foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Uživao sam u toj novoj rundi života…

Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će do kraja godine biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

Uživao sam u toj novoj rundi života. Smijenilo se nekoliko godišnjih doba. Onda je stigao jedan tjeskoban decembar i mislio sam da ću pošandrcati. Inače su u Sarajevu decembri takvi, ali ovaj je prevršio svaku mjeru. Magla je, poput smrdljivog jorgana, zastrla zgrade i nije namjeravala da se povuče. Izgledalo je kao da se od njenih kovitlaca i uvojaka gradi gotička katedrala, najveća i najstravičnija na svijetu. Zrak uljast i čađav, zasićen mikroskopskim zagađivačima, razdirao je pluća, udarao u mozak. Na prozorskim daskama taložio se garav prah pružajući uproštenu sliku onog što se zbivalo u organizmima žitelja. Po jaknama od poliamida hvatale su se šare slične naftnim mrljama na pokislom asfaltu.

Kao da nije bilo dovoljno što se dan skratio na godišnji minimum, oklop od smoga je sedmicama priječio sunce da nas obasja. Ne izlazite napolje, ne otvarajte prozore, upozoravali su s radija. Grad se pretvorio u komoru punu gasa za ubijanje s odgođenim dejstvom. Odvijao se tihi pokolj. Masovno se bježalo u planine po porciju čistog kisika. Srčani bolesnici su stenjali i krepavali. Pješaci su koračali usporeno, ošamućeni toksinima koje su udisali. Neki su pokrivali usta i nos šalom, a drugi hirurškom maskom, u vajnoj nadi da će se zaštititi od prodora razornih čestica u tijelo. Svjetlost uličnih lampi rasipala se u glavoboljnoj gustoj pari. Iz miješanja neonskih natpisa i magle nastajali su zagonetni hijeroglifi koji su treperili iznad ulaza u kafiće i prodavnice. U tim mutnim noćima, nakaze iz košmara verale su se po ogradama mostova i presretale prolaznike. Stvorila se atmosfera u kojoj se moglo desiti bilo šta.

Potreslo me kad sam jedno veče ugledao par ženskih cipela i tašnu na cesti. Malo dalje, kroz smog, nazirali su se parkirani policijsko vozilo i automobil oštećen sprijeda. Znatiželjnici su se okupili kod mjesta nesreće okruženog žutom trakom. Od žamora su podrhtavale kovrdže oblaka koji nas je obujmio. Žrtve nije bilo. Odvezla su je kola hitne pomoći živu ili mrtvu. Nigdje ni kapi krvi, ni krhotina od kola. Pobožniji bi pomislili da je žena nestala. Ili se izula, bacila tašnu i vinula se u nebesa.

Omamljen otrovnim vazduhom, premetao sam u glavi bezbroj razloga koji su, preplićući se, mogli prouzrokovati udes. Oštar bol u želucu oborio ju je na zemlju pred sam sudar. Šofer se zapričao na telefonu zbog čega mu je opala pažnja u ionako otežanoj vidljivosti. Pješakinja je razaznala zastrašujući oblik u tmini i paralizovala se pred farovima koji su se primicali. Pramen magle preletio je preko šoferšajbe i zavarao vozača dok se ovaj radovao pjesmi koja je upravo zasvirala iz plejera. Asfalt je postao klizav od sićušnih masnih kapi koje su se odvajale od smoga i prekrivale kolnik. Ona se okliznula, a automobil je, uprkos paničnom kočenju, nastavio da juri kao po ledu. I tako sam mogao rekonstruirati unedogled. Ne jedan, nego splet uzroka poslao ju je u bolnicu, a vjerovatno i u mrtvačnicu. Nisam htio da znam ishod, sutrašnje novine su me mimoišle.

Pod utiskom viđenog, iz dana u dan sam fantazirao o tome kako se s vrha solitera bacam na parkiralište. Ili kako me blatnjavi vrtlozi nabujale Miljacke grabe i povlače na dno.

Jednom, u stvarnosti, požurio sam preko ceste iako je bilo crveno za pješake. Drugi su ostali na trotoaru, jedini sam ja uobrazio da je svjetlo boje krvi upućeno kolima, a ne meni. Sirene su trubile dok sam izbjegavao automobile koji su izranjali iz magluštine. Nisam shvatao zašto su vozači tako bijesni na mene. Srećom, saobraćaj nije bio pregust, što mi je olakšalo prelazak. Kad sam dospio na suprotnu stranu ulice, nije me oblio znoj. Osjetio sam tek neku tupost.

O tome sam obavijestio svoje društvo. Savjetovali su me da uložim mentalni napor i izbacim iz glave misli o skoku sa zgrade, o utapanju u rijeci. Grof me podsjetio da aroma lavandinog ulja čini čuda psihi. Pozvao me takođe da potražim spas u mitovima iz davnine. Bez njih, umovao je, čovjek živi suh, sterilan život, lišen spiritualnosti. Hladno sam mu se zahvalio na prijedlogu. Ni on sam nije čitao epove o pasjalucima bogova – ako je uopšte više išta čitao osim tekstova na internetu, po mogućnosti što kraćih. Neka gledišta mi je nabacivao izokola: da je štetno praviti kult od “objektivnih činjenica” i uzdati se u prirodne nauke. Jer one su, tvrdio je, ubice duše. Sve u svemu, nebitne su za onog ko želi stvarno upoznati svijet. Zajebi fakte, samo vjera, intuicija i slušaj svoja čula, svoj rezon i iskustvo, svoje “ja”, svoj krik.

Došlo mi je da mu iščupam jezik, možda baš zato što mi se tog časa učinilo da je u pravu, da se racionalnim objašnjavanjem ne može sve riješiti. Osjetio sam žudnju za onim što mi je odbojno. Odustao sam od nasilja nad sagovornikom i dugo motao cigaretu na krilu, previše dugo.

Neko iz društva se zabrinuo što sam ono istrčavanje na cestu opisao odsutno, čak vedrog lica, daveći se u sendviču s piletinom. Čuo sam i uvjeravanja da u mračna stanja uranjam iz znanih razloga. Zato što mi je mati prerano i naglo umrla. Zato što nikad nisam izgradio normalan, štaviše bilo kakav odnos s ocem. Zato što sam se kroz život morao probijati sam (ne računamo li pripomoć tetka, tetke i njihovih drugara).

Kafanske psihoanalize nisu imale nikakvog terapijskog učinka. Psihoanalizu sam izjednačavao s astrologijom, samo što su se sazviježđa i planete zvale po članovima porodice. Više mi je značilo kad Džemila stane na dva koraka od mene i klati se a ja je obgrlim jednom rukom oko struka i privučem k sebi. Ona se u trenu privije uz moje tijelo, kao da nije na nogama, kao da ih uopšte nema i klizi zrakom koristeći tihi jonski pogon. Godio mi je njen bešumni let do mene.

Vidimo se u x


RegionElle: Nora Verde
Škrgo: Fejso
RegionElle: Jasmina Hanjalić