Arhipelag Jugoslavija
Ne bi se mogao roditi u pogodnije vrijeme
od ovoga sadašnjeg, u kojemu izgubismo sve.
Simone Weil
Sniježilo je one zime 1992. kad sam se u svojim dnevničkim bilješkama oprostio od Jugoslavije. Tada sam podsjetio samoga sebe da je baš tih dana prošlo pedeset godina od kraja studenoga 1942. kada su na konstituirajućem zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Bihaću položeni temelji buduće socijalističke države. A i da se toga povijesnog datuma više nitko ne sjeća. I da se pred mojim očima urušava ne samo jedna država, već i memorija i osobna prošlost nekoliko naraštaja. Ali i da za potrebe širokih masa militantni specijalni odred narodnih vođa i utjecajnih intelektualaca među tim ruševinama upravo smišlja neku novu prošlost. S prozora svojega novosadskog stana odgledao sam tenkovske konvoje koji kreću na Vukovar, a da ih patrioti iz susjedstva i službenice obližnje banke, zgodne i dotjerane, ispraćaju kišom cvijeća. Makar zatvorio prozorsko krilo, svejedno su me tištali prizori razmetanja sirovom silom; padalo mi je na pamet da ako se država mora štititi karavanama oklopnih vozila, onda bolje da je više i nema.
Nova prošlost nasrnula je na nas tenkovima.
U meni nema ni mrve nostalgije, iako sam uvjeren da sam izgubio baš sve. S polica moje radne sobe knjige iščezavaju jedna za drugom. Oko mene zjapi sve veća praznina. Pa kako sam ja, jer me je povijest na to osudila a časna su sjećanja grijeh, prisiljen razmisliti o svojem životu i nanovo ga osmisliti, s navršenih pedeset godina odlučio sam prirediti oproštajnu gozbu. Znam da me se budno motri kako se mučim i koprcam, sve da uz pomoć sumnjivih metafora ne bih potajno evocirao prezrenu povijest.
Postavio sam stol pitajući se cijelo vrijeme koliko će se gostiju doista odazvati. Čujem da me netko oslovljava imenom. Slutio sam da će ih biti mnogo i da će se svatko od njih potruditi da mi sudi. Prozivati me zbog zastranjivanja i naivnih iluzija, apotekarskom mi vagom mjeriti patriotizam, procjenjivati kakvoću nacionalnih osjećaja. Izvesti me pred nekakav improvizirani kafkijanski sud. No ja ću, odlučio sam, svejedno postaviti tanjur i pribor više, za slučaj da ipak dođe i Mesija.
Stižu gosti, sami neznanci, po grupicama, poput mafijaša, i to su oni koji će izreći pravorijek. Moji mi suci upadaju u sobu nijemo, jer me oni, da stvar bude gora, zapravo i ne poznaju, što njih uopće ne smeta, štoviše, niti se ne trude da me upoznaju. Tik uza njih natisnula se rijeka svjedoka, za koje sam također tek neki tamo nepoznat netko. Arbitri dolaze i odlaze, prezrivo me odmjere pa odu, a za njima stižu novi odredi sudaca. Kaznena ekspedicija i nema baš nekog smisla. Lako je moguće da je presuda već odavno donesena, no jedino se mene o tome nije obavijestilo, jer im se ovako u epizodi koja se zove konačni obračun, pruža još jedna prigoda da se ižive nada mnom, i što ja mogu drugo, nego da maknem Mesiji namijenjeni tanjur i pribor. Jer On nije došao za moj stol.
Sjećanje u meni ne pobuđuje baš ništa, uspomene su mi opljačkane. U romanima pokušavam sačuvati ono što se još sačuvati dade. Pritom se trudim, spašavajući joj barem koju mrvu ako već ne i cijelu krišku, pobrinuti se i za preostalu budućnost.
