foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Povjerio mi se da odnedavno svako jutro…

Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će do kraja godine biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

Povjerio mi se da odnedavno svako jutro, po buđenju, odleži četvrt sata na leđima, sklopljenih kapaka, s jakom erekcijom. U tim momentima, izvjesni sistemi u mozgu mu zakažu i on ne može odoljeti želji da sanjari kako nina kalašnjikov. Okružuje ga bijela praznina. Koja mu se umiljava. A on stoji u zgrčenoj pozi koju je u stvarnosti nemoguće održati, što zbog zakona gravitacije, što zbog mišićnog napora.

Pomicanjem ručice na mehanizmu ubacuje metak u cijev. Oblije ga zadovoljstvo. Već repetiranu, pušku iznova repetira, što je izvedivo jedino u mašti. To ponovi još mnogo puta slušajući unutrašnjim uhom škljocaje sprave za ubijanje. Puška postaje sve napetija, hrpa metaka se nagurava u ležište cijevi, a on se osjeća sve moćnijim zbog neizmjerne potencijalne energije koja se akumulira u oružju. Taj proces bi u zreloj fazi nastavio da se odvija “na autopilotu”: misli o repetiranju su samostalno navirale. Grof se pozvao na primjer plejera koji s izgrebanog CD-a iščitava jednu te istu muzičku sekvencu (čest slučaj na domaćim radio-stanicama u ono doba). “Ali jedno je muzika koja preskače”, korigovao se, “a drugo škljocaj puške. Škljocaj je čista moć, seks.” Par sekundi tišine, a zatim nabaci izazivački: “Šta buljiš u mene tako, oči moje plave? I ti bi malo, ha?”

Vojna vježba koja se odigravala u njegovoj glavi bi neizbježno prešla u dosadu i okončala se bez pucnjave. Sirene automobila koji su čekali na cesti ispred zgrade upozoravale su ga da je vrijeme za ustajanje, a pripomagala im je zvonjava tramvaja. On bi se iskobeljao iz posteljine i, osmotrivši bojno polje kroz prljave prozore, skuhao prvu kafu. Narednog jutra bi se u umu kalašnjikov opet vizualizirao s obnovljenom svježinom.

Nije prošlo ni deset dana a Grof se zasitio te mentalne fiskulture. Prestala ga je zabavljati. Spopala ga je bojazan da će krenuti stopama komšije s druge strane regala. “Andi moj, šta misliš sletim u zonu sumraka i sretnem mog mačka i on mi otkrije neku mračnu tajnu o meni? O komšiluku, rodbini, o svim ljudima? A ja mu kažem: ‘Hvala, lijepi, na informaciji, ali bolje da si držao jezik za zubima.'”

Poručio sam mu da ne brine zbog jutarnje puške. Sitnica je to s obzirom na strahote kroz koje je prošao na frontu. “Raduj se što ti nisu amputirali nogu, malo je falilo”, igrao sam na kartu njegovih ratnih uspomena, koje sam već solidno poznavao. Iznenadilo me da sam tu rečenicu izgovorio poneseno. Iz grla mi se oteo prizvuk kojim nekom čestitaš na uzletu u karijeri, ali jedva susprežeš zavist, siguran da tvoj voz nikad neće doći. Izgleda da je i on uhvatio tu nijansu. Pokazao mi je gornji red zuba u smislu: “Nisi ti, drugar, te sreće da zamalo ostaneš bogalj.”

Moja prognoza da će gnjavaža s oružjem nestati iz njegove glave obistinila se brzo. Ali tmuran oblak se i dalje nadvijao nad bivšim vojnikom. Grofovim zalaganjem, sve više prostora u našoj konverzaciji zauzimale su nekvalitetne turske cokule i konzervirani suhi obroci, zveckale su čuture, ručalo se prženo kestenje, pila voda iz blatnjavog potoka, širio se hepatitis. Popodnevno čavrljanje na klupi u Vilsu u trenu bi zastrla noć u kojoj nož žudi za grkljanom usnulog linijaša.

Na pripovijestima o razdoblju strave insistirao je on. Ja sam se tu i tamo ubacivao sa sopstvenim doživljajima pod uniformom, manje-više banalnim, tek toliko da iskoračim iz sjene. Razlikovali smo se i po tome što sam ja služio vojsku ovdje, a on stotinama kilometara dalje, u unutrašnjosti. Što se tiče staža u rovovima, bio mi je superioran. Znao je šta znači kad ti se u kožu uvuče zadah zemlje koji se ne da isprati ni u sedam voda. Meso su mu trgali stršljenovi od vrelog metala. U ranim dvadesetim, predvodio je borbene akcije. Kao komandir voda, snosio je odgovornost. Podviknuo bi i na starije od sebe u jedinici kako bi nametnuo volju. Njegova riječ se, kaže, poštovala bez “ali”. Prema svim ratnim drugovima postupao je pravedno. To mi se, na dubljoj razini, nije slagalo s njegovom tvrdnjom da je tokom jednog primirja upucao na frontu srndaća iz čista mira, ne zbog gladi iako je bio gladan, već samo da bi mu, po vlastitom priznanju, skratio život. Pitao sam se otkud se stvori taj srndać, zar i divljač nije izbjegavala blizinu usmrdjele pješadije koja bi je rado pojela.

Ipak, u prilog njegovoj pravednosti ili, još bolje, požrtovanosti ide jedna drama s ratišta koju sam odavno znao napamet. Svejedno, on mi ju je iznova opisao na jednom od clubbinga koji su se s prvim toplim večerima odvijali u dvorištu one unakažene javne zgrade u njegovom susjedstvu. “Bez tog podviga ne bih bio ovo što jesam”, istakao je u maniri osobe ubijeđene da njen život zaslužuje ukoričenu biografiju. Nadvikivao se sa houseom iz golemih zvučnika pričajući ovo što slijedi.

Nakon jednog neslavnog okršaja, njegovi saborci su se razbježali po šipražju. Strpivši se da pucnjava mine, pohrlili su prema rubu sela gdje se u udolini šćućurio njihov štab. Ponijela ih je i glasina da smjena uskoro dolazi, pa su jedva čekali da zbrišu kući i lumpuju po kafanama. Ali jedan vojnik nije sišao s njima, a svi su se pravili da je brojno stanje nepromijenjeno. Iznerviran, Grof ih je postrojio na livadi (ili u fabričkoj hali, prema jednoj od ranijih verzija). Svakog je pogledao ravno u oči s pitanjem, zloćudno intoniranim, čemu žurba.

Izdvajajući se iz grupnog mrmora, više suzdržanih glasova natuknulo mu je da su tog što nedostaje ostavili gore. Nevoljniku se, navodno, nije moglo pomoći, teško ranjenom i na umoru. Morali su se povući, a on je bio “nezgodan” (pridjev Grofov) da ga vuku sa sobom. U šaku su mu tutnuli kašikaru. Trebalo je da ubije sebe i svoje dušmane čim mu se dovoljno približe. Nisu svi sudjelovali u osmišljavanju te bombaške klopke, samo dio voda. Ostali su se rasuli podalje, mnogo prije nego što je čovjeka oborilo na zemlju. Stoga ih se nije moglo optuživati za pasivno svjedočenje ili saučesništvo. Ali Grof se razgoropadio na cijelu ekipu osuđujući svakog ponaosob. Pljuštale su uvrede na račun i krivih i nevinih. Naredio im je da se vrate po njega. Nisu ga slušali, nije im više bio komandir, nego samo još jedan od njih. Toliko o izjavi da se njegova riječ bezuslovno poštovala.

Otkočio je automat i uperio cijev prema njima. Tajac, uzrujanost, otpuhivanje. Uspentrali su se natrag do ranjenika, još svjesnog, uprkos rupi u predjelu stomaka, uprkos lokvi krvi u kojoj je ležao. Tresla ga je groznica dok je držao bombu u ruci. Po sjećanju mog prijatelja, činilo se da je napušteni u međuvremenu drastično smršao. Koža je poblijedila, sjajila se kao biser. Oči su mu se toliko razrogačile da je sve drugo spalo s lica. Osmatrao je spasioce nijem. Bio je novajlija u jedinici, nije puno govorio, držao se po strani. Većina saboraca ga nije zvala po imenu, već je koristila odrednice smišljene ad hoc.

“Nije se nadao našem dolasku”, primijetio je Grof, glasa poderanog od nadmetanja s preglasnom elektronskom muzikom. “Da je Allaha ugledao, manje bi se iznenadio.”

Do štaba su ga snijeli bez nosila, na smjene. Poživio je još godinu-dvije po sklapanju mira.

“Mnogi su mi zamjerali, možeš misliti, jer sam bio spreman da poginem za njega. A i ja sam ga jedva znao. Nisu mi upućivane direktne kritike, ali neko pljune na zemlju u krivo vrijeme i na krivom mjestu, pa ti kontaj. Dečki će mi se osvetiti. Ko tačno, nikad nisam saznao. Svako pomalo, valjda.” Pivom iz plastične čaše obilato je pokvasio grlo.

