Arhipelag Jugoslavija
1992. godine je izašao album Jure Stublića i Filma, Hrana za golubove. Na poziciji A2 našla se numera pod nazivom: E, moj druže beogradski. Bila je to posljednja jugoslovenska pop pjesma.
Za mene je period odrastanja tokom osamdesetih u Crnoj Gori i Jugoslaviji prevashodno značio potragu za identitetom. Ne znam kako sada stvari stoje sa omladinom uhvaćenom u mrežu nacionalnih stereotipa, ali u post-titovskoj Jugoslaviji gdje se, makar u prvoj polovini osamdesetih, naivno mislilo da su problemi etničke identifikacije makar provizorno riješeni, pitanje personalnog određenja prema vašoj neposrednoj sredini i, apstraktnije, svijetu, primarno je bilo locirano u kulturalnoj perspektivi. Jednostavno, na dilemu ko sam najbolji odgovor se mogao naći u definisanju personalnog ukusa. Naravno da nisam bio svjestan svih reperkusija, ali sam naslutio da mnogo više o meni govore moje rane fascinacije, nego zamorne činjenice iz službenih dokumenata. What thou lov’st well is thy true heritage: na taj Poundov stih iz Canta LXXXI ću naići kasnije, onda kada sam počeo da vjerujem u moć literature da bude najprecizniji mehanizam egzistencijalne deskripcije.
Ali, prije nego što su knjige prerasle u glavni orijentir u mom svjetonazoru i odredili moju spisateljsku profesiju, postojalo je nešto drugo. Iako sam volio sport, strast nikada nije prešla u nedvosmisleno navijačko poistovjećivanje, tako da mi je vrlo brzo bilo jasno da je za identitet mnogo bitnija individualna nego kolektivna komponenta. Takođe, moja opčinjenost, još od najmlađih dana, horor filmovima, violentnoj ikonografiji straha i zadovoljstva, bila je isuviše ekskluzivna da bi mi, u vremenu kada se nije znalo za kult i žanrovski fandom, ponudila dublju legitimaciju. Drugim riječima, moj horor fanatizam je bio neka vrsta unutrašnje opsjednutosti koju sam mogao da komuniciram sa tek nekoliko prijatelja i koja, kao takva, nije ni mogla biti predmetom vatrenih sporenja i neizbježnih dubioza, što je neophodno kada se borite za vaše mjesto u nekoj većoj zajednici, to jest u društvu sa kojim morate da polemišete eda biste postali dovoljno prepoznatljivi.
U osamdesetim, glavnu identitetsku šifru sam našao u – pop muzici. Između ostalog, i u domaćoj pop muzici. Kvalitet jugoslovenske rok muzike, navlastito u najkreativnijem periodu 1979-1984, ponudio je mogućnost da se velike dihotomije ili komparacije koje smo spoznali iz strane muzike, sada sa neophodnom upečatljivošću stave u domaću vizuru. Odjednom je postalo uzbudljivo, zanimljivo, pa i opasno da odaberete stranu na sve raznovrsnijoj jugoslovenskoj rok sceni, koja je u tom periodu bila dovoljno razuđena da zadovolji i potpuno disparatne ukuse. Odabir muzike koju volite, kao i one koju, čitavim bićem, ne podnosite, najednom je bio od krucijalne važnosti. Reci mi što slušaš, pa ću ti odgovoriti ko si: muzika kao označitelj pripadanja, ali i distance, jer su oba elementa neophodna kod identitetskog postuliranja. I još nešto: prihvaćeni ili selektirani identitet se mora elaborirati, mora se hermeneutički podržati u raspravama sa onima koji stoje na suprotnom estetskom polu.
U mom slučaju, identifikacija vezana za muziku povukla je sa sobom i jak osjećaj da sam pripadnik manjine, da sam izvan srednjeg toka. Što je, istovremeno, i anksiozna pozicija par excellence i upečatljivi pokazatelj izuzetnosti: uostalom, temeljna odlika svakog ‘pravog’ identiteta jeste suštinska ambivalencija.