Prisiljen sam krenuti na dugo putovanje, iako ne znam ni s kojim ciljem, a ni koliko će to trajati. Pokušavam podići kovčeg koji je nekad bio tako težak da ga nisam bio u stanju ni pomaknuti, no sada se pred ovo putovanje sasvim ispraznio. I tako sam se ja prazna kufera zaputio na sprovod Jugoslavije, što još traje i danas.
***
Truplo koje sad leži izloženo preda mnom nekoć se nazivalo Jugoslavijom. Nastala je u doba Velikog rata kad su Francuzi gajili nadu da će ih jaka Jugoslavija moći zaštititi od njemačke ugroze. Međutim, versajska se kula od pijeska u Drugom svjetskom ratu sasvim istopila pa su isti stvorili antifašističku Jugoslaviju. Međutim, taman kad je Berlinski zid definitivno pao i dvije se Njemačke ponovno ujedinile, a baklja se sjedinjenja europskih država razgorjela, onaj se nekoć tako obećavajući europski eksperiment nepovratno rasuo u komadiće. Ali danas ni ona baklja ne plamti tako žustro kao pred koju godinu; vođe nacionalnih država joj sve više uskraćuju kisik. Sad se već grade novi, još viši i snažniji, a nevidljivi bedemi, jer svatko svoj suverenitet štiti kako zna i umije.
U početku je pogrebni obred u ovom ukletom kraju slavljen puščanim rafalima i topovskim plotunima. Dunav je na svoje obale izbacivao mrtvace, no bilo nam je uputno držati se kao da se ne događa ništa. Lokalne radiopostaje iscrpno su izvještavale o uspjesima Novosadskoga korpusa. Na prazni plac preko puta mojega stana počeli su pristizati i više nego solidno natovareni kamioni s kojih se u trenu razvuklo svega i svačega, skupocjene porculanske jedaće servise, ulja na platnu vjerske tematike, bicikle, televizore, perilice rublja i slična kućanska pomagala. Ratnici koji su prošli vukovarsku bojišnicu ovdje su se rješavali nakradenog. Neki su prolaznici s gađenjem okretali glave od ovog buvljaka, a drugi su se s užitkom cjenkali i kupovali krvlju zamrljane stvari. Paravojne postrojbe su na isti način pljačkale i čerupale Vukovar kao što su to istaknuti pojedinci nove elite radili s Jugoslavijom u rasapu. Rasprodavao se, krčmio ratni plijen. Pripadnici raznih paravojska također su se željeli okoristiti, pa nisu ni oni htjeli biti domoljubi džaba. Ide i njih poneka mrvica s trpeze novih oligarha. A veliki su se baje samo pokroviteljski smješkali nad tim. Oni su sveudilj grmjeli na televiziji o domoljublju i požrtvovnosti, poticali narod na borbu, ne propuštajući pritom marljivo i uporno pelješiti imovinu socijalističkoga radnog naroda.
Kleptokapitalizam mi je banuo na vrata kad i do zuba naoružana demokracija, u maskirnoj odori. Došao bi i da ga nismo zazivali. Jer priznajem, jako smo to htjeli, samo što ga još nismo zvali kapitalizmom. Ali smo zato često spominjali pojmove kao što su parlamentarna demokracija, slobodno tržište, višestranačje. A onda, nakon što su među sobom razdijelila narodnu imovinu, gospoda su sklopili primirje, zatim je i na ovom praznom gradilištu niknulo zdanje prosperitetne banke a do njega elegantni hotel. Maskirna se odora zamijenila europskim, markiranim odijelima, po najnovijoj modi. Svi se ti još do jučer uniformirani moćnici, lako prilagodljivi profesori prava, grlati patrioti i dovitljivi političari ne libe uvjeravati javnost da se nije dogodilo ništa strašno, zla i krivnje bilo je i na jednoj i na drugoj strani, zato je sad jedino bitno biti optimističan i otvoren za šanse koje donosi budućnost. Svanuo nam je lijepi i novi svijet. Uočio sam da su parlamentarni zastupnici u zadnje vrijeme počeli nositi košulje s ukrasnim manšetnim gumbima. Barbarizam se sad preko noći prometnuo u dizajnirano gospodstvo, po europskom kroju.
