foto: Tarik Alimanović

Hasanović: U danima koji su uslijedili…

Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će do kraja godine biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

U danima koji su uslijedili, poludio je za drvećem. Opsesija. Kroz nju je ispoljavao neki polet koji me nije veselio. Biva, ljudska bića više nisu u modi, žene u prvom redu. Preostaje drveće, koje se ukorijeni na jednom mjestu, ne priča, ne pleše, samo stoji i šuti, ponekad zašumi i krcne, slično njemu kad ga namamim naveče u grad. Informisao se o lokalnoj vegetaciji. Sigurno se i puno skitao od jedne do druge zelene površine da bi saznao gdje šta raste.

“Pogledaj ono drvo, zove se tako i tako”, izvještavao me dok sam maštao o tome kako opsjednutog zalijevam kantom ledene vode. “Cvjeta tad i tad. Ono na Skenderiji je japanska trešnja. A ono u parku je gingko, dva su tamo. Ima još jedan kod ulaza u Pravni fakultet, još mali, beba. A tek breze, ooooo! Drvo-pionir. Kad je prošlo ledeno doba, kad su se glečeri povukli, breze su među prvima krenule u osvajanje. Neki stari narodi su je smatrali drvetom ljubavi. Jedan ju je pjesnik nazvao ‘Gospom šuma’. A ovo rastinje tu uništava domaće vrste, stvara kiselo tlo, degradira sve u pustinju. U pustinju! Osvajač, istrebljivač – čupaj ga gdje god stigneš, ako si za šumu, ako ti je srce zeleno.”

I iščupa jednu takvu biljku na obali Miljacke, kod Vrbanja mosta. Iz zatrke je baci u rijeku. Pred tim prizorom, jedna djevojčica je naglo zastala iščitavajući prijetnju u njegovom činu. Prešla je na drugu stranu ulice.

Vidjevši ga kako presuđuje toj “azijskoj napasti”, odlučio sam da ga podvrgnem eksperimentu. Nije ni slutio šta mu se sprema. Povjerovao je da ga pozivam u kuću tek tako, da ubijemo vrijeme. Inače, nije bio vičan najvažnijoj vještini na svijetu: proziranju da li neko laže ili ne.

Ispušili smo grudvicu hašiša, ušmrkali spida. U čitač DVD-ova sam ubacio pornić, čemu se gost nije protivio. Iz radne sobe sam donio kalendar s motivima drveća u prirodi, drugačijeg za svaki mjesec. Čim je krenula orgija u katodnoj cijevi, iskinuo sam stranicu s japanskim javorom. Njega je inače Grof obožavao, tačnije sortu s tamnoljubičastim listovima. Danju se to drvo jedva opaža u sivo-smeđoj paleti Sarajeva. Noću je još povučenije: reklo bi se da je sámo sebi sjena i da je njegova sjena na tlu ustvari sjena sjene. Staneš pod krošnju i osjetiš da putuješ u nezamislive daljine, naježiš se. Zato mu se Grof toliko divio. Ustvrdio je jednom prilikom da je japanski javor u izravnom kontaktu “s onostranim,  s tamnom materijom“. Taj koncept iz fizike usvojio je od mene.

Pružim mu papir maločas istrgnut i naredim: “Siluj!” Nije odmah shvatio moju namjeru, ali od učenika se ne smije očekivati previše. Ide se korak po korak. Zabuljio se u mene zbunjeno. Trebalo mu je par trenutaka da se razvedri omekšan narkoticima. Onda sam nasumično odabrao još jednu žrtvu iz kalendara. Jele pod snijegom ili baobabi na bijelom pijesku, nešto od to dvoje.

Kroz rupu probijenu na jednom od stabala, provučem ukrućen kurac. Pljunem u dlan i dadnem se u samozadovoljavanje, uzbuđen grupnjakom na TV-u. On se nasmijao mom činu, dok sam ja, ozbiljan i usredsređen, savjesno izvršavao zadaću edukatora.

Moja nepokolebljiva onanija ga je ohrabrila. Oslobodio se stida. Latio se one fotografije javora i počeo da slijedi učiteljev primjer. Bilo je nezgodno držati papir nataknut na spolni organ i glumiti da ti je jela ili baobab predmet požude. Ipak, taslačenje na ekranu mi je održavalo erekciju. I droga je u tome imala udjela. Grof je žmirio cijelo vrijeme. Nije mi htio otkriti na šta ili na koga misli natežući ud. Obojica smo svršili. Iz mene je pokapalo i na parket, gdje sam kao dijete razbio vaser-vagu da saznam od čega je onaj tako pametni mjehurić.

