Arhipelag Jugoslavija
Ima jedno mjesto u memoarima što ga je, opušten u naslonjaču, ispričao Josip Broz, kojemu je, kao još mladom ilegalcu, konspirativno ime bilo Stari, a sad je bio stvarno na odlasku. Tom je prilikom Broz (kasnije Tito) cuclao cigaru, jednu od onih koje mu je slao Fidel Castro. Dvije su stvari povezivale ovu dvojicu: jedna su te cigare, najbolje na svijetu, a druga je činjenica što su obojica bili nesporne vođe svojih revolucija. I još bismo danas mogli dodati treću: Na sličan se način sada briše ono što su te revolucije ipak postigle, a to su mogle jer su bile autentične. Brisanje povijesti kojemu danas svjedočim u svojemu užem prostoru ima u sebi nečeg furioznog. To zatiranje ima u sebi nešto veoma nasilno, i može podsjetiti na ono što stari Hegel u Fenomenologiji duha zove Furija nestajanja. Hegel skovao je ovaj izraz da bi opisao što se dogodilo s francuskom revolucijom: neka vrst samoponištenja. Odgovarajuće poglavlje ima naslov: Apsolutna sloboda i užas. Na kraju ostaje samo ta Furija (tako stoji već kod Hegela), koja briše svako historijsko pamćenje.
Hegel pak nestao je, kao srazmjerno mlad starac, u furioznom nasrtaju kolere, Tito je uglavnom odživio što mu je bilo dano, a da se nije radilo o jednoj autentičnoj revoluciji, taj bismo njegov život imali smatrati pustolovnim. Kosac mnogi je put zamahnuo njemu ponad glave, ali je promašivao poantirati; pa čak i ono što se u nogometu smatra „zicerom”.
Takav čovjek kao što bijaše on ispripovijedao je dakle svoj život, i to ležerno, kao da i nije bio njegov, kao da, ležerno opušten u naslonjaču, s cigarom, gleda neki western. Naravno, bio je tvrdoga mnijenja da je on osobno uvijek djelao na strani Dobra, a da je ono što je u njegovoj revoluciji bilo nasilno, smatrao nužnom etapom spram stvari slobode. Hegela, međutim, Tito sigurno nije čitao; imao je dosta teškoća s Miroslavom Krležom. A u westernu dobar kauboj obično zapuca brže od kauboja-zlice te ga tako smakne. Hegel i njegova furija na stranu: Josip Broz jako je volio westerne.
Skrenut ću vam sada pažnju na jedan događaj iz doba kada je Josip Broz tek postajao Tito. Pokraj godine 1920., Broz, koji je još bezmalo pa nitko, sa svojom prvom ženom, mladom Ruskinjom, oboje s čudnim papirima, pokušava izaći iz Lenjinove države u kojoj je sve još na ugaru. Nećete vjerovati, s njim je društvu Jaroslav Hašek, koji dakako, premda dosta stariji od Broza, nije još sasvim Jaroslav Hašek. Obojica hoće na Zapad. Povezuje ih mnogo toga. Galicija, ranjavanje, zarobljeništvo, pristupanje sovjetima. Deset godina stariji Hašek, koji se kasnije ispilio u jetkog ali dobroćudnog satiričara, dospio je dobro se iskazati kao crvenoarmejac, dotjeravši do visokog čina. I sad ga je revolucija slala na Zapad kao svojega misionara. A i Broz je sigurno imao neku misiju, recimo, prenijeti revolucionarni plamen na Balkan, samo se to nije dalo vidjeti onako jasno kao što se u novije doba planetarno prati nošenje olimpijske baklje.
Da bi on u kasnijem životu bio taj koji će o svom rođendanu, naoči svih „naroda i narodnosti”, kao njihov najveći istodobno sin i otac (a i duh sveti), primati u vidu štafete nešto slično olimpijskoj baklji, teško da mu je te davne 1920. bilo na pameti.
A imao je prijeći granicu, i to ne bilo kakvu, već upravo onu dvaju svjetova. Trebalo mu, je dakle, itekako one hladnokrvnosti koju su toliki, koji su radili na epu-Tito kasnije opjevali.