Zato valja zaboraviti razvaljene gradove! Zaboraviti Sarajevo, Dubrovnik, Mostar, Vukovar. I one stotine i stotine do temelja spaljenih i porušenih, napuštenih i avetinjski bezimenih sela i zaseoka, čiji je čađavi smrad raznosio mlačni proljetni lahor. Zaboraviti kako je dugo nebo nad nama prekrivao oblak gustoga dima. Zaboraviti da se Bog nemoćno skrivao u visinama, a bojim se da smo Ga mi tamo potjerali. Zaboraviti da su se stotine tisuća razbježale u smjerovima koliko ih nema ni ruža vjetrova. Zaboraviti usmrđenim truplima prekrivene ulice i trgove iskićene nacionalnim zastavama i simbolima. Zaboraviti i jauke i zapomaganja silovanih žena koje negdje u daljini još guši hripanje i poniženost. Valja zaboraviti rukama nacionalno ostrašćenih domoljuba iskopane masovne grobnice diljem nekadašnje prekrasne zemlje koja je obilovala prirodnim bogatstvima, a promicala bratstvo i jedinstvo, bila najveći europski eksperiment nakon 1945. u kojemu se trebao ostvariti suživot triju religija i nebrojenih nacija.
Uto nam već pokuca i 21. stoljeće, vijek grešne amnezije. Stasaju naraštaji koji na pritisak gumba gube svoja sjećanja.
A Srebrenica ostaje živa rana na utrnutom tijelu Europe.
Što smo dalje, to nas iz godine u godinu sve manje dolazi pred odar preminule Jugoslavije; krađa memorije učinila je svoje. Izloženom mrtvacu poštovanje će odati svega nekoliko prijatelja, a i neki meni posve nepoznati Srbi, Hrvati, Slovenci, Bosanci, Crnogorci, Makedonci koji će se također naći ondje da se poklone njegovoj sjeni … Stoje neko vrijeme u tišini, oborene glave. Govornika nema, jer nije se došlo komemorirati pokojnikove odlike, već samo žalovati. Moji su prijatelji izgubili ono što je bilo njihovo, no u međuvremenu, ma koliko bili zbog toga rezignirani, ipak primaju na znanje da su se našli u nekoj novoj domovini, te da ih sada razdvajaju državne granice; da su postali građanima ponosnih i suverenih nacionalnih državica, vjerujući da će i njih po novome jednog dana primiti u panteon domovine, jer svaka nacionalna država u pravilu zna biti blagonaklona čak i prema razmetnim sinovima.
Žalujem kao i oni, jer sam i ja, makar bio manjinac, doživio isti gubitak kao i pripadnici većinskih zajednica, samo što zauzvrat nisam dobio nacionalnu državu. Već ostadoh siroče pokojne Jugoslavije. Moji su prijatelji dobili novu himnu, stare će se valjda sjećati s nostalgijom, a ovu novu zapjevati usiljeno, više reda radi, no ja sam nepovratno ostao bez himne i zato na velikim nacionalnim slavljima uglavnom zijevam poput ribe na suhom. Blazirana Europa i ne sluti da se Pandorina kutija otvorila i da je pušten virus, virus etničkog populizma, koji će za deceniju-dvije zahvatiti cijeli kontinent. Ona zasad sanjari o podizanju sanitarnoga kordona koji će je zaštititi od zla, pa radije naivno svrne pogled s prizora karmina koje upravo slavi krajnja desnica.