Kako sam i planirao, drveće je bilo izjebano simbolički. Za mene, samo jedna vannastavna aktivnost, pokazna vježba. Za njega, oslobađajući čin. Ja sam spermu nježno razmazivao po kiti, češkao muda uživajući u bezvremenosti, dok je on odmah po orgazmu odletio u kupatilo pod tuš da se opere, kao da je okrvavio ruke u zločinu. “Zašto se stidiš svojih izlučevina, Orhane? Šta bi tvoj Janov rekao na to, Orhane?”, doviknuo sam mu dobre volje i nastavio da se mažem oko pupka pomadom iz vlastitih organa. Iz WC-a nije stizao odgovor. Neočekivano od nekog ko je znao bez zadrške pričati o svojim snošajima.

Poslije te večeri Grof mi je prestao spominjati drveće na način kako je to činio ranije, s onim blesavim oduševljenjem. Drvoljublje ga je prošlo.

Kad sam sljedeći put navratio kod njega, na zidu više nije visila slika mačka stradalnika. Iza nje je ostala samo rupica od eksera. Zafalio mi je pogled te životinje, magnetičan, ubilački, koji je bio tako dobro uhvaćen na fotografiji. Na pitanje zašto ju je makao, spetljao je par kratkih rečenica u ružičastom tonalitetu. U njima su se istakle četiri riječi: kult heroja, nezdrav, srce.

Po stanu je izlijepio stikere. Pribilježio je na njima upute šta mu je činiti u pogledu studiranja, koliko koji predmet da uči, kad su ispitni rokovi. Bilo je na ceduljama i parola kao prepisanih iz bestselera za samopomoć. Konačno se vratio fakultetu, što me obradovalo. U razmjerno kratkom periodu, počistio je zaostale ispite, čak i one mrske (malo se mučio s bibliotekarstvom) i diplomirao.

Zatim se bacio na traženje radnog mjesta u struci – poduhvat koji nije puno obećavao. S njegovim zvanjem nisi imao šta tražiti u srednjoj školi. “Svjetska književnost” se nije vodila kao nastavni predmet. Što je još gore, među bibliotekare su se masovno uvaljivale osobe nižeg obrazovanja i bijednih intelektualnih kapaciteta. Da bi došle do namještenja, koristile su rupe u zakonu i pritisak uticajnih rođaka. Tako je otiman kruh onima koji su se školovali za to zanimanje.

U potrazi za redovnim primanjima, diplomirani komparativisti su često morali raskrstiti s idealima. Dosta ih je završavalo na poslovima koji nisu imali veze s poezijom, prozom, teatrom, pa ni umjetnošću uopšte. Spektar novoizabranih profesija je bio širok: kafandžija, ekspert za poređenje monoteizama, projekt-menadžerka, komercijalist, činovnica u ministarstvu, poslušnik u nekoj od vladajućih stranaka, zaštitar… Ne vjerujem da ih je u novom okruženju iko ikad pitao kako je nastala commedia dell'arte. Više se nije veličalo stanovito djelo koje mi je s tolikim žarom preporučivalo Grofovo društvo s odsjeka. Mnogo im je, u fakultetskim godinama, značio taj debeli roman. U njemu umjetnik muku muči i citira na sve strane, izgubljen u šikari fusnota.

Znakovito je da se nezanemarljivom broju njih ogadio vlastiti indeks. Kajali su se što je i sekunda mladosti potrošena na učenje književnih teorija, umjesto da su se upisali na ekonomiju ili pravo. Farmaciju, medicinu, biologiju, međutim, nisu razmatrali kao propuštene opcije. Najviše su čudili oni kod kojih se razvila mržnja prema književnosti. Takvi su tvrdili da nikad nemaju vremena za čitanje. Podrazumijevalo se da zbog obaveza ne mogu dahnuti. Pa ipak, stizali su da se oduševljavaju filmovima, brdom filmova, po pravilu američkih.

Da izvidi mogućnosti zaposlenja u lokalnoj biblioteci, Grof je otputovao u svoj kraj, onaj drugi, koji mu je zamijenio rodnu grudu. Kružile su glasine da je njen direktor, iako gorštačke fizionomije koja budi predrasude, susretljiv, pogotovo prema mladima. Počastivši ga kafom u kancelariji, obrvaš ga je obavijestio da su mu prijeko potrebni stručnjaci u naponu snage. Ali za zaposlenje je bio nužan pristanak s više kantonalne instance. Sedmicama je svježi diplomac lovio instancu. Bezuspješno je pokušavao ugovoriti sastanak s bilo kim odozgo ko bi se zauzeo za njega. “Izvozali su me i na kraju nula. A bibliotekar kod onog brđanina je kretenčina. Učio za pedagoga!” Grof se sav napeo kao da će pucati iz pištolja. Nakon duže stanke je ispalio: “Voli knjige, ali ih ne čita.”

Vidimo se u x


Rodić: Ples
Ovčina: Bosnaekspresom
RegionElle: Nora Verde