Naravno, sve su ovo naknadne racionalizacije i interpretacije. U trenutku kada ulazim u tinejdžersko doba – doba kada Jugoslavija broji posljednju deceniju svog postojanja – moje preference nisu posljedica nikakvih diskurzivnih stavova, već sasvim prostog, instinktivnog ponašanja: nešto vam se dopadne na prvo slušanje (što je podjednako snažno ili varljivo kao zaljubljivanje na prvi pogled), ono ostalo baš i ne. Onda shvatite da se većinski ukus ne poklapa sa vašim. Ono što je vama očigledno i samorazumljivo, drugima nije. Shvatite da postoji granica, da je svijet strukturisan na drugačiji način otkako ste kupili i pustili na svom gramofonu –'pogrešnu’ ploču. Shvatite da estetika nije nimalo naivna stvar.
Na moj izbor nisu uticale sugestije odraslih, ni nagovor vršnjaka. Štoviše, mogao sam imati iluziju da sam izgradio ukus spontano i, iako tada nisam ni znao što znači ta riječ, autentično. Takozvana narodna muzika mi je od početka bila visceralno iritantna, a nije me ubijedio ni rok mejnstrim, u rasponu od Bijelog dugmeta do Riblje čorbe. Zvuk koji me je privukao pripadao je grupama koje se nisu tako često mogle čuti na radiju i televiziji. Neke albume tih bendova sam mogao da kupim u mojoj lokalnoj robnoj kući, druge sam uspio da pozajmim od poznanika, dok su treći nekako uvijek ostajali izvan mog dohvata, čisto da bi želja i za nedostupnom muzikom probudila kolekcionarsku svijest. Identitet se profiliše i kroz ono što zadobijemo i kroz ono što nam nedostaje, što nam izmiče, što smo unaprijed izgubili.
Nakon početnog traganja, stvari su se iskristalisale. S lijeva na desno jugoslovenske geografske mape, to je stvorilo sljedeći niz: Pankrti – Videosex – Lačni Franz – Paraf – Prljavo kazalište – Azra – Film – Haustor – Luna (avaj, njihovu prvu i jedinu ploču, Nestvarne stvari, najbolji album jugoslovenske muzike, nemam ni danas!) – Šarlo Akobata – Električni orgazam – Idoli. Osovina Ljubljana-Rijeka-Zagreb-Novi Sad-Beograd najkvalitetnije je funkcionisala na području pop muzike u prvoj polovini osamdesetih čime je stvoren najprogresivniji i najzapadniji dio (popularne) jugoslovenske kulture, konzistentniji u tom pogledu i od literature i filma onog doba. Profinjene a čvrste melodije, zanimljive harmonije, često upečatljive bas linije koje su svemu pridavale i neodoljivu plesnu atmosferu, obogaćene za inteligentne i ironične tekstove što su analizirali egzistencijalističke i političke teme, kreirali su fascinantnu muzičku sliku koja ni do danas nije izgubila ništa od svježine i inovativnosti. Kao savršena nadogradnja čitave te postavke bilo je otkrivanje Laibacha, čime se jedan djelimično izgrađeni ukus obogatio za osjećaj epifanije. (Kao što je i, sa objavljivanjem epohalnog albuma Opus Dei, Laibach moćno potvrdio da je uveliko nadmašio granice jugoslovenske muzike.)
Iz današnje tačke gledišta, opusi tih grupa izgledaju još impresivnije, kao povlašteni soundtrack jednog trenutka kada je Jugoslavija jasno svjedočila da može ponuditi svoju verziju Zeitgeista, da ima unutrašnji potencijal da odgovori na zahtjeve novog vremena, i to – da bi sve bilo još dalekosežnije – upravo onda kada su zapravo već počeli pojavljivati unutrašnji znakovi nastupajuće destrukcije i gorkog kraja.
Od sredine osamdesetih kada je sa ozloglašenom pjesmom Lipe cvatu, Bregović uspio da vrati još nakaradniju verziju njegovog ranijeg pastirskog roka na velika vrata i tako efikasno blokirao većinu kanala kulturne emancipacije, pozitivne tendencije su naglo marginalizovane. I u muzici u društvu stvari su krenule nagore. Dobri albumi su postali prije izuzetak nego pravilo, pojedinačni opusi spomenutih bendova su i dalje zadržavali potrebnu zanimljivost, ali kreativnost je bila suspregnutija. Na ličnom planu, kada su u moj život ušli Joy Division i The Smiths, akcent je bio definitivno pomjeren.