S prijateljima u žalovanju ja sam u tome masovnom ubijanju ostao posve nezaštićen, no mi pred truplom nekadašnje domovine svejedno vršimo pokoru, što je za nas neizbježno, jer su ovo vremena kad se još jedino nedužni kaju.
U neprilici smo, samo se pogledavamo.
Ne znamo kamo bismo pokopali Jugoslaviju koja je ostala bez državljanstva.
Nigdje za nju grobnice.
Pada mi na pamet da bismo vječni počinak za nju trebali pronaći u nekom od europskih muzeja, no predomislim se pa odustajem od prijedloga već i zato jer je Jugoslavija, otkad znam za sebe, za mene bila isto što i Europa, odnosno, ponajprije neka vrsta surogat-domovine, nadomjestak za Europu.
No izgubio sam je. I ostao sam, ostali smo bez domovine. Moji su prijatelji obeštećeni s po jednom do zuba naoružanom malom domovinom, no ja sam izgubio čak i svoju europsku surogat-domovinu pa me zapala jedna debelo oklopljena nacionalna država.
***
Često sam znao potegnuti od Skoplja do Ljubljane umišljajući si da zapravo krstarim diljem slikovito raznobojne Europe. Privlačile su me različitosti, no nije mi bilo ni nakraj pameti da bi one mogle biti krajnje eksplozivne. Samo se moralo pronaći par njih koji će i upaliti fitilj.
Europska unija koleba se i ostaje nejasna. Ne može baš puno, pa ništa od pomoći; uostalom, ona je ipak samo zajednica nacija. Svaka nacionalna država ima pravo veta i zato Europa već neodoljivo podsjeća na nemoćnog diva. Između europske utopije i briselske stvarnosti zjapi ozbiljan ponor. Jedina mi je utjeha da su mi na raspolaganju dvije klupe za pričuve. Srbija i Mađarska. A ja čas sjedim na jednoj, čas na drugoj, zavaravajući se da sam s dvije kulture ipak bogatiji, a naslušam se pritom i spočitavanja kojim se ja to pravom služim s dvije klupe, neka se izvolim odlučiti na koju ću stranu i zadovoljiti se s jednom, neka se svrstam ili uz jedne ili uz druge.
Stojimo ondje osiroćeni pred truplom, a nikako da ga pokopamo, samo paralizirano stražarimo kraj njega i nijemo žalujemo.
Nije se ni nakon tri desetljeća našao nitko tko će ga dostojanstveno spustiti u raku, ono je, zajedno s našom prošlošću, i dalje ondje na odru, na ničijoj zemlji.
***
Boreći se sa savješću šapćući zborim: bio jednom jedan socijalizam koji nije ovamo stigao izvana zataknut za sovjetske bajunete, već ga je iznjedrio naš vlastiti antifašistički pokret. I nema se kome drugome pripisati ni grijehe socijalizma a ni vlastite počinjene pod njim. Ne možemo se pravdati da su nam ga Rusi silom nametnuli. Međutim, o grijesima bi se itekako moralo moći progovoriti, premda sad nemam za to snage duha, jer sam se sporio s njim dok je bio moćan i pun života, a sad kad je mrtav, nisam ja taj koji će ga šutirati i gaziti. Stoički ću radije preuzeti na sebe njegove grijehe, a bojažljivo šaptati o vrlinama.
I ja sam zajedno s gimnazijskim suučenicima iz razreda mahao jugoslavenskom zastavicom maršalu Titu dok je njegov auto dostojanstveno klizio glavnom novosadskom prometnicom. Mahali smo mu, a on je mahao nama. Supruga mu Jovanka odzdravljala nam je s onim njezinim nadaleko poznatim jugovićki širokim osmijehom. Imali smo svoju utopiju koju se u ova vremena rado etiketira i naziva zločinačkom. Imali smo neki svoj svijet za koji smo vjerovali da je stvaran.