Pomenuvši osvetu, aludirao je na jedan kasniji slučaj, kada ih je komanda poslala u brda na samom jugu enklave. Dočekala ih je oštra studen. Nebom su se rojile zvijezde, inače življe kad je rat. U diverzantskom odredu, od kojeg su preuzeli liniju, vladala je zezancija pred povratak u kasarnu. Položaji su izvorno pripadali protivničkoj strani, natjeranoj na povlačenje nekoliko dana ranije. Ulazi u zemunice su zato gledali prema novouspostavljenim položajima potisnutih, što je pojačavalo osjećaj nesigurnosti. Bilo je mirno. Tek pokoji pucanj bi odjeknuo ukazujući na veličinu noći.

Grofovi ljudi su se rasporedili na odbrambenim pozicijama. Jedni su bdjeli iza grudobrana, a drugi bi, čekajući svoj red za stražu, drijemali ili bi pružili korak do kamenoloma u blizini. Ta razrovana strana brda izgledala je njihovom komandiru kao pejzaž asteroida, a ja sam zamišljao kako je, među tim kamenim gromadama, čovjek mogao povjerovati da je izdvojen i zaštićen od ostatka svemira. Smrznute baruštine su se izdavale za ploče nekog nesvakidašnjeg metala, možda iridija. Uokolo su tiho letjela pokrupna neidentifikovana stvorenja i bacala na zemlju sjenke koje su se plele oko vojničkih čizama i zgaženih opušaka. Pošto je lokalitet bio zaklonjen od neželjenih pogleda, tu su mirno pušili, šalili se. Neko bi se zainteresirao za utvrdu koja se grbila na obližnjoj uzvisini. Gradina iz ilirskog perioda, tisućljećima stara, na koju je mlađak sipio prijateljsku svjetlost. Niko ništa nije znao o narodu koji ju je sazidao, osim da su voljeli jesti mlado meso.

U praskozorje je zagruhala artiljerija s nemilih kota, sve jača – nije slutilo na dobro. Tenk je šicao zemunice na goleti, jednu po jednu. Ko ih je pravio, sad ih je rušio. Suprotni tabor je imao municije napretek, za sve cijevi, i puščane i topovske, čime se nije mogao podičiti ni Grofov vod, ni bratske jedinice s njegovih bokova.

Pred žestinom ofanzive izbezumljena pješadija je popustila, linija odbrane se slamala, nastupilo je povlačenje i haos. Više se nije tegbiralo, ratnički poklič izgubio je čarobnu moć. Bacaju se puške, trči se sprint u rekordnom vremenu, sve uz zazivanje mile majke. Gromoglasan tresak, nakon kojeg se krhotine minobacačkog projektila zarivaju u Grofove noge, u jednu plitko, u drugu opako. Niko nije zastao da ga podigne, vojska je zaglavinjala što dublje u ionako rijedak gaj ne bi li se makla s nišana. Pokraj njega je prošao mladić, kurir, kog je strefilo u glavu. Iz očne duplje, razbucane, visio je snop vlakana na čijem kraju se cijedila gvalja. Drugim, zdravim okom zvjerao je čas ustranu, čas u nebo. Nije znao na kojem je svijetu. Oteturao je zapomažući u šumu.

Posljednjim zalihama snage Grof je otpuzao preko proplanka i skotrljao se u jarak koji se s proljećem pretvara u potok. Na sebe je nabacao nešto granja s hrpe koja mu je bila nadohvat ruke. “Kamuflaža nula. Začas bi me spazili, ubili ko psa.” Čekao je, nemoćan da nastavi bijeg, dok ga nisu pokupili borci iz interventne čete.

Prenijeli su ga do sanitetskog punkta u podnožju brda, gdje ga je previla izvježbana ruka bolničara. U glavnu bolnicu je prebačen autom, u prtljažniku s otvorenim vratima koja je podupirao rukom. Na stražnjem sjedištu se previjao gori slučaj od njega. “Pušio sam cigaru u gepeku i gledao onu drevnu kulu kako se udaljava od mene. Briga nje što neki ljudi tamo ginu, pod ovom ili onom zastavom. Odvratan duhan, odvratan okus. Ali vučem dim za dimom, bol prestao i ja razmišljam: nek sam još živ, makar još pet dimova, uuu što je dobro biti živ!”

Vidimo se u x


Hadžić: Lisičji rep
Ovčina: Naše vrijeme
Rodić: Stand-up
Hadžić: Vođenje dnevnika