Odlomak iz romana "Vidimo se u x" koji će biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD
Zagazili smo u februar, suh, sunčan i natprosječno topao. U pojedinim bosanskim gradovima narod se na ulicama uskomešao od dugogodišnje bijede. Štrajkovi i radničke demonstracije su okrupnjavali. Nezadovoljstvo je kuljalo iz septičkih jama društva, metež je rastao, masa se počela naguravati s policijom. Na djelu je horizontalna revolucija, drobili su internetski mislioci, buna bez hijerarhije i vođa, bez raspodjele odgovornosti, čista kao suza buna očajnika protiv odnarođenih političara i bezdušnog kapitalizma. Istina je da su se na protestima isticale izvjesne individue liderskog držanja. Televizične, grlate, grmile su u bukete mikrofona obilježenih logotipima medijskih kuća. Ali pitanje je da li su te osobe imale kontrolu nad svjetinom okupljenom pred sjedištima firmi u agoniji, pred zdanjima gdje funkcioneri nisu ništa drugo radili nego krali.
Gnjev se rasipao po ulicama i ništa manje na društvenim mrežama. Ispoljavao se šeranjima, rafalima lajkova, selfijima s blokiranih saobraćajnica, diskusijama o kriminalu vlastodržaca. Zamjeralo im se da se ponašaju kao potpuno nova ljudska vrsta, nespojiva s demonstrantima koje je vrhuška nazivala ološem i huliganima. Nemiri su se kupali u vedroj plavoj boji najpopularnije društvene mreže. Prosvjednicima je besplatnu promociju pružala megakorporacija jednog od najbogatijih ljudi svijeta koji je češkao jaja u nekom udobnom kabinetu na drugom kraju planete.
U više gradova protesti su eskalirali u nasilne. Jednog popodneva koračao sam nedaleko od zgrade Predsjedništva. Od buhtle sa sirom naduo mi se stomak. Noge su me brzo provele tuda, nisam stigao sklopiti cjelovitu sliku o zbivanjima. Bilo se zakuhalo, kroz zavjesu od suzavca nazirali su se transparenti s parolama koje su u dimu gubile značenje. Bučna gužva se čas rastakala, čas zgušnjavala. Prema mnoštvu civila zalijetali su se policajci. Narod ih je psovao. Moguće da se u tim momentima dešavala istorija, ali ja je tada nisam primijetio. Topot čuvara reda, metalne plohe koje uz zvonjavu padaju i poskakuju po asfaltu, štropot skršenih automobilskih stakala, alarm zavija, zvižduci pištaljki paraju promuklu galamu. Momci u duksericama prave haos dok njihovi uniformisani protivnici brane red, institucionalni red, godinama toliko loš da je gotovo haos. Produžio sam ka mirnom dijelu grada, naduvan kao balon, dalje od turbulencija koje će s dolaskom noći doseći vrhunac.
Naredno jutro čuo sam se s Grofom preko telefona. Zadihao se, jedva je govorio. Pretukli ga. Po onome što mi je ispričao, neko lakovjeran bi zaključio da su napadači napravili od njega nakazu i invalida. Ali kad mi je otvorio vrata, potvrdilo se mišljenje u duhu moga gurua Nazifa – da novinari, čak i bivši, obožavaju dramatizaciju, da je ona kruh njihov svagdašnji. Zadobio je dvije manje modrice ispod očiju, na jednom mjestu usne su mu blago natekle, teže je hodao. Povrede nisu bile ni blizu onako ozbiljne kako mi ih je ranije opisao. Čak je odustao od odlaska u hitnu pomoć. (Nije tad bilo prvi put da sam posumnjao u istinitost njegovih dogodovština iz rata. Ali sumnjao ja ne sumnjao, nikad mi ne bi otkrio da li su ušminkane i napumpane.)
Pustio je muziku s kompjutera. Tih mjeseci je izučavao na YouTubeu novu generaciju hiphopera sa zapadne obale SAD-a. Zvučnici ostarjelog laptopa jedva su podnosili basove. Otvorio nam je po limenku češkog piva iz frižidera i razvezao jezik. O učešću u neredima pripovijedao je s toliko strasti da sam mu pozavidio. Zažalio sam što me volja nije zadržala na protestima, ali trudio sam se da to prikrijem. Na mojoj dijafragmi tinjala je vatra, a u stopalima je bridilo od neke prigušene čežnje da budem usred ključanja raspomamljenog naroda, da skačem, da trčim, da jurišam.
Gurnjava u kojoj je prethodnog dana sudjelovao prometnula se u tuču s policijom, običnom i specijalnom. Krhotinama od razbijenih betonskih žardinjera zasipani su grmalji pod kacigama, načičkani štitnicima. Grmalji nisu ostajali dužni. Sa zemlje su grabili projektile bačene na njih i gađali nezaštićenu masu. Kancelarije u zgradi Kantona su gorile. “Predivan prizor, odmara oči. Konačno NEŠTO da se desi”, naglasio je. Požar je podmetnut i u drugom objektu, u prostorijama tročlanog državnog predsjedništva. Tu bi oganj progutao i vrijedan arhivski materijal da vatrogasci nisu intervenisali.
“Šteta”, rekao je, “sve je trebalo spaliti, da nemamo prošlosti, da startamo od nule.” Pozvao se na djelo jednog japanskog pisca koje je čitao vjerovatno prije petsto godina. Ako sam dobro shvatio, roman se završava tako što glavni junak uništi drveni hram u kojem je robovao duhom. Zapali ga uz komentar: “Hoću da živim.” Tako nešto. U svom tom urnebesu, u rulji koja je iskaljivala decenijama nakupljano ogorčenje, orgijao je i Grof. Vjerovaću mu na riječ da je bilo tako. Pohvalio se da je i sam bacao kamenje na policiju i da je jednim hicem zviznuo policajca u prsa. Nijemo sam prