Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD
“Otkad je došla u Sarajevo, posmatram te kako pucaš po šavovima kao ove tvoje farmerke. Grizeš se, gunđaš, porediš se s njom. Htio bi da si kao ona. Krivo ti što nisi pošao njenim stopama, u neki svoj Gent. Htio bi da imaš njenu snagu da prelomiš i skočiš u grotlo. Ali strah te, Orhane, strah. Džaba ti rovovi, ovo je skroz druga bitka. Lako je baciti kamen na drota. Lako je likovati nad kancelarijom u plamenu kad si u dubini duše siguran da to ništa neće promijeniti. Nisi spreman da rizikuješ, da se žrtvuješ. A kamoli da pogineš. Revolucija, narodna vlast, diktatura proletarijata, ma daj. Nisi više mlad vojnik, ne možeš potrčati kao prije. Geleri su učinili svoje. Laži se koliko hoćeš, ali ona je tvoj uzor. Koji loše imitiraš.”
Slušao je moju demontažu trzajući usnama u znak nipodaštavanja. Usput me prekidao kratkim kontrama, sve tišim: “Ona je nevažna. Prošlo je to davno. Imam ja snagu. Čega me strah? Griješiš. Propala je ona.” Grimase izudaranog lica bivale su sve jadnije. Umirio se i zamislio. U mašti mi se ocrtavala toljaga koja bi ga dokrajčila.
Odvukao se do WC-a, gdje se prilično zadržao. Ništa se nije čulo odatle, kao da je samo buljio u svoj odraz u ogledalu. U povratku je otvorio prozor. Sobom je pokuljao vazduh ispunjen mirisima iz divljih predjela na obodu grada. Zbog hroničnog pomanjkanja snijega, zbog proljetnih temperatura usred februara, planinske šume su disale drugačije, s naznakama optimizma, ekstaze, ludila. Kroz um mi je proletio prizor gusto raspoređenih četinara. Oko njihovih stabala igra kolo neka nova vrsta insekata. Liče na stvorenja sa sestrinih slika. U žaru plesa luče, umjesto znoja, tečnost koja bi se mogla prodavati kao parfem, kao čudotvorni parfem za obnovu životne energije. Obojici su nam se raširile oči od ugode koju je svjež kisik unio u nozdrve. Obojica smo zaustili da kažemo nešto u tu čast, ali smo se predomislili.
Povela se priča o Grofovom prostranom, lijepo pozicioniranom balkonu. Radovao se ljetnim mjesecima, sve bližim, na njemu će praviti derneke. Ali, ma koliko se trudili, razgovor je išao nasilu, s puno neugodnih zatišja. Ona moja kritika i dalje je odzvanjala u prijateljevoj glavi. Nazirao sam da se s druge strane njegovog čela roje prigovori i psovke na moj račun.
Jedno veče okupili smo se kod Ene na Mejtašu. Bili smo nas dvojica i još neko njeno društvo. Na velikom stolu u velikoj kuhinji šarenili su se naručeni mezetluci i razne poslastice poput minjona. U šali mi je došapnuo da mu je žao čačkalica. Ginu u tolikom broju a da ih se niko nikada neće sjećati, kao da nisu postojale. Nabrzinu smo im podigli spomenik od kolača.
Nekoliko pari očiju je svjetlucalo pod dejstvom kanabisa navodno iz domaćeg uzgoja. Štimung je davala muzika po Eninom odabiru, dovoljno tiha da se moglo ćaskati bez napora. Premda je Grof htio nametnuti življe note, domaćica ga je obeshrabrila svojim autoritetom. Malo se postidio. Uz dobroćudan smiješak izjavio je da su tužne pjesme Melody Gardot ipak pun pogodak, da ga gutaju i da mu prija to gutanje. Ena mu je ispričala kako je pjevačica kao tinejdžerka nastradala u saobraćajnoj nesreći i koliko se mučila dok nije našla svoj umjetnički glas. Grof ju je slušao posvećeno, okupan, glatko obrijan, dotjeran. Uvažavali su jedno drugo.
