foto: Tarik Alimanović

Hasanović: Velikodušni predak…

Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će do kraja godine biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

Velikodušni predak proradio je iz nje dok se pakovala za povratak u domovinu. Većinu stvari iz stana nije htjela zadržati za sebe i razdijelila ih je Grofu, meni i drugima. Čak je i njen auto prodan po vrlo povoljnoj cijeni prezadovoljnom kupcu. Odustala je od natezanja s gazdom stana oko depozita i prepustila mu ga. “Ostavila lovu krmku jednom nezasitom”, negodovao je Grof, “umjesto da je našla nekog da mu kosti smrvi.” Livia nije time razbijala glavu. Ušteđevinom koju je skupila mogla se izdržavati još dugo.

Jedino se oko mačora kolebala. Ona ga je, istina, dovela u kuću, praktički usvojila, ali i Grof ga je zavolio i polagao jednako pravo na njega. Dosjetili su se da ga, dok drijema u dnevnoj sobi, dozivaju iz hodnika, raspoređeni na istom odstojanju od ljubimca. Koga prvo takne, njegov je. Bogapitaj šta je mačak vidio u njemu, prst sudbine valjda, kad se opredijelio za Livijinog bivšeg momka. Ona nije protestovala, nije se durila što je još jedan ukućan odbio njenu toplinu.

Nakon što je konačno otputovala u rodni grad, Grofova naklapanja o seksu s Talijankom su jenjala. Zauzvrat, nije prestajao da drobi o raznim drugim aspektima življenja s njom. Nazirao sam da tone u potištenost, da se počinje jesti. Pokazivao je znakove sentimentalnosti: s glupavim ali iskrenim izrazom lica, milovao bi neki od suvenira koje ona nije htjela ponijeti sa sobom. Ponekad bi ga i poljubio. Mene bi to raznježilo: ljubi figuricu neke boginje, a faca mu gruba, maltene jalijaška. Uštinuo bih ga tad za obraz, tepao mu ironično, nji-nji-nji.

Jadikovke zbog raspada veze su uzimale maha. Strpljivo sam ih slušao i tješio ga. I ja sam, par godina prije Livijinog odlaska, pretrpio gubitak puno gori od njegovog. Kad raskineš s djevojkom je jedno, a drugo je kad se vratiš kući iz grada, a studen se uvukla u stan i neka teška praznina, i kad zazvoni telefon i podigneš slušalicu i saznaš da ti majka leži bez svijesti u bolnici. Tad je bila u ranim pedesetim. Uvijek čila, u pokretu, energična. Moždani udar, sedam dana kome i gotovo. Nema je. Kako mi je nedostajala. Sve sam poslije morao sâm, prehraniti se, studirati. Sa sestrom, koja je živjela u Crnoj Gori, slabo sam komunicirao tih godina – mladalačke razmirice koje su opstajale uprkos obostranoj potresenosti. Da se ustabilim, pomagali su mi tetka i tetak, inače bez djece. Potrudili su se oko mene, nema govora, za razliku od oca. Taj nikad nije mario. Nakon razvoda prekrižio nas je sve. Smeće od čovjeka. Zapravo, nije smeće, mnogo je reći. On je ništa. Da ga sretnem na ulici, ne bih ga prepoznao. Ostavio nas je još prije rata. Pojma nemam ni kako izgleda, niti me zanima.

Zbog svega toga sam Grofov gubitak ubrajao među manje strašne. Uostalom, iz njegovih žalopojki izbijali su falš tonovi, ne uvijek, ali u primjetnoj mjeri. Koliko je iskrena bila njegova ljubav, teško je procijeniti. Mozak mu je drugačije funkcionisao od mog. Livia je jednom i začela s njim. “To je život. Idemo dalje pa šta bude”, bio je njegov komentar koji je izgovorio svijetlog glasa. Ali došlo je do spontanog pobačaja i on je promijenio gledište. Neželjeni prekid trudnoće minorizirao je kao događaj koji zaslužuje da se što prije zaboravi. Od njega nisi mogao čuti nijedne riječi o tome kako je ona podnijela nesreću. Dalo se zaključiti da mu je laknulo što neće postati otac u svojim dvadesetim.

Dok mi se vajkao kako je ona materijalista i karijerista i površna i šta sve ne, nisam se mogao suzdržati od provokacija. “Priznaj da ti je bilo dosadilo s njom?”, udarao sam frontalno. “Zaželio si se novih uzbuđenja? Priznaj: dosadilo ti savršenstvo života? Htio bi malo… sunovrata? Starog, dobrog sunovrata?” Smješkao se. A kad bih zaoštrio u stilu: “Znaš li ti uopšte šta hoćeš od sebe?”, lice bi mu poprimilo ozbiljan i zamišljen izraz.

Vidimo se u x