Socijalizam, mrmljam smeteno preda se, dok slušam protukomunističke tirade od dojučerašnjih komunista. Ovi sadašnji novi naraštaji djeca su kapitalizma pa stvarno ne shvaćaju što ti ljudi još uopće kane dokazati. Nekadašnje strastvene diskusije čiji audiozapisi i transkripti odavno leže skriveni među prašnjavim spisima, današnja mlada generacija ne bi razumjela ni onda da joj sad netko krene gorljivo zagovarati socijalizam. Zato je najbolje šutjeti o njemu, zaključio sam ovih dana i ja kad sam, zaputivši se prema knjižari u Njegoševoj, naletio na dvije školarke koje su naglo zastale pred nekom starom zgradom. Jedna je drugoj pokazala na poprsje izložen u jednom od prozora. „Pogledaj, to je Tito. Moj djed njegovu je fotografiju čuvao u komodi. Jednom sam ga i upitala tko mu je taj. Neki naš daleki rođak? A on je na to kazao, slušaj, kćeri, ti si još dijete, zato da ti i kažem, ionako ne bi shvatila tko je Tito bio.“ Druga se školarka zamišljeno zagledala preda se. „I nije ti rekao kad će ti povjeriti tajnu tko je za njega bio taj Tito?“ „Nije, preminuo je preklani“, odgovori joj prijateljica. Kad sam već bio dovoljno daleko od njih, osvrnuo sam se i vidio da zbunjena djeca kapitalizma i dalje stoje bez odgovora ondje pred onim prozorom. Mislim da osiroćeni naraštaji na isti način samo cupkaju u neznanju kao i one pred vratima velike povijesti.
Uhvati me osjećaj krivnje. Mi smo zapravo ostali dužni za povijest 20. stoljeća. Što znači fašizam? Što znači komunizam? Danas već mnogi između dvaju pojmova stavljaju znak jednakosti, što teško opterećuje i očeve i djedove. Dugujem stvari dovesti u red. Jer da me nije snašao socijalizam, ja bih zacijelo ostao u selu svojeg rođenja i postao fizikalac kao i moj otac, ili ratar kao djed. Kao prva generacija provincijalca u gradu zamišljao sam da stvaram novi svijet, bunio se i raspravljao, prosvjedovao i sanjario o socijalizmu ljudskog lica, oduševljavao se baršunastom revolucijom, da bih na kraju dogurao do toga da u doba digitalne revolucije uteturam u nešto jako nalik feudalnoj tradiciji.
Mene je socijalizam školovao i pobrinuo se za mene, izdigao me a često i ponizio. Desetljećima sam mozgao o tome kako da ne budem nepravedan prema njemu, jer ako nisam u stanju korektno suditi o vlastitoj prošlosti, tada neću znati što početi ni sa sadašnjošću.
Ponašanje gotovo pa na rubu izdaje, sve da bi se ostvarila veća sloboda, nametnulo se i na razini politike. Ne plačem za minulim vremenima, a i nemam razloga za tako nešto, budući da živim jednako skromno i sad kao nekad. Nisam bio komesar jednopartijskog, a ni višestranačkog režima. Nikad nisam bio ni na kakvoj funkciji, nisam bio ni glavni urednik ni direktor ničega. Sad bih u književničkom radu mogao biti slobodniji u izrazu nego bilo kad ranije, no stvar je u tome, a i prava istina da se u onim vremenima pisanjem više riskiralo, riječ je bila veći izazov, imala i težinu. Sve češće posegnem za Biblijom, kako bih i na taj način iskazao svoj zazor od toga da je politika postala novom religijom. Stranački prvaci promovirani su u vjerske poglavare, a popovi i parosi im samo ministriraju.
