na području tadašnje raspadnute Jugoslavije. Cilj ovih postupaka je bio da se obični ljudi pripreme na ubijanja, masakre i u konačnici na sam genocid kao na nešto sasvim uobičajeno.
21. aprila 1992. prvi put sam postao izbjeglica i teško da ću ikad prestati biti izbjeglica, jer to nije samo status u kartonu Crvenog krsta, to je unutrašnji osjećaj nepripadanja bilo kome i bilo čemu. Volim zemlju u kojoj živim, ali ne kao državu, samo kao zemlju: skup pejzaža i ljepote prirode.
Kada postaneš izbjeglica ništa te fizički ne boli, to je skroz bezbolan proces, ali postoje i drugi, nevidljivi dijelovi tebe koji će godinama trpjeti stravične, fantomske bolove. U medicini se fantomskim bolom zove ono kada te boli noga koje nemaš, ona koju su ti odsjekli. Nas su odsjekli od naših predratnih života i ti fantomski bolovi su nešto što će otići s nama pod zemlju.
Treba se suočiti sa vlastitom biografijom, prihvatiti je kao i sve ožiljke koje ima tvoje tijelo i duša. Na taj način možeš stalno ići naprijed, jer jedino što u ratu ne može biti uništeno nijednom artiljerijskom granatom je sam Život. Želja za životom je veća i jača od svega.
Onda sam uzeo pušku i postao vojnik.
Često me u stranim zemljama na književnim večerima pitaju da li sam bio dobrovoljac? Tada se nađem u problemu jer kako da objasnim ljudima da sam istjeran iz svog stana, ulice i dijela grada samo zato što sam imao drugačiju boju očiju. Logično da ću istog trena uzeti pušku, u stvarnosti sam imao samo pištolj, jer aprila 1992. nismo imali naoružanja u izobilju.
‘Vanjski svijet’ oličen u Ujedinjenim nacijama nam je uveo embargo na naoružavanje. Pa smo ostavljeni na milost i nemilost neprijatelju koji je bio naoružan do zuba.
Razlog zašto smo ostavljeni na cjedilu se krije u tome što nas je neprijateljska propaganda vrlo uspješno predstavila kao strano tkivo na tijelu Evrope. Bili smo označeni kao «krvoločni muslimani», «zelena opasnost», «mudžahedini», iako su mnogi među nama bili ateisti, sekularni građani, Jugoslaveni, Bosanci, ljevičari, kosmopoliti, novovalni rokeri, pankeri etc. Svi ti identiteti su ubijani i odlazili su pod zemlju. Dok se to dešavalo pojedini evropski političari visokog ranga su govorili «o bolnoj i mukotrpnoj restauraciji kršćanske Evrope». Mi smo bili pokusni kunići u razvoju današnje globalne islamofobije.
Nisam ja bio dobrovoljac, jer nije stvar moje dobre volje da uzmem pušku, nego sam bio primoran da se borim za biološki opstanak. Mi smo bili opkoljeni sa svih strana već u aprilu 1992. pa nije bilo moguće pobjeći iz rata i glumiti pametnog pacifistu iz duboke pozadine, koji će cinično pričati o zaraćenim stranama.
O svom ratnom, vojničkom iskustvu napisao sam brojne pjesme, kratke priče, jedan roman, dosta novinarskih tekstova tako da je izlišno da to sve ponavljam. Bio sam pripadnik Armije BiH a ne nekakve ‘muslimanske’ vojske, kako nas je nazivao naš neprijatelj i strani posmatrači od 1992-1995. Jednom sam teško ranjen u lijevo stopalo. Hodao sam na štakama pola godine. Nakon ranjavanja opet sam se vratio u svoju jedinicu i nastavio vršiti dužnost koju sam radio i prije ranjavanja. Bio sam komandir voda (stub svake vojske) i na kraju rata sam vodio 130 ljudi u ofanzivnim djelovanjima. Također sam, kao i većina ljudi u BiH, imao PTSP čije djelovanje se osjeti tek kada se rat završi.
Za svoje vojničke sposobnosti sam višestruko nagrađivan tokom a i nakon rata.
Kada se rat završio pokušao sam biti ono što sam bio prije njegovog početka, student treće godine veterine. Brzo sam to napustio i upisao književnost. Počeo sam pisati svakodnevno na pisaćoj mašini marke Olimpia Monica 1967. Htio sam postati i postao sam pisac.
U rukopisu romana Cimetna pisma postoji sljedeći dio koji najbolje odslikava u kakvom smo to svijetu živjeli nakon što je rat samo formalno završio:
«Nije to bio ruin bar, barem to još nije postao, a zvali smo ga Magična kocka, ne zato što je imao oblik kocke, niti što je bio magičan, nego jer je dobro zvučalo.
Dolazili smo tu svaki dan na dnevnu i noćnu terapiju. Cijeli grad je, zapravo, bio ruin bar pod vedrim nebom, dok je Magična kocka bila sređena, čista i poprilično nova. Ne znamo odakle je Kapetan nabavio stvari potrebne za interijer kafića, ali one su bile tu, sijale su se kao davno izgubljena sunca tamo nekog mira.
(…)
Konobari su morali imati čelične živce, jer tek je bio završio naš prvi rat. Činjenica koju tada nismo mogli znati, da je ovo tek naš prvi rat. Ko je mogao znati šta će se desiti nakon što u cijelosti obnovimo sve što se moglo obnoviti. Prvo smo zakrpili kuće, nanovo ih gradili. Radovi iznutra, u nama samima, sporo su napredovali. Nevidljive paljevine je bilo teže raščistiti. Rezervni dijelovi za unutrašnju obnovu nisu nam bili dostupni jer nas je ostatak svijeta privremeno isključio iz modernih tokova civilizacije. A poslije rata slijedi korupcija i nastavak rata mirnim sredstvima; nacionalizam buja kao korov i teško ga je zaustaviti. Neke stvari se dešavaju iza scene na kojoj se nalazimo. Naša scena su ruševine pune hladnog pepela, nešto je izvan naše volje i to raste iako mi ne obraćamo pažnju na to, jer se bavimo svojim ranama.
Rane su bitne, treba sebe i grad zaliječiti. To što se mi nismo bavili mržnjom ne znači da ona nije u tišini radila svoj posao. Ratne strahote su nas izliječile od mržnje. Samo onaj ko je doživio štošta u ratu zna da je mržnja sadržina koja se ulijeva u ljude kako bi se lakše ostvarili ratni ciljevi, koji su uvijek i jedino borba za teritoriju i bogatstvo koje ona donosi.
U mnogim ljudima mržnja već postoji i ne treba je podstrekivati. Zlo ima ime i prezime, boju očiju, visinu, prste na rukama, malje na prsima, lične biljege, mladeže, ožiljke sa malog fudbala. Zlo je familijarno, voli djecu, zlo je socijalno, druži se po prijeratnim kafićima, ima širok osmijeh, sve zube u glavi. To je ono malograđansko, sivo zlo. Postoje i druga, krezuba, pijana, lumpenproletarijatska zla. Teško je to sa zlom jednostavno klasifikovati, izmiče svakom opisu i sistematizaciji.
Zlo nikad nije banalno.
Pili smo u Magičnoj kocki, to smo žarko željeli, drugo nismo ni znali da bi možda trebali, mogli raditi. Nisu unaokolo šetali psiholozi, ni psihijatri sa čarobnim kapsulama da bi nas liječili. Nikog nije bilo na ulicama sem nas i pasa lutalica koji su osjetili kako se ljudska toplina vraća kući pa su i oni prišli da se ogriju. Nije da smo mislili da nam treba nekakav lijek, kako bi to mogli i misliti ako nismo sebe shvatali bolesnima. Nismo mi bili bolesni, vrijeme je bilo takvo.
Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu.
Kako se normalan život vraća u kolotečinu tako strah od smrti sve više uzima maha. Prepušteni sami sebi to smo rješavali alkoholom i lakim narkoticima, ako već tablete nisu radile. Mislili smo ako prekomjerno uživamo u životu da ćemo se tako prije vratiti u civilnu normalu.
Kad već preživite neki rat najbolje da odmah odselite iz tog dijela svijeta i nikad se više ne vratite. Zašto to nama nije niko mogao reći? Čak da nam je neko i rekao mi mu ne bismo povjerovali. Nastavili bi i dalje po svome.
Gdje prestaje, a gdje počinje naš prvi rat? – pitanje je koje smo sebi često postavljali, sve dok nismo izgubili volju da se pitamo.
Ono što je mene spasilo bila je ljubav, jedna snažna vjera u život kao smislen poredak događaja u vremenu i prostoru, kada su vrijeme i prostor bili linearni. Tojest s prvim granatama i vrijeme i prostor i sve druge dimenzije su nepovratno izgubile svoju nevinu pravolinijskost. Pokušali smo reparirati oštećenost linearnog toka vremena i prostora i svih drugih dimenzija, ali nije nam išlo od ruke. U nelinearnom svijetu htjeli smo biti linearni pojedinci. Nije išlo. Čak i da smo znali da će, jednom u budućnosti, biti pomodno da se cijene stare stvari, cijela ta vintage poetika, retro stilovi, ne bismo sebe smatrali nikakvim pretečama, jer naš život nije bio modni stil. Žaliti za prošlošću možeš tek kad sve izgubiš, kad tvoje vrijeme i tvoj prostor budu bespovratno anulirani. Nismo mi bili hipsteri iako smo voljeli stare i neobične stvari.
Dolazili su, doduše, stranci koji su davali besplatne kurseve kako da živimo nakon smaka svijeta, ali nisam to ozbiljno shvatao, malo ko je to i mogao ozbiljno shvatiti. Kako su oni mogli znati kako mi treba da živimo ako sami nikad nisu preživjeli nijedan rat?»
Ovaj odlomak pokazuje kako kuca sat apokalipse nakon što se ona i zvanično završi. On i dalje nastavlja svoj rad. Preživjeti apokalipsu ne znači samo fizički preživjeti rat i svekoliko razaranje. Mnogi samo misle da su preživjeli ali ih je rat suštinski poništio i onemogućio im je nastavak života u periodu mira. Oni su ratni zombiji, jer nikad ne mogu izaći iz rata. On je ovladao njihovim umovima, njihovim živcima.
Moj sat apokalipse kuca 29. godinu nakon što je za mene počeo rat. Naučio sam živjeti s kuckanjem tog sata. Taj sat je dio mene i nimalo mi ne smeta, jer mogu da pišem o njemu. Harmonizirao sam se sa njegovim otkucajima.
Većina ljudi nije te sreće, ali se ljudi snalaze kako znaju i umiju i preživljavaju strahote mira, jer znamo da je život veći i jači od svakog zla, uništenja i od svake apokalipse.
Da, i ako se neko pita jesam li ubijao ljude? Jesam, ubijao sam neprijateljske vojnike u borbi prsa u prsa na ratištima. Tu nema nikakvog kajanja. Rat je, nažalost, najdrevnija ljudska djelatnost. Ko preživi priča, piše. Velika je privilegija za ljude koji nemaju ratno, izbjegličko iskustvo, bilo kakvu graničnu traumu, da čitaju i slušaju one koji su preživjeli, kako se rat ne bi nikad i nikome ponovio. Radi se o utopijskoj želji koja će jednom možda biti ostvarena. Duboko vjerujem u takvu utopiju.