Ali, nikada do nivoa da ne bih nastavio sa pažnjom da slušam što su omiljeni bendovi još imali da kažu i da ne bih, već sa određenom nostalgijom, formirao stav da je, makar i na kratko, jugoslovenska pank i novovalna revolucija posjedovala neodoljivi katarzični efekt koji je nagovijestio da je Jugoslavija mogla biti jedan od boljih svjetova. Ako treba čitati propast nečega, onda to treba raditi iz najboljih fragmenata postojećeg teksta, a ne iz najočiglednijih činjenica. I tako, uz predugačku ekskurziju, dolazimo do E, moj druže beogradski.
I do Jure Stublića, kome je pripalo u udio da ponudi poentirajuće good-bye to all that. I u svojim najsjajnijim momentima, bend Film nije bio harizmatičan kao Idoli, eksperimentalan kao Šarlo Akrobata, sofisticiran kao Haustor. Kao tekstopisac, Stublić nije bio ni politički intrigantan kao Johnny Štulić, ni raznovrstan kao Zoran Predin, niti ezoteričan kao Slobodan Tišma. Ono što je bio glavni kvalitet Filma – vidljivije u novovalnoj fazi – jeste njihova puna posvećenost melodičnoj pop strukturi koja nikada ne trpi, ma kako bila bitna poruka koja se šalje. Ako je povremeno iskrsavala melanholija, ona je samo plemenitom činila plesnu bazu opusa Filma.
Stublić nije bio ni komentator, ni profeta, ni glasnogovornik generacije koja je jugoslovenskom roku ponudila relevantnost bez presedana. Bilo je tu i visprenijih, i produhovljenijih, i angažovanijih pjesnika. Pa opet, kada je zemlja krenula da se raspada, kada je jedan sistem vrijednosti počeo da se gubi pred narastajućim nacionalizmom čak i unutar rok muzike koja je principijelno univerzalno nastrojena, baš će Stubliću poći za rukom da u trominutnoj pjesmi sublimira razmjere nepovratnog raskida. Ako vjerujete, kao ja, da se u malim melodramskim komadima jače može utisnuti tragički Eros nego u epskim narativima, onda nije neočekivano zaključiti da se razmjere nadolazeće katastrofe možda i ponajbolje očituju u nekoj običnoj A2 pjesmi. Drugim riječima, o onome što se događalo u već nepostojećoj zemlji u kojoj sam odrastao, htio sam da čujem iz prve ruke, iz one sfere koja je meni najviše značila dok sam pokušavao da izgradim vlastitu ličnost.
Oružani sukobi u Jugoslaviji su već uveliko otpočeli, više niko ne sumnja da će rasplet biti krvav. Evidencija koja se nije mogla ignorisati, ali koja je trebala neku vrstu simboličke prerade, urgentnog umjetničkog opisa, svjedočanstva koje će biti iskazano unutar vokabulara koji je samo nekoliko godina prije bio odgovoran za odlučni modernistički preokret, a sada je morao da rezonira i u sasvim različitoj atmosferi retardacije i tribalizacije.
Ono najindikativnije jeste to što je neophodnu transkripciju Stublić u E, moj druže beogradski obavio uz pomoć pjesme Na morskom plavom žalu koja je, zbog specifičnog konteksta u kojem se pojavila, publici više zvučala kao neki tradicional nego autorska numera. Dakle, Stublić je obradio – u svim značenjima ove riječi – nešto što je pripadalo popularnom imaginariju: melodiju koja kao da je dolazila iz (naše) kolektivne podsvijesti. Što se tiče teksta, Stublić se odlučio za krajnje direktni, a to znači i naivni pristup u retoričkom okviru koji je posljednji simptom o neminovnosti raskida i, nažalost, nasilja. Krajnje jednostavan tekst je govorio o rastanku i gubitku na način koji je podsjećao na minimalistički ‘esencijalizam’ starih narodnih pjesama.
Kao inscenacija oproštaja ali i oprosta, kao tematizacija raspada jedne zajednice, pjesma E, moj druže beogradski je zadržala jugoslovensku formu i sadržaj: posljednje, nostalgično obraćanje jezikom koji bi trebali – bar još za kratko – svi da razumiju. Prvi put čuti E, moj druže beogradski bilo je jednako kao pročitati dirljivu (o)poruku. Rezignacija i lament, rekvijem iskazan populističkom lirikom, izvještaj iz samog srca problema. I zato, E, moj druže beogradski je bila posljednja jugoslovenska pop pjesma. Ona je označila definitivnu markaciju, post scriptum koji došao iz estetskog zaključka: poslije nje, ili, preciznije, tek nakon nje, sve je moglo da se razluči na eks-jugoslovensko i post-jugoslovensko.