***
Ne, ja ne plačem za prošlošću, ali ću je dolično oplakati i tugovati za njom. Nakon što je postignut Dejtonski sporazum, upustio sam se s puno muka i problema u putovanje po državama sljednicama moje negdašnje domovine. Patio sam od osjećaja krivnje, iako nisam izustio ni riječ protiv nijedne od tih novoutemeljenih država. Sa zebnjom sam krenuo iz Srbije u nekadašnje članice savezne države, svjestan da su i one podignute na truplima nedužnih žrtava. A zločini su počinjeni i u moje ime. Ako sam izišao na izbore, i onda. Ako nisam izišao, i onda. Kako god promišljao i vagao, i ja sam pridonio trajnom stabiliziranju novog poretka, osiguranju i učvršćenju vlasti nove klase čak i onda, ako mi je bilo posve jasno da je krvlju poprskan i onaj crveni tepih kojim se kroči do ulaza u parlament. Živio sam doba kazne bez zločina.
S vremenom je bilo sve manje zaklinjanja u pravnu državu, na što još uglavnom upozoravaju tek osiroćene i proskribirane organizacije za zaštitu ljudskih prava. Njih se, na njihovu nesreću, sumnjiči da su u službi stranih interesa. Na jednom oglasnom stupu ugledah dva džambo plakata; na jednom se koči portret haškog optuženika Ratka Mladića, a na drugom oglašava se jedna multinacionalka. Rekao bih da je to zoran, a i simboličan primjer kako stvari marketinški idu ruku pod ruku i da nam je upravo pokucala budućnost. Kapital je pobijedio utopiju ujedinjenja Europe.
***
Prolaze godine, štoviše, prolaze i desetljeća. I Srbija već gazi prema članstvu u Europskoj uniji, iako, sudeći prema izvješćima iz Unije, poprilično komotnim tempom. Devedesete su daleko iza nas, no opterećuju poput utega i pritežu prema dolje. Teško je zaključiti što se zapravo dogodilo. Je li pao samo Milošević, ili je okončana jedna era? Nadam se da je stvarno svršeno s time, premda se ne usuđujem ustvrditi da je nastupilo novo doba. Jer umjesto njega ja do dana današnjeg živim u permanentno prijelaznom razdoblju. Ministar aktualne vlade odlazi pokloniti se nad grobom bivšeg diktatora, nazivajući ga nacionalnim junakom, na što će i većina stanovnika ove zemlje na izborima doduše nijemo, ali potvrdno kimnuti. I tako smo se vratili tamo odakle smo i krenuli, samo što nam je tada pred očima bljesnula nada, a sada, ukoliko preživimo, možemo još samo vidati nadom uzrokovane rane. Sve se izjalovilo. A nedovršenu priču jednostavno nije moguće samo tako gurnuti u mračne kutke zaborava.
Isti ljudi na istome mjestu, no ipak ništa nije isto. Tada svijet bijaše crno-bijel, a sada je sve zamrljano i mat sivo.
Srbija je u devedesetima bila kontrapunkt svemu europskom, izopćena parija, no ona se u međuvremenu, iako tek djelomično, ali prilagodila istočno-srednjeeuropskim etnopopulističkim trendovima. Surovo nasilan i prostački razuzdan nacionalizam devedesetih prebacio se na diskurs demokratskog nacionalizma. Ojačana ideja nacionalne države sklopila je primirje i sa svim iole bitnijim političkim elitama nacionalnih manjina. Srbiji više ne prijeti gospodarski embargo, za nju su se počeli raspitivati i strani ulagači, a stranom kapitalu potpomognutom novcem srpskih poreznih obveznika u interesu je konsolidacija aktualnoga državnog vodstva. Međutim, novi se naraštaj sasvim odalečio od javnog života, i sklonio se iz prkosa u kiberprostor. Loše raspoloženi gnjevni mladci u svojim ranim dvadesetima znaju se povremeno pobuniti protiv svojih konformističkih očeva. Međutim, naivni su to prosvjedi, osuđeni na propast. Lijevi intelektualci uporni su u tvrdnji da je radnička klasa sasvim iščeznula sa scene, zato ovo više nisu vremena za revolucije. Oni ekstremniji već bacaju pohlepne poglede prema strani terena kojom vladaju desni. Crtaju se po fasadama kukasti križevi, na što pripadnici šire ekipe oko vladajuće elite sliježući ramenima ističući da se tu nema što reći, na djelu je vladavina slobode izražavanja. Zamjetan broj intelektualaca ili je sklopio separatni mir s vlašću, ili je peta kolona koja kao „ruši iznutra“, ili se jednostavno povukao iz javnog života, baš kao što to čine i dvadesetogodišnjaci. Odluče li se za potonje, radni stol im nije u pitanju, ali ništa od funkcija, nema štaluma, ni visokih dužnosti.
