Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD
Jednog kasnog popodneva me pozvao kući. Zatekao sam ga nakostriješenog, kao da ga je zdrmala struja. Pustio me unutra uz odsutan pozdrav ne našavši za shodno da me ponudi alkoholom ili toplim napitkom, što je inače činio po automatizmu. Napravio je nervozan krug po stanu i zastao kraj sudopera dobujući prstima po njegovom rubu. Soba je vonjala na prašinu i masnoću iz uha. Na stolu je stršila dopola ispijena boca najjeftinijeg bijelog vina. U plinskoj peći je šumio plamen. Iako je zima bila iza nas, dan je bio dosta hladan i kišovit.
Nasuo sam sebi vina, već ishlapjelog. Od samo nekoliko kapi obuzelo me gađenje. “Hoćeš da se otruješ ovim sirćetom?”, dobacio sam mu. Ignorisao me, zaokupljen mislima. Kiša se raspomamljeno zalijetala u prozorska stakla, a voda grgoljila kroz rasklimane oluke. Kaznio sam se još jednim gutljajem, u nadi da ću bolje razumjeti njegovo stanje ako se i ja malo otrujem. “Šta je, drugar?”
Zaustio bi da nešto kaže, ali bi odustao poslije prvog izgovorenog sloga. Krenuo bi da gestikulira, ali bi se kretnja raspršila napola puta. Trebalo mu je vremena da se sabere. Njegova ruka je počela da ponavlja jednu te istu radnju: češljala je kosu od čela do potiljka. Onda je prešla na trljanje butine, kao da se na dlanu nakupilo neke ljepljive prljavštine.
“Pripremamo piletinu sa curryjem, a on se popne na vrh frižidera”, prisjećao se zureći kroz prozor, u ruinu s druge strane ceste. “Sklupča se i primiri. Posmatra šta mi to prčkamo po šporetu. Pravi neke face. Ljudske. Rekao bi: čovjek u mačijoj koži. Legne između nas na francuski krevet, izvrne se na leđa, raširi prednje noge. Imitira nju kako spava. Čovjek, pljunuti čovjek. Ujutro su me njegove šape lupkale po stopalima. Samo je još falilo da zaviče: ‘Probuuudi se!'”
Grof priđe stolu i potegne iz flaše. Crnilo mu se ispod nokata. Njegova donja usna je bila prošarana tamnocrvenim mrljama.
Mačoru koji mu je po raskidu s Talijankom pripao prijali su redovni izlasci na svjež zrak. Ništa neobično za njegovu vrstu, volio je da se skita. Kad bi mu zatvoren prostor dozlogrdio, grebao je po vratima i molećivo mijaukao. Nacalio bi se kod izlaza i vrebao priliku da istrči. Gazda bi prije ili kasnije popustio. Četveronožac se znao brinuti o sebi, ulijevao je povjerenje, spokojan i neustrašiv. Ali taj dan, kad sam došao u posjetu, mačor se nije vratio iz ekspedicije po okolini.
Grof ga je našao rastrganog u dvorištu pod lipom. Pred prizorom unakaženog ljubimca, noge su mu se odsjekle. Izgrizao je usnu buljeći u raskomadano tijelo. Nije ga više mogao gledati takvog pa je požurio da ga pokopa na licu mjesta. Rupu u mekoj, crnoj zemlji izrovao je šakama i konzervom iz koje je prosuo kuhani grah.
“Dok sam ga sahranjivao”, primijetio je, “nisam ugledao nijedno ljudsko biće u blizini. Nikog na prozorima, nikog u prolazu.”
“Bio si u šoku, nisi obraćao pažnju.”
Prošištao je kroz stisnute zube i potcjenjivački izobličio lice. “Taj tvoj smiješak (a nije ga bilo), ta tvoja blagost, ponekad me…”, režao je. “Kad ćeš se već jednom proderati? Krajnje ti je vrijeme. Probuuudi se!” Arlauknuo je dva-tri puta da mi demonstrira kako se to radi. “Sve komšije treba pobiti. Dobre, loše. Dobre su još gore od loših. S lošima barem znaš na čemu si. Postrijeljati i pobacati u masovnu grobnicu. Eto za šta sam ja. Radikalna rješenja.”