Ali čovjek je čudna mašina, a tu mašinu najviše pogoni – srce. Moramo pretpostaviti da su srca tih nekoliko sumnjivaca, kad su dospjeli na samu granicu, stala jače kucati. Tko uopće danas putuje iz zemlje boljševičke revolucije, a da i sam nije boljševik? Eventualno neki švercer. Ali i samu revoluciju dade se prošvercati kao bilo što drugo.
To se, posve retorički, zapitao oficir u dvorištu tvrđave Narva, na granici spram Estonije; dakle, u graničnom garnizonu. Pokušavam zamisliti dvorište tog sigurno ne posebno veselog zdanja: njegove zidove na koje bi bilo tako lako prisloniti ovu čudačku ekipicu… jedan mrmlja da je Čeh, drugi ne zna što je, očito traži najproduktivniju laž, treća priznaje da je Ruskinja, pak je valjda i onaj kojega očito nosi u trbuhu, kao klokanica u svojoj torbi, Rus, ako nije Čeh, ili bog-te-pita tko; a sve četvero – boljševici, pa to ti je.
Svjetska povijest – kao takva, pa onda i povijest europske književnosti, krenule bi posve drugačijim tokom da je estonski časnik riješio stvar po kratkom postupku, što mu ama baš nitko ne bi zamjerio. Na supstanci nerođenog djeteta, dakle Brozovog, ne bi bilo gubitka krivnjom časnika, jer je dijete umrlo odmah nakon poroda. Ali povijest? Ali književnost? Ali ta mala Ruskinja koja se, međutim, ne broji? Švejk nije se bavio Ruskinjama, ali Broz se eto sjetio… na ovom mjestu memoara i nikad više.
I kad je Broz u svojoj priči došao do toga mjesta, šeretski se nasmijao. Jer cijela ta zgoda, koliko god da je bila opasna, bila je zapravo skurilno-komična. Takvi su ujedno i najbolji vicevi koji se uopće daju ispričati.
Budući da su svi zanijekali da imaju bilo kakve veze s boljševicima, a zbilja, tako pametna budala kakvom se gradio Švejk – Hašek kao praefiguracija vlastite književnosti – nije mogla biti boljševik, dok je Josip Broz nekako izvrdao, posluživši se time da je bio bravar, dakle, istinom, estonski časnik daje pozvati cigansku čergu u kojoj je, kao i svakoj, bilo nadarenih umjetnika, premda više reproduktivnih wunderkinda. Čerga bijaše ranije uzapćena i u sličnom položaju kao boljševici (u očima časnika), budući da tako nešto kao čerga nikada ne vodi računa o granicama i ne da se samo tako zaustaviti na njima.
Ideja časnika, u dvije riječi, bila je sljedeća: On je naredio svircima da odsviraju – pazi sada: Internacionalu! Cigani koje su ustaše „sabrali” u Jasenovcu, hrvatskom Auschwitzu, često su bili prisiljeni svirati cijelu noć, znajući da će ujutro biti smaknuti. U takvoj situaciji, repertoar putujućih svirača mora biti raznovrstan, čak i kad je to utaman.
Zamislimo dakle našu boljševičku ekipicu, s očito krivotvorenim papirima (to je časniku dakako bilo jasno, ali nešto ga je kopkalo), koja stoji u vrsti, a časnik ide od jednog do drugog; čerga svira Internacionalu, tutta la forza, vodi violina, a jaka je i ritmička sekcija koja ima prenijeti ritam dolazeće svjetske revolucije. O medvjedu nije ništa prenijeto. Časnik svakome od njih prisloni uho na – srce! Ionako prepadnuti, njihova će srca odati posebno uzbuđenje, pače slast, koju upravo osjećaju!
Držim da je časnikov prototip detektora laži posve uspio. Imao je dokaz, izdajničko srce odalo je ekipicu. Sam je sebi čestitao na ovoj inovaciji. K tomu, počelo se u dvorištu skupljati nešto publike, glazba se dopala. Pa nije to tako loša pjesmica, mišljaše časnik. Te ih otpusti u Estoniju ovim riječima: „Samo da znate da me niste zajebali!”
