Arhipelag Jugoslavija
Sjedim na kavi s Liamom koji spretno mota i oblizuje cigaretu, pripaljuje, otpuhuje dim pa kaže: “Pročitao sam poglavlje tvog romana. Odličan prijevod. Je l’ i inače pišeš horor?” Galway i Rijeka su prijestolnice kulture 2020. i sve je nekako vodilo k tome da se sretnem s jednim od aktivnijih ljudi s irske umjetničke scene. Liam je fingerstyle gitarist, slikar i pjesnik, a tijekom mog kratkog posjeta Galwayu i moj domaćin i vodič. Nema mi druge, dat ću sve od sebe iako već vidim da od ove priče neće biti ništa. Iako generacijski i po sklonostima bliski, jasno mi je da se nećemo razumjeti, a tome nije razlog ni moj skromni engleski ni Liamov teški gaelski naglasak. “Nije to horor”, kažem Liamu. “To je balkanska stvarnost.” U Liamovom pogledu ima čuđenja i sjete, a iza tog prvog sloja nazirem barkod čitač kojim pokušava uhvatiti barem natruhu mog sarkazma. No ne nalazi ga pa samo tiho, kao za sebe protisne: “For fock sake.” Liamova iskrena, slučajno oteta psovka govori mi da će se balkanska trauma u nedogled perpetuirati i da utjehu zbog toga nikad nećemo pronaći izvan tog zatvorenog prostora. Iako toga nije svjestan, to potvrđuje i on sam kad kaže: “Da, ratna trauma je užasna”. Ne razumijemo se niti možemo, no ipak si uzimam zadaću objasniti mu stvar. Ne zbog njega, već čisto iz sebičnih razloga jer nekako mi je lakše ako to još jednom izgovorim.
A točno se sjećam kad je trauma počela. Nikako onda kad bi to netko sa strane poput Liama naprečac zaključio. Nije riječ o traumi koju netko s iskustvom rata donio sa sobom. Riječ je o traumi koju čovjeku stvara okolina u kojoj nakon rata pokušava opet normalno živjeti. Sjećam se doduše i trenutka kad sam otišao u rat. Sjedili smo u klubu Palach, pili pivo i slušali rock. Na TV-u su krenule vijesti o tome kako su naoružani pobunjeni Srbi zatvorili pitku vodu štićenicima Doma za mentalne bolesti u Vrlici. Pogledali smo se i netko je rekao: “Ovi nisu normali, neće stati dok ne ostvare što su naumili”. Što su oni točno naumili nije mi bilo jasno, ali znao sam da se netko tome mora suprotstaviti. Netko tko se i inače znao suprotstavljati kad je i kad nije trebalo. Netko tko je znao uskakati u tuču i rastavljati posvađane, a da nije znao tko je i zašto tuču započeo, netko tko se svađao s djecom u školi kad bi se ismijavali s Romima i Albancima iz razreda, netko kao ja.
Prva naznaka traume bila je frustracija. Došli smo na bojište gdje nam je zapovjednik rekao neka zadnji metak čuvamo za sebe. Meni je to bilo smiješno, gotovo na razini filmskog klišeja. No onda je krenula priča o nečemu što mi je bilo poznato i nimalo naivno. Objasnili su nam kako smo tu da bismo branili državne granice, demokraciju, opstojnost, stoljetni san i još ponešto u čemu se baš i nisam snalazio. Mene za državu, kako bivšu tako i ovu tek formiranu, nije bilo briga jednako kao što me neće biti briga ni za neku treću ako nam netko sutra odabere da živimo u njoj. Konačno, ja sam iz Rijeke, grada koji je u manje od sto godina promijenio devet država. Osjećati zanos zbog saznanja da živiš u nekoj od tih država koju su političari dogovorili, žao mi je, ali ne razumijem taj koncept. Zbog toga granice ne doživljavam nikako drugačije osim kao krivulje iz atlasa, danas ovakve, sutra tko zna kakve.
