foto: Tarik Alimanović

Hasanović: Oglasio se mobitel…

Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će do kraja godine biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

Oglasio se mobitel i Grof je bacio pogled na ekran. Oči su mu se užagrile. Pokazao mi je novopristiglu poruku: Ena ga zove da dođe kod nje.

Izvijestiće me kako se iste večeri divio njenom (tačnije, očevom) gospodskom stanu u zdanju sagrađenom prije Drugog svjetskog rata. U polaganoj i nezaustavljivoj invaziji, brigade knjiga su osvajale domaćinstvo. Gurale su iznutra vrata od ormara i prijetile, na više svjetskih jezika, desantom s vrha polica. Okupirale su glavni hodnik ostavljajući slobodnim samo uski prolaz za ukućane.

Njena soba je takođe predstavljala biblioteku u malom. Nakrcana drangulijama iz egzotičnih zemalja, mahom poklonjenim ili kupovanim na Zapadu, podsjećala je na hram u kojem su se slavila praznovjerja čovječanstva. Opisao mi je tu prostoriju letimično. Samo je jednu stvar izdvojio. S plafona je visio muzički instrument sastavljen od zvončića koji su, kad ih zatreseš, proizvodili nježnu, vilinsku melodiju s prizvukom strave. Interesovalo me zašto ga je u masi detalja baš to privuklo. Iz razgovora s njim došao sam do sljedećeg zaključka: čim bi zvončići zaciliktali, Ena bi postajala nekako više svoja, mada pritom nije mijenjala ponašanje ni za nijansu. Na pomenutoj muzičkoj podlozi njena ličnost se naprosto doimala izražajnijom, kao kad crvenu okružiš plavom.

Enin otac i njegova cura ili, bolje, partnerka su se kiselili u banjama, a majke nije bilo u kući niti će je ikad biti. Njoj je, mnogo godina unatrag, dijagnosticirana neka nemilosrdna bolest. Prelomivši, riješila je da iznova promijeni podneblje, posljednji put u životu. Iz holandskog blagostanja se preselila u Sarajevo, kod kćerke i bivšeg muža, koji ju je rado primio. Starali su se o njoj dok nije izdahnula. Za brak je očigledno odabrala čovjeka dobrog srca, bez obzira što su se razveli još prije rata.

Pred odlazak u Enin stan, Grof je uradio nekoliko sklekova ne bi li mu se istakli mišići. Napio se limunade i nakljukao oraha. Kod nje su se na meniju našli supa iz kesice i pile ispečeno u obližnjem fast foodu. Jeli su to s turšijom. Zatim su puštali muziku s kompjutera. Motala se oko njega u majici bez grudnjaka i u donjem dijelu trenerke koji se pripijao uz obline. “Ali nije dala da je taknem, ko da imam gubu”, požaliće se. Pokazivala mu je fotografije iz svoje kratke pankerske faze u Nizozemskoj. Ena s irokezom, samouvjerena, borbena.

Začas su popili butelju vina koju je kupio gost. Radijator u njenoj sobi je žario. Po pustoj noćnoj cesti grmili su motocikli za čije vozače nisu važili zakoni za ograničenje brzine. Koliku god buku da su pravili, policija ih je tolerisala. Grofa je to uvijek ozlojeđivalo, ponižavalo, bacalo u bezvoljnost. Njihova suluda jurnjava, po shvatanju moga prijatelja, dokazivala je svaku svakcatu noć da siledžije vladaju, da su iznad ostalih smrtnika, a svako bjesomučno turiranje nagrizalo je ostatke slobodne volje i dostojanstva kod građana, želju za bilo kakvom političkom inicijativom.

Ne čekajući da muškarac načini prvi korak, skinula se i leđima legla na krevet.

“Ovamo”, dozvala ga je raširivši noge.

Jebali su se glatko, bez tjeskobe, ako me nije slagao. Tu slast, ponovljenu do svitanja više puta, slavio je kao najdublje seksualno iskustvo koje je doživio. Dodatno ga je uzbuđivao neki dezen na njenim gaćama bačenim na pod. Opčinjavale su ga duge raskrečene noge s tetovažama i pramenovi plave kose zalijepljeni za oznojene sljepoočnice. Sviđao joj se spanking. Sa svakim njegovim pljeskom, sa svakim njenim dahtajem ugodnog bola, od svijesti su se udaljavale misli o plaču u rovu, o rikošetiranju tanadi, o pukoj sreći ili sudbini. Lizao je i cuclao klitoris i nije se mogao zasititi. Još, još i još. I opet još. Omamljivala ga je aroma njenog znoja koju mi je pokušavao opisati: dah morskih uvala, ružina vodica i kiseli kupus.

Ljubavne seanse će se ustaliti. Na oprezu od očevidaca, žvalili su se i drkali jedno drugom po zavlačcima parkova, po hladnoći. Tucali su se kao bonoboi kod nje ili kod njega.             Naročito zadovoljstvo mu je bilo da me informiše o njenim povjeravanjima. Nije mi prešućeno da obožava seks, da uživa u njemu od prvog dana kada je izgubila nevinost, da otad samo dva-tri puta nije svršila, da je sve to od viška estrogena koji luči njen organizam, da se sva navlaži, da je sve do toga, do vlaženja, a kod nje bude poplava, ponekad osjeti da je vlažna do koljena. Dotle je išao u pojedinostima. Obaviješten sam i da joj je mrsko tuširati se odmah poslije koitusa. Vonj prepletenih tijela voli zadržati na sebi sve do jutarnjeg šamponiranja. Čak je oponašao njene strastvene uzdahe i ciku dok smo se u poslastičarnici sladili krempitom, njegovim omiljenim kolačem. Stukao bi ga obliven elementarnom radošću. Kao dijete (ili starac). Njegove usne bi se obrubile kremom a da toga nije bio svjestan. Pustio bih ga da naklapa tako mrljav.

Vidimo se u x


Gudžević: Vojo Stanić
Rodić: Jutro
Stanković: Sudbina smrti