Primijetio sam da se predobro snalazi u njenom stanu. Bez premišljanja je znao gdje je šta: i začini i vadičep i druge sitnice poput pakovanja rizli donesenih iz spavaće sobe. Uzalud sam mu davao signale da je pročitan, nije se činilo da ih hvata. Izvještaji o njegovim ljubavnim postignućima, koje mi je nekoć rado podnosio, smanjili su se i brojem i sadržajem. Nisam mogao odrediti da li zato što su odražavali realno stanje ili zato što je zauzeo izvjesnu distancu prema meni, postavio neki filter između nas.
Od Eninih dječaka, koje je njen bivši muž bio doveo majci nakratko pa ih vratio u Belgiju, ostala je jedna nevelika kutija. Na njoj je krupnim slovima pisalo JENGA. Tako se zvala ta društvena igra. Gomila drvenih pločica, nešto dužih od klasičnih domina, složi se prema uvriježenoj šemi. Dobije se forma nalik na neboder naseljen sićušnim stanarima koje svijet ne zanima. Zidovi zgrade glatki, bez prozora, bez balkona. Odatle onda igrači izvlače pločice po vlastitom izboru, svako po jednu, i slažu ih na vrh pazeći da građevina ne izgubi ravnotežu. Obično izraste neka skalamerija koja čezne za tim da bude što prije sravnjena sa zemljom. Tek u rijetkim partijama nastane konstrukcija koja zadivljuje i visinom i oblikom. Takvom jednom objektu struktura bude krhka, ali smjela, nadrealna i nekako pametna, oplemenjena inspiracijom. Učini ti se da je pred tobom čudo arhitekture, godinama projektovano, a ne čudo slučajnosti rođeno iz proizvoljnih poteza nekoliko igrača koji nisu imali nikakav plan o konačnom rezultatu.
Zainteresirani su se uključili u to rizično graditeljstvo, Grof s manje, ja s više uspjeha. Jedan gimnazijski profesor istorije je dominirao, imao je najsmireniju ruku koju sam ikad vidio. Zbog nečijeg kiksa, kula bi se uvijek prije ili kasnije zaljuljala i raspala, ali nikad profesorovom krivicom. Njegova vještina neke je počela nervirati, pa su se praznili kroz naizgled dobronamjeran podsmijeh.
U jednom času Grof je prestao s igrom i ustao. I s vremena na vrijeme se zalijetao prema kuli u izgradnji. Namjera mu je bila, stvarna ili odglumljena, da je sruši. Mali broj ga je podržavao, većina mu je davala znake da prestane. Na kraju ih je poslušao, pravdao se da je htio provjeriti ko je na čijoj strani, ko je za prevrat, a ko za stagnaciju, ko je za isušivanje močvare, a ko za njen ostanak.
Dobacio sam da su močvare divne. Forsirajući nježnost u glasu, pojasnio sam: “Šta imaš protiv lokvanja, štuka, vodomara, antičkih lađa u tresetištu?”
Enu je od toga uhvatio kikot, prenapadan, kao neko zadirkivanje upućeno njemu. Reakcija je odudarala od njenog ukupnog ponašanja. Učinilo mi se da je izletjela iz one nekadašnje, koketne djevojke, koja sada luta duboko u duhu jedne drugačije žene.
Grof je potegnuo ono što je, po svemu sudeći, smatrao svojim adutom. Inicirao je debatu o nedavnim antivladinim neredima. Silnice prepirke bacile su nas na suprotne strane ringa. Drugi su prešli u publiku i tek se povremeno oglašavali. Ponavljali smo, u prerađenoj i dopunjenoj verziji, stavove iz našeg prvog duela oko smisla protesta koji su uzbunili Sarajevo i još neke regionalne centre. On se okuražio od viskija, bivao je sve naoštreniji, izazivao me, ali ja sam sačuvao pribranost. Nismo se mogli složiti oko suštinskih pitanja, govorili smo jezicima koji su, iako formalno isti, predstavljali dva nepomirljiva svjetonazora.
Nisam htio da odemo tako daleko da mi se počne rugati i vrijeđati me. Zato sam na kraju odustao od sukobljavanja, a on se još dugo obraćao društvu tražeći nekog ko bi nastavio dijalog na istu temu. Niko nije bio voljan. Mnogi od njih su živjeli na državnim jaslama, uključujući i mene. Neko se skrasio u pravosuđu, drugi su radili na javnoj televiziji, u muzeju, na fakultetu, u kantonalnoj administraciji. Fini, stabilni poslovi.