Zapovjednikov govor dobrodošlice posjetio me na mog ujaka Ivana koji je 1942. kao četrnaestogodišnjak otišao u rat. Talijani su redom palili sela, a kad su došli nadomak njegovog, s vršnjacima i nešto starijima uzeo je vile i krenuo na njih. Nakon uspješne akcije, partizani su njega i njegove iz sela uskoro grupirali i disciplinirali, te im objasnili kako je njihova borba za goli život u biti motivirana rušenjem postojećeg sustava i za cilj ima uspostavu boljeg svijeta. Moj ujak nije znao što znači klasna borba i svjetska revolucija, nikad nije čuo za Marxa i Lenjina, a još manje za socijalizam. Zanimalo ga je jedino da fašiste pošalje tamo otkud su i stigli te da se vrati svojoj rutini. Razmišljao sam o tome dok je časnik ispred nas samouvjereno mahao frazama i na neki bolestan način se divio njegovoj govorničkoj vještini, koja je doduše netragom nestala kad sam ga desetljeće kasnije vidio u TV prijenosu kako pred Haškim sudom glasno šuti. No onda, pred njim, svoje sam iskustvo povezao s iskustvom mog ujaka Ivana, spojio te dvije točke u vremenu, a na gotovo istom prostoru, i osjetio da tu nešto ne štima.
Nisam se ja borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio
Taj miris neštimanja pojačao se kad se magla slegla. Nakon bolničke terapije godinu dana nisam izlazio uz stana. Za to vrijeme tu i tamo bi netko iz postrojbe došao do mene, govorili mi kako ne trebam brinuti i kako će mi srediti bolju mirovinu od ove koju sam zaslužio. Ja se nisam brinuo, jer mirovinu nisam ni želio. Želio sam nazad svoju rutinu, svoj život. No misleći kako mi čine uslugu, nastavljali su o tome kako će mi na postojeći invaliditet dodati još ponešto, napisat će da sam naknadno opet ranjen u akciji koja se dogodila nakon što sam razvojačen, znaju oni ljude, a prijatelje se ne ostavlja na cjedilu. Pomislio sam kako me netko zasigurno jako cijeni čim je spreman lagati kako bi mi nakon povratka s bojišta olakšao život. No što sam se ja više tome opirao to su oni više inzistirali da bi se njihovo inzistiranje na koncu pretvorilo u agresiju. Tad mi je konačno sinulo. Nisu oni to činili zbog mene već zbog sebe. Formirala se nova grupa povlaštenih u kojoj je broj bio bitan faktor. Željeli su povlastice, statuse heroja i sve što ide s tim. Shvativši to, pozdravili smo se zauvijek, a ja sam od dugokosog klinca u kožnoj pankerskoj jakni koji se došao boriti za goli život za njih postao netko tko mrzi svoju zemlju. No istina je nešto drugačija; nisam se ja borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio. Taj pomak u razmišljanju mogu zahvaliti isključivo devijantima koji su rat iskoristili kao start-up platformu za svoj probitak. Ekipi koja je sebe, a zatim i sve oko sebe, uvjerila kako je zbog sudjelovanja u ratu posebna. Kako im za života treba podići spomenike i dati im privilegije, a među njima je posebna kasta onih koji su kaos jedva dočekali, koji su uživali u nasilju i preko tuđe muke došli do koristi. Zbog njih je danas svakome tko je prošao ratno iskustvo i usprkos svemu sačuvao ljudskost, sramotno reći da je uopće bio u ratu. Oni su za normalne ljude veća trauma od rata samog. Žao mi je svakoga tko to ne razumije.