***
Najveće su se i najuočljivije promjene dogodile po grobljima: daleko su sređenija nego prije pedeset, pa i dvadeset godina. Na spomenicima uočavam poznata imena. Ususret mi dolazi neka žena; gura tricikl s prikolicom punom buketa cvijeća i s kanticom za zalijevanje. Uz bok svoje trokolice pričvrstila je grablje, štihaču i motiku. Zapodjenem razgovor s njom pa se ispostavi da je ona ondje službujuća osoba zadužena za uređivanje grobova. Radi se o tome, tumači mi, da su se mnogi iselili iz zemlje, a danas više nije kao nekad, da se često dolazi kući u posjete. Ona će za naknadu od deset eura mjesečno položiti buket dogovorenog rezanog cvijeća na nečiji grob, prebrisati mramornu ploču, a po potrebi i počistiti oko groba. Tek će nam na groblju puknuti puni pogled na ono što zovemo karakteristično srednje-istočnoeuropskom panoramom nastalom poslije baršunastih revolucija.
***
U romanu Balkanska krasotica, ili Šlemilovo kopile pun sam gorčine propitivao 20. stoljeće. Priča počinje 1918., kada jedan obrtnik odluči, tvrdoglavo i nepokolebljivo, cijeli život podrediti očuvanju svoje radionice, a i domovine. No dogodi mu se samo to da izgubi i jedno i drugo: na mjestu gdje se nalazila radionica, podignut je blještavi wellness-hotel, a uz njega spomen park. Isprva sam mislio da je to po svemu roman o čovjeku iz ovdašnje manjine. No kako vrijeme prolazi, shvatio sam da postoji i jedna posve druga a skrivena europska manjina što neodoljivo podsjeća na mojeg junaka kojega sam nazvao Šlemil. Njegov problem nije u tome što mu otuđuju sjenu, nego da ima nekoliko sjena, no on više i ne zna koja je od njih prava. A da to zna, više i ne bi bio pravi Europljanin. U takvoj se situaciji našla i ona skrivena europska manjina, građanin po svemu Europejac, koji ozbiljno shvaća i čuva svoj europski identitet. I tako postaju siročad Europe svi oni koji neslomljivo vjeruju u svoje europejstvo. A ja ću među njima potražiti za sebe utočište.
***
Da li je 20. stoljeće bilo stvarno kratko i je li ono doista završilo 1989., kako to tvrde povjesničari? Da rane nisu zacijeljene, u to nema sumnje, pa je i stoljeće ispalo krnje. A vrijeme tutnji dalje i bez nas, ostavlja čovječanstvo iza sebe pokraj ceste. Napredak je zaboravio na nas, što nije ni humano, a ni nehumano, nego mu jednostavno više nismo potrebni, i zato nas je iznevjerio i napustio. A mi smo ga za osvetu proglasili opijumom prosvjećenosti. Kakav vražji progres? Nova utopija je konzervativni retro. Mi sada, siročad Europe, tumarajući među žbunjem i šikarom uz cestu, u 21. stoljeću prepušteni sami sebi, klipsamo za napretkom kojim više ne upravljamo, već nas on samovoljno sili na neki nepoznati smjer.