Nikolaidis: Nostalgija, melanholija desnice

Arhipelag Jugoslavija

Šta bi vam o nostalgiji mogao ispričati čovjek koji je čitav život proveo čitajući i pišući o njoj?

Možda bi, prije svega, mogao sebi pokušati objasniti: otkud sva ta nostalgija? Gdje izvire njen široki tok koji se, kao pretila, drevna zmija ne vuče moru, nego plavom ništavilu melanholije?

Rijeka je tu, no izvora više nema. Nostalgija ne izvire iz niti jednog mjesta određenog pitanjem gdje. Umjesto toga, valja upitati: kad. Želimo li locirati izvor nostalgije valja nam, umjesto na globus, prstom uprijeti u kalendar.

Dakle: kad? U Sarajevu, u Jugoslaviji. To: Sarajevo, Jugoslavija kao vremenska odrednica za našeg nostalgičara znači, ukoliko je prevođenje u standardno mjerenje vremena nužno – pozni april, 1992.

I
Moguće je još preciznije odrediti prostor/vrijeme izvora nostalgije: ulica Milentija Popovića, sarajevsko prigradsko naselje Dobrinja, trenutak pred odlazak kada, dok ulazi u automobil za čijim volanom je njegov nestrpljivi otac, mahne ekipi koja, kao i svakog dana, ali tog dana bez njega, na rubu obližnjeg trga igra košarku.

Ili je sve počelo koji tren ranije dok je, spremajući se da napusti stan, posljednji put osmotrio očevu biblioteku? Kada je njegova porodica zaključala stan što ga je od države u nestajanju koju godinu ranije dobila majka, uposlenica Energoinvesta, nije za sobom ostavila ništa vrijedno – osim očeve biblioteke. Ništa vrijedno, da se razumijemo, nije ni ponijela, ukoliko kao vrijednost ne računamo vlastite živote, čija je niska mirnodopska vrijednost dodatno devalvirala u ratu.

Decenijama je otac skupljao knjige. Neke je, kao antiknu, raščerupanu Bibliju iz koje je očev otac svakodnevno čitao, pokušavajući sricanjem grčkog teksta otjerati strah od smrti, donio iz Ulcinja, odakle je u Sarajevo došao studirati književnost, pa se tu oženio, dobio dijete i ostao, ispunivši svaki od ideala malograđanske egzistencije. Neke je naslijedio od ujaka. Neke je – uglavnom knjižni blok, bez korica – donio iz Oslobođenja, gdje je radio kao korektor: Krležine Zastave, na primjer. Ostale je kupio, sakupio, dobio… kako već knjige stižu do onih koji ih žele. Bila je to dobra biblioteka. Njegov poznanik, i sam pjesnik, mjesecima je, nakon što su vojnici opustošili stan, pokušavao knjigama ući u trag. Na koncu je doznao da ih je od vojnika uzeo pop. Pokušao ih je spasiti, ali ih je sahranio: skončale su u podrumu crkve u Kasindolu, u koji je na jesen 1992. pokuljala voda.

II
Šta bi vam još o nostalgiji mogao ispričati čovjek koji je čitav život proveo čitajući i pišući o njoj?

Možda da je prvi roman koji je napisao bio grozan – kao i, u najmanju ruku, dva sljedeća. Nije ga objavio – one poslije jeste: to je bitna razlika. Bila je to neka neuvjerljiva a pretenciozna priča ispisana pod uticajem Pavića i Markesa, a tu i tamo nazirao se i uticaj Borisa Vijana, čije je knjige u to vrijeme gutao. Imao je sedamnaest godina. To ne treba shvatiti kao olakšavajuću okolnost. Tinejdžerima ne treba zabraniti da pišu, ali bi im moralo biti zabranjeno da objavljuju. Ako se sekirate zbog toga što je vaše dijete na internet okačilo svoj kućni pornić, pomislite na nešto utješno – moglo je biti i gore, moglo je objaviti roman ili zbirku pjesama.

Njegov neobjavljeni roman otac čuva među izvodima iz katastra, posjedovnim listovima i krštenicama predaka. Budući da je to teško kompromitujući materijal, više puta ga je bez uspjeha pokušao ukrasti. Ne zna ponavlja li se istorija kao tragedija ili kao farsa, ne zna ni da li se uopšte ponavlja, ali još jedan pop, još jedan podrum i još jedna poplava dobro bi mu došli.

Elem… Tek mnogo godina kasnije, kada je sakupio vlastitu biblioteku, u koju je uvrstio sve naslove iz očeve dobrinjske kolekcije kojih se uspio sjetiti, shvatio je da je njegov svijet nestao, a sa njim i njegov prijašnji život, sa svim mogućnostima, svim radostima i katastrofama koje je nosio. Shvatio je da nestanak svake, pa i najmanje stvari nije drugo nego kraj jednog svijeta, te da taj gubitak nije manji zbog činjenice da će nestali istog časa biti zamijenjen drugim, iz neiscrpne zalihe svjetova. Shvatio je da je čitav život niz intimnih mikrokrajeva svega, da ono što smo voljeli nestaje, a nostalgija postaje naša religija.

Koja svakodnevno dobija potvrdu, jer se svijet koji smo znali pred našim očima, sve većom brzinom – gubi. Nestaju kako sudbine, tako i pejzaži koje pamtimo – makija koja se spušta u more; rijeke od žutog cvijeta žukve koje se ulivaju u sve nijanse plavog, od prozirnih plićaka do modre pučine. Nestaju mirisi i zvuci sa kojima smo živjeli. Dok su postojali, bili su svakodnevni. Kroz njih smo prolazili kao da ih nije. Sada, kada ih doista nema, njihovo odsustvo osjećamo kao nenadoknadiv gubitak. Isto je sa bliskim ljudima i sa mirisom borove šume – mokra zemlja, smola, jod – u rano jutro: morali su nestati da bismo shvatili koliko ih trebamo.

Stoga je naš nostalgičar razumio ovo: da će se ubuduće očajnički truditi da se prisjeti što više toga, jer će svijet koji je nestao trajati još samo u sjećanju, tako krhkom i nepouzdanom – jer sjećanje blijedi, jer tako je mnogo onoga što gubimo i tako malo onoga što uspijevamo u sjećanju sačuvati. Stoga samo golema tuga, koju neki zovu melanholijom, dok smo je još u stanju osjetiti, svjedoči da je, tamo gdje se na koncu otvara zjapeća praznina, nekada bilo nešto.

Razumjeće, naš junak, onaj što se prisjeća, da istinski gubitak nije ono što smo izgubili, nego nemogućnost da to ožalimo. Zbog čega on, nasuprot mudrim glavama, misli da nostalgija i melanholija nisu ono što nas sprječava da se borimo, nego stoji upravo suprotno: istina je da su nostalgija i melanholija borba. Istina je da je nostalgija ono čime se boriš protiv atemporalnosti trenutka, a melanholija ono čime se braniš od lažnog entuzijazma lažnog progresa marširajućih trenutaka.

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. U sjećanju konzerviramo svijet kojega više nema – niti ga je bilo. Nostalgija nije prisjećanje svijeta kakav je bio, nego kakav je mogao biti. Ona je utopija smještena u prošlost, ona je mašta koja uzima formu sjećanja, ona ono što je bilo postavlja iznad svega što će tek biti. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli tradiciju. Iseljenici, izbjeglice i ostala menažerija koja se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlila u Evropu, njeguju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je – priča kaže da je to bilo u Holandiji – odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, jagnje nije bilo moguće kupiti.

Naši Holanđani pronašli su rješenje. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da im ne mogu prodati cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj trgovini. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo armirano Frankenstein jagnje, ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, bilo je sâmo otjelotvorenje njihovih nostalgija…

Nostalgičar se neće zgroziti nad bizarnošću holandske priče. Za njega je ona tek ilustracija: dokle su ljudi spremni ići ne bi li re-kreirali ono što pamte kao normalnost. On istinsku bizarnost ne pronalazi u prošlom, nego u aktuelnom. Jer sadašnjošću, drži, upravlja ekonomija ludila. Nema u sada više nikakve gadosti, podlosti, čak ni mahnitosti koja bi ga iznenadila. Kao da je svijetu ludilo postalo zavičaj. Pa ljude stvarnosti, ljude svog vremena, čim naprave korak u racionalnost, spopadne strah, zbog čega se oni brže-bolje vrate doma, u svoje države-sanatorijume, čije zastave vise kao ludačke košulje raširene za sušenje.

Arhipelag Jugoslavija


Stanković: Žmurke
Rodić: Azil
RegionElle: Nela Krnić