No ti ljudi nisu ono najgore u našoj balkanskoj horor slikovnici. Najgore je to što se oni savršeno uklapaju u sistem u kojem danas živimo. U ovoj se državi kompetencija ne vrednuje, a prednost se daje političkom aktivizmu s nacionalnim predznakom i to je prisutno na svim razinama. Kad bi to bilo vidljivo samo u visokoj politici, bila bi to sjajna vijest, jer to bi značilo da piramidalno prema dolje sve funkcionira. No baš naprotiv. Sve vitalne državne elemente, kao i one na nižim razinama, vode potpuno nesposobni, ali podobni. Kod nas se ozbiljnije upravlja udrugama i sportskim klubovima nego državom. Tamo postoje jasno postavljeni ciljevi koje kolektiv želi dosegnuti, a političari državu doživljavaju kao bankomat na kojemu mogu neograničeno podizati novac, dok običan svijet stoji u redu i čeka da nekome od njih ispadne kovanica. Za njih, radišne i poštene ljude na tom bankomatu dobrobiti nema. Uz to, arogancija političara je besramna. Svaki potez, svaka izjava, zvuči kao ismijavanje s ljudima, kao cipelarenje umirućega i ismijavanje s invalidima. A ja sam na ismijavanje s drugima odavno alergičan. Kod mene su stvari vrlo jednostavne; vjerujem da je dužnost većine da zaštiti manjinu, bez obzira je li ta manjina orijentirana nacionalno, socijalno ili seksualno. No događa se upravo suprotno, a to je trauma koja u Hrvatskoj traje puno dulje od rata.
Nisam spavao deset godina
Sve to sluša Liam u jednom od pubova u Galwayu, kima glavom i ne zna je l’ ga iskorištavam kao pijuna na kojem vježbam svoju maštu i neki budući dijalog nekog mog budućeg romana, ili se tu u Europi, ne tako daleko od njegove zemlje, događalo i događa nešto njegovom razumu nepojmljivo.
„Jesi li ubijao?“ pita me, pa se ugrize za usnu i uz ispriku doda kako se to bivše vojnike ne pita, a ja ga gledam i prisjećam se svojih prijatelja koji su podigli ruku na sebe iako u ratu nisu ispalili ni metka. Govorim mu o tome. Oni koji se nisu ubili, pili su lijekove s alkoholom i tako se barem na trenutak sklonili u zonu privremenog komfora i tamo uskoro uvenuli. Vidio sam kamo to vodi i odlučio učiti na njihovim greškama. Nakon rata nisam popio ni kapi tražeći svoj način da se presložim. Nije bilo lako, pogotovo noću. Nisam spavao deset godina. Nije da nisam želio. Svake bih večeri obukao pidžamu i s istom namjerom legao u krevet, no tamo se razum pregrijavao do besmisla. Čitao sam dosadne tekstove i gledao noćni TV program, sve kako bih se izmorio, no umor nije bio dovoljan. Desetak minuta sna na svakih dva sata bilo je najviše što sam uspio. Tad sam počeo pisati. Priče običnih ljudi s običnim životima, ništa uzbudljivo, no meni dovoljno za spokoj. Pisati o ratu nije mi padalo na pamet. S ratom sam raskrstio i o njemu nisam imao što reći. No svaki put kad bih pomislio kako sam pronašao mir, podigao bih glavu, osvrnuo se oko sebe i tamo vidio kaljužu. Moralnu, duhovnu i svaku drugu. Meni iza leđa događala se izvitoperena stvarnost. Rat je i dalje bila tema, ponajviše kao opravdanje za kriminal. Da bi se shvatio besmisao vraćanja u prošlost, treba primijetiti da je 1990. godina od danas udaljena jednako koliko i 2050. u budućnosti, a sve je jasnije da ova zemlja i nije stvorena kako bi imala budućnost već da bi budućnost imali lopovi i njihove obitelji. Frustracija je rasla sve dok nije postala neizdrživa, sve dok nisam shvatio kako je došlo vrijeme da i ja kažem svoju verziju priče o ratu. Kažem ili napišem.
Na koncu sam napisao dva romana o ratu. Ili bolje rečeno, protiv njega. Poklonio sam mu i zbirku pjesama u kojoj svaka pjesma započinje simbolom trostrukog križa, kakvim se časte vjernici prije čitanja evanđelja, a kad žele uravnotežiti misli, riječi i srce. Samo što u tom evanđelju po metku nema dobre vijesti i nijedna rečenica nije napisana velikim početnim slovom, jer u ratu nema ničeg vrijednog veličanja. Danas me kao pisca najviše prepoznaju baš po ratnom pismu. Ako nekome moje ime i ne znači puno, kad čuju naslove romana, kažu: „Aha, znam“. Ime djela nadišlo je ime autora, to je nešto čemu svaki pisac teži. Prirodno je to, sluga si riječi, smatraš je boljom od sebe, s poniznošću joj prilaziš i prije nego je ispišeš, zahvališ joj. Poljubiš joj dlan i kažeš, „Hvala ti što si me odabrala“. Ali usprkos tomu, mene to ne veseli. Ja to nikad nisam želio. Jesam, želio sam pisati, to je valjda kao i kod drugih oduvijek tu negdje čučalo i čekalo aktivacijski kod. U mom slučaju to datira još iz četvrtog osnovne kad sam u bilježnicu na pitanje što želiš biti kad odrasteš, upisao – pisac. I dogodilo se, postao sam prepoznatljiv pisac, ali tuđom krivnjom, a ne svojom zaslugom. Nametnuli su mi da pišem o ratu jer se njime ne prestaju baviti već trideset godina i time prekapaju kosti svih onih koje sam u sebi odavno sahranio. A ja bih tako želio pisati o putovanjima, o potrazi, o tome čemu duša teži. Ali ne ide. Kad se iznova pronađem i krenem pisati, eto njih poput zvijeri kad se spuste na vodu, sa svojim jednim te istim režećim mantrama − rat, poraće, kriza. Drže nam govore iz zlatnih dvora, viču kako je teško i kako treba štedjeti, jer, bio je rat… Kao da su odabrali tako me mučiti. Imala je vojna hunta u Južnoj Americi sličnu metodu. Uznicima bi mjesecima svakodnevno puštali jedan te isti politički govor. Zatvorenici su se na koncu zalijetali glavom u zid i grizli si zapešća ne bi li si skratili muke. Imam osjećaj da to političari danas rade normalnoj manjini. Ne prestaju govoriti o ratu, a onda ja, nakon godina i godina slušanja, umjesto da udarim glavom u zid, odaberem pisati. Umjesto da si progrizem vene, prokidam se na solarnom pleksusu, uđem u sebe, pa kad se tamo sam sebi smučim, opet si izađem kroz grkljan. Ali ovaj put, umjesto da, kao što mi se to dvaput dogodilo, stojim na balkonu i gledam u prizemlje razmišljajući je li dovoljno visoko, odlučim potražiti papir i olovku pa izvrnem utrobu na papir. Ne pišem o ratu zato što želim, već jednostavno nemam izbora, a kad sam već tu gdje jesam, onda to činim bez kočnice.
Razumijem i prihvaćam da se mnogim ljudima u životu nije dogodilo ništa uzbudljivije od rata. Gotovo da me sram pred njima reći, no meni jest. Ona koja uvijek čeka rekla je “Da”. Ništa se s time ne može mjeriti. Nitko nikad nije znao čekati kao ona. Čekala je da dođem iz JNA. Onda je čekala da se vratim iz rata. Pa je čekala da dođem iz bolnice. Čekala je da završim rehabilitaciju. Zatim da konačno skupim snagu i izađem na ulicu, da odspavam noć u komadu, da me prođe PTSP… Na koncu svega toga čekala je da dođem k sebi i nastavim biti onaj isti čovjek zbog kojeg su joj, kako kaže, jednom na tulumu zaklecala koljena. To na žalost nije dočekala. Taj je čovjek ostao negdje na izlasku iz puberteta, negdje u smiraju ljeta koje je trebalo trajati zauvijek. Umjesto njega vratio se netko drugi, a u zamjenu za ono nesuđeno beskrajno ljeto, zauvijek traje ovo sad. Ali… neka traje. Ja se u svemu tome ipak osjećam pobjednički. Na vrhu moje liste prioriteta i dalje stoje istina, mir, nenasilje i ispravnost. To što se tu gdje živim, osjećam poražen od kolektivnog primitivizma, to i nije neki razlog za kuknjavu. Prešućujem to Liamu, neke misli je bolje zadržati za sebe. Ionako znam što bi rekao, a ja ne znam bih li izdržao još jedan “For fock sake.”