Moglo je, rekoh, ispasti drugačije. Mogla je današnja Furija nestajanja još tada krenuti, u estonskoj pograničnoj utvrdi prije točno stotinu godina. No stvari u svjetskoj povijesti stoje tako da nešto ima najprvo furiozno nastati, da bi Furija nestajanja, koja nikada ne donosi milostiv zaborav Eumenida, već osvetničku mržnju koja čeka svoje nove prilike – možda najviše, najgorče, najzasukanije u prostoru koji zovemo jugoslavenski arhipelag: otoci koji se razdaljuju; more sve je veće, kopno sve je manje. A taj Broz bijaše ključna osoba u stvaranju socijalističke države. Jaroslav Hašek pak podigao si je papirnati spomenik u besmrtnom liku Švejkovu; velim papirnat, ali aere perenius, trajniji od mjedi. Titovi su spomenici bili od prave bronce, no čini se da ona tek simbolična traje dulje. Ali je samo srce Brozovo izašlo jače. Što li taj čovjek sve prošao! Hašek, naime, umire od zatajenja svojega srca. Izdalo ga je opet za samo tri godine.
***
Stotinu godina kasnije, elem godine Gospodnje 2020., dogodio se jedan fantastični, a i furiozni re-make, ali dakako usavršen u skladu s napretkom koji je učinilo čovječanstvo, ovoga ranog prototipa detektora laži. Estonski časnik reinkarnirao se u umu nekog visokog policajca našeg doba koji je, dakako, informatičar. Nakon što je desetljećima postojao neki prijelazni oblik detektora laži, koji je, međutim, isto tako mjerio otkucaje srca, ali više mehanički, sad se vidi kako stvari idu naprijed. Ja sam osobno imao čast iskusiti taj prijelazni oblik, te vam mogu jamčiti da to iskustvo nije ugodno: srce uvijek izda, koliko god se vi u nj kleli!
Čovječanstvo je, kako je i red, u svemu napredovalo, nove su tehnologije preuzele nadzor nad ljudskim srcima o kakvom estonski časnik, nije mogao ni sanjati. On je, takoreći, manuelno, brojao otkucaje srca sumnjivaca, i bio bi se zaprepastio koliko je njegovo iznašašće usavršeno. On je svoje uhićenike hvatao na sluh, kao što je na sluh svirala rečena čerga.
Radi se o sljedećem: na hrvatskim granicama naspram istoka, dakle na rubovima buduće schengenske granice, ove su godine postavljeni uređaji, fantastično osjetljivi, koji su u stanju registrirati kucanje ljudskih srdaca u zatvorenim kamionima i kombijima! Emigrantska srca kucaju i inače pojačano, a pogotovo u pokušajima da se nevoljnici dokopaju svijeta, ako ne boljeg, a ono svakako trenutno uređenijeg, i tako spase gole živote. Emigrantska srca su izdajnička srca, iako o Internacionali nitko više ne govori. Za razliku od estonskog časnika koji je pustio ljude, zadovoljivši se time što ga nisu namagarčili, ovi instalirani doušnici – slušači ljudskog srca – ne opraštaju nikome to što mu srce pojačano kuca. Ima ih četiri stotine i njihov je posao spriječiti ljude koji imaju srce ući u zemlju. Osnovna je pretpostavka jednostavna: svaki imigrant nosi sa sobom, čak i kad ne nosi skoro ništa, svoje srce.
To jedno jadno srce: 5 litara krvi na minutu; do 20, koliko ih zna potisnuti u svaki kutak ustrašenog tijela u situaciji koja je opasna, i kad se radi o životu ili smrti.
No imade u svemu tome jedna skoro pa fundamentalna razlika. Estonski detektor u formi uha gospodina graničnog časnika htio je razabrati što ta srca, koje je osluhnuo, pogoni u idejnom smislu. U osnovi, to su htjeli postići i kasniji uređaji koje poznajemo (upoznao sam ga, rekoh i ja kao lice sa sumnjivim srcem) kao detektore laži.
Međutim, ovo novo usavršenje stare zamisli uopće ne služi tome da se utvrdi to gdje ovo ili ono srce politički stoji. Već isključivo i jedino tome da se utvrdi čuči li u kmici kamiona neko ljudsko biće. Koje to naravno i nije u pravom smislu riječi, iako imade srce.
E pa živio napredak! Égalité, liberté, fraternité! Ovo posljednje napose: bratstvo ljudskog roda. Internacionala ljudske bijede. Pa možda bi Jednakost, Sloboda, Bratstvo i poživjeli da su to dopustile Furije nestajanja.
Dječačiću, čija je slika prije pet godina obišla svijet, izbačenom na obale Mediterana, te kolijevke kulture Zapada, nitko nije osluškivao srce. No zašto je ta kolijevka spram njega bila tako okrutna? Ja hoću na ovom mjestu zabilježiti njegovo ime: Alan Kurdi.
To je ime te naplavine.
***
Iako sam veći dio života živio u nešto mekšem socijalizmu, koje je uistinu imalo i neke ljudske crte, svaki je moj prelaz granice bio popraćen pojačanim kucanjem srca. Ne mislim da je za to bilo nekog stvarnog razloga, barem ne u mojem slučaju. Premda je upravo oduzimanje putovnica bila česta mjera protiv onih koje je država smatrala svojom ugrozom. No u tom arhipelagu barem nije bilo granica, niti su putovnice bile potrebne: sama ideja bila bi apsurdna. Sada pak, u Hrvatskoj naprimjer na svakih stotinjak kilometara ili manje koči se neki granični prijelaz, novosagrađen, reprezentativan, kao da je svaka od njih neka Kapija pobjede (Arc de Triomphe), osvijetljena, često besmisleno zakrčena ovom ili onom srditom mjerom ili protumjerom; zavađeni narodi ponašaju se kao zavađeni školski razredi. Da bi čovjek danas doputovao svojim autom iz Zagreba do Novog Sada, a hoteći izbjeći dosadu autoputa, mora triput izaći iz Hrvatske, odnosno triput se u nju vratiti, da bi se nekako probio, a sve vozeći istim dnom mora Panonskoga, do „srpske Atene”. I to u jednom svijetu u kojemu granica između Njemačke i Francuske jedva da je obilježena: prazni kontejneri, nikakva posebna rasvjeta, jedna tabla na jednoj strani koje piše Njemačka, na drugoj Francuska. A što su sve oni jedni drugima činili!
Sve su činili što se činilo i u „prokletoj zemlji Balkan”, kako glasi stajaći epitet za moj dio svijeta na jeziku njemačkog žurnalizma.
Isto je s granicom Belgije i Francuske. Boravio sam neko vrijeme na samoj razdjelnici Francuske i Belgije, u tamnim šumama išaranim mnogim grobištima, u stablima se kojih i danas znade naći metak. Ali granica na lokalnim cestama nije obilježena, lako sam je prelazio, zavolio sam, naime jako belgijske taverne… Jedini koji se još interesiraju za granice u civiliziranom svijetu jesu operateri mobilne telefonije; oni su u stanju upozoriti vas ako samo korak učinite u „tuđe”; a to znači tamo gdje oni ubiru svoj profit, a ne Francuzi. I to se jedino broji.
Korona je naravno druga priča. Granica je sad na dva metra.
No kako mobiteli nisu daleko od toga da potpuno preuzmu kontrolu nad našim kretanjem, pretpostavljam da je daljnji korak u tome da nam mjere naša izdajnička srca. Recimo, ide na tv govor novoga oca (ili barem strica) domovine, a politička policija, koje naravno nema, odmah zna jeste li vi dobra i poslušna djeca svojega naroda, ili vam srce kuca izvan ritma, po svojemu, a nizašto.
Jerbo takva je mašina čovjek: sve stoji do hidraulike. Stari su pak o srcu mislili drugačije. Nije li Chopinovo srce, potopljeno u konjak (to je izraz ljubavi), prošvercano iz Pariza u Varšavu da bi bilo čuvano u Crkvi svetog križa poljske metropole? A to je tek jedno od slavnih srdaca čovječanstva. Danas srce dolazi na bombonijerama i kao emotikon.
A ipak, jako je teško zatomiti izdajničko srce.
kolovoz 2020.