Iz njegovih usta nagrnule su optužbe na račun šizofrenika i onih supružnika kojima je pripisivao sklonost crnoj magiji. Na listu okrivljenih dospjeli su i drugi stanari iz njegove zgrade. U svakom od tih domaćinstava, govorio je, krv se dodavala u zidove kao najkvalitetniji građevinski materijal, ljudska krv potekla iz nepravdi koje su se kroz istoriju tu otiskivale kao neki vodeni žig. Jedan učen čovjek je upozorio da je Sarajevo svo na grobljima, zato se, gdje god kročio, treba pomoliti, da se zaštitiš, da i tebe ne ščepa zagrobna ruka. Vila Luburić, rasni zakoni, pa ibeovci, smicalice Udbe i vješanja u dnevnom boravku, ko fol samoubistva… A nije se bolest liječila, makar kamilicom, makar sodom bikarbonom. Nije ni osviještena kao bolest. Previše prešućivanja, previše potisnutog nezadovoljstva. Zato se komšiluk degenerisao u hidru kojoj je jedini cilj da što više naivaca ne ubije, nego da ih svede na svoju mjeru, da ih onesposobi za vjeru u život.
Rekao sam mu da pretjeruje i predlagao realniji scenarij: na mačka su se okomili psi lutalice, niko drugi. S prezirom je odbacivao moje objašnjenje, iza kojeg, istina, nisu stajali nikakvi dokazi. Ali je barem bilo razumnije od njegovih umišljaja.
Ispljuskao se po licu vodom iz česme sudopera. Upalio je prastari televizor s katodnom cijevi i šaltao kanale nezainteresiran za ono što se prikazivalo. Ćutali smo sjedeći na kauču. U jednom trenu obojici nam je postalo prevruće i on je otišao do peći da smanji dotok plina. Javio se cvilećim glasom, ali nije zaplakao: “Nisam ga trebao puštati da luta po ovom kvartu… vještičijem. Slutio sam šta se sprema.” Nakon pauze od par sekundi, progovorio je muževnijim tonom: “Šta mi bi da razbijam one njene čaše? Nečiste sile sam navukao na sebe. Sad sam najebo.” Pokušaj da se nasmije okončan je drhtavom grimasom i škripom iz grla.
Kroz nekoliko dana, uramio je fotografiju mačora uslikanog u nekim sretnijim vremenima. Njegov lik je ukrasio cvjetnim ornamentima izrezanim iz modnog časopisa koji je pronašao u jednoj od ladica regala. Dekoraciju je upotpunio znamenjem vojske u kojoj se borio devedesetih godina. Tako aranžirana, fotografija je izgledala prilično ćaknuto. Okačio ju je na zid iznad trosjeda. “On je moj junak. Poginuo je hrabro i časno”, kazao je. Ako je u toj izjavi i bilo ironije, meni je promakla. Na slici je mačor zauzeo napadački stav na ogradi balkona. Piljio je u objektiv fotoaparata pogledom snažnim, hipnotičnim i nedokučivo tuđim. Takvog sam ga mogao dugo gledati a da se ne zasitim. Uranjajući u njegove oči, primicao sam se srži bića koje ispod prividne umiljatosti čuva svoju pravu, zvjersku prirodu.
Noći ožalošćenog su se ispunile nesanicom. Pružio bi se na postelju i taman kad se rastajao od jave, prenuo bi ga nagli, kratki udisaj. Istog trena svijest bi se vratila u stanje najčišće budnosti. Zatim bi ga opet hvatao san i opet bi ga trznulo.
Tražio sam da napravi taj udisaj preda mnom. Zvuk je imao dodirnih tačaka s tihim “ha” kakvo ljudi ispuste kad se prekasno sjete da su zaboravili ponijeti neku važnu stvar. Ugrabio bi nešto sna tek pred jutro, kad bi tramvaji zakloparali a obližnje saobraćajnice osvojilo brujanje automobila zarobljenih u gužvi. Na TV-u je pogledao dokumentarac o grinjama. Čim bi legao da spava, te sićušne nametnike nije mogao izbiti iz glave. Spopadala ga je misao da se mahnito množe u njegovom jastuku. Preplavio bi ga užas. Hrle prema njemu, a ima ih milijarda. Od njihovog masovnog šuškanja ledi mu se krv u žilama. Raspoređuju se u vojne formacije pod komandom puno krupnijih, vrhovnih grinja koje umiju i da govore, da huškaju. Kao odbrambenu mjeru, naslagao bi nekoliko čistih presvlaka na jastuk. Inače ne bi mogao oka sklopiti.