Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD
U svijesti mi se okreće kugla. Nasumično mijenja smjer i ugao rotacije vrteći se sumanutom brzinom. Od nje se odlamaju komadići, hiljade njih. Svaki nosi fleš na godine koje su prošle od njegove šetnje po grmljavini. Kugla je nedisciplinovana, ćudljiva. Ispaljuje kadrove iz tog razdoblja, ne mari za hronološki redoslijed. Sjećam se jedne zime, veoma tople, suhe. I druge koja, preko noći, zatrpava ceste balama snijega. Onda, avgustovsko nebo posuto zvijezdama padalicama. I toga se sjećam. I piratiziranih enciklopedija u digitalnom formatu koje su se prodavale na buvljaku. I optičkih diskova s kompletnom diskografijom Korna i Sepulture. I kako narod sve manje gleda latinoameričke, a sve više turske sapunice.
U pamćenje su se urezali i ciklusi raspojasanog kriminala. U po bijela dana djevojka vrisne na trolejbuskoj stanici. Neko joj iz ruke otme mobitel i pobjegne. Masovno se kradu kola po parkinzima. To traje jedno vrijeme, pa zatišje. Kraj nogu mi protrči pitbulterijer i ne napadne me. Sam je, izgubljen, očajan. Tinejdžera u krcatom tramvaju nožem ubode u stomak propalica samo da bi pokazao silu. Momak naredno jutro podlegne. Isječena aorta, dvanaestopalačno crijevo… Tokom napada niko mu nije priskočio u pomoć, čak ni njegov nabildani drug koji je stajao pokraj. Da mu trojica psihopata, njegovih vršnjaka, oduzmu život, to su putnici dopustili, njih pedeset, šezdeset, možda i više. Policajci su začas pronašli počinitelje i nož, ali problem je bio s očevicima. Odbijali su da svjedoče na sudu, za šta su neki čak tražili novac. Ubistvo tog odlikaša, sportaša, ljubitelja latinskog jezika, izazove proteste, svjetina se okupi pred zgradom vlastodržaca. Zahtijeva se više reda i pravde. Zvižduci, pokliči, skandiranje. Kamenice razbijaju prozore kancelarija. Komešanje naroda, haos nesposoban da se ustroji u čvrstu strukturu. Ulični neredi koji se ne uklapaju ni u jedan matematički model. Tok im je nepredvidiv. Protesti se nastavljaju i narednih dana, ali sve mlitaviji, manji, jadniji. Na kraju prestanu. Podilazila me jeza od pomisli da je u toj masi bilo i onih koji su nekoliko dana ranije, uplašeni ili ravnodušni, posmatrali kako u tramvaju broj tri djeca ubijaju dijete. Prostitutka jako mlada i lijepa, rođena u stepskim krajevima, ispustila je dušu u našoj zemlji, razorena sidom, tuberkulozom, hepatitisom C, sifilisom. Vicevi o njoj i bojazan da nije zarazila puno starosjedilaca. Vatrometi po trgovima metropola, narodno veselje: Evropskoj Uniji se pridružuju nove članice. Ciklon u Mianmaru i zemljotres na Haitiju i stotine hiljada svježih leševa. U Tunisu se samozapalio prodavac voća, zapale se i arapske zemlje, padaju diktatori, pobunjenik gura nož ili štap ili bajonet u anus pukovniku Gadafiju. Otkrivena masovna grobnica u Tomašici, stotine pobijenih, mnoga tijela se dobro očuvala u glinovitom tlu i nakon dvije decenije. Grof mi je o tome pričao sjajnih očiju i trzajući rukama kao da je obolio od Tourettovog sindroma, baš onako kako me nekoć obavještavao o posljednjim seksanjima s Livijom. U oba puta je stvarao u meni neku dubinsku uznemirenost. Kod Kluba Slovenaca svjedočim kako se motor zabija u džip. Dio ceste blokira policija. Na asfaltu krvava mrlja preostala od motoriste. Kontura njegovog leša nacrtana kredom. Metež na njujorškoj berzi. Globalna finansijska kriza. Neki starci kod nas su u panici. Podižu ušteđevinu iz banaka. Napolju ih sačekuju lopovi i pljačkaju. Stanovi se učestalo obijaju. Poslije nekoliko mjeseci ta pošast jenjava. Bradati momak rafala iz kalašnjikova u objekte Američke ambasade. Snajperista MUP-a ga pogađa u noge, napadač pada na zemlju. Sjećam se tog snimka: terorist me podsjetio na novorođenče koje majka ostavi pred vrata nepoznatog stanara. I o njemu uslijede vicevi, izrugivački memovi na internetu.
Kugla, koja liči na našu planetu, i dalje se obrće u mojoj glavi. Dial-up izlazi iz široke upotrebe. Internet je sve brži, štampa sve gora. Na krilima društvenih mreža, glasine pobjeđuju istinu. Bauk od ovoga, bauk od onoga. Televizijski kanali najavljuju američku invaziju na Irak kao uvod u smak svijeta. Potpiruju se nagađanja o novoj vrsti gripe koja bi mogla istrijebiti čovječanstvo. Jedni strepe od SARS-a, drugi od kravljeg ludila.
Luđaci koji su opsjedali centar grada nestaju bez traga. Nema više ni Pravnika, ni Slikara, ni Zapričavačice. Havarija japanske nuklearke nadahnjuje neke ufologe. Krivicu za propast postrojenja svaljuju na družinu iz neznanog sazviježđa. Mjesto nesreće je, tvrdi se, nadlijetao svemirski brod. Tome u prilog, jedan snimak kruži vebom. Bin Ladena ubili u Pakistanu. Po mnoštvu sajtova širi se zebnja da smo gotovi ako proradi novoizgrađeni ubrzivač subatomskih čestica. Fizičare se optužuje za prizivanje Sudnjega dana. Koji i ovaj put izostaje. Veliki hadronski sudarač veselo ispaljuje snopove protona, a kosmos se ipak ne raspada. Karadžić se dugo krije pod lažnim imenom, kao bioenergetičar. Izruče ga sudu. Veli da ni za šta nije kriv, da su za sve krivi drugi.
Bagdadskom diktatoru vojska ulazi u trag. Vade ga iz nekakve rupe i šalju na vješala. Mnogi žale što je drugi tiranin, beogradski, skončao u zatvoru na lijep način, u snu. Svaka druga jesen ovdje nagrđena je gungulom oko izbora, lokalnih ili opštih. Foteljaši huškaju na rat, lažiraju se birački spiskovi, mrtvi glasaju, živima se ne glasa. Popunjavam listiće, ubacujem ih u kutiju i odlazim sa birališta po kojem sopću demoni. Tokom tih bijenala paranoje maštam o tome kako izrastam u gigantskog guštera otrovnih zuba, u godzilu, u čudovište kome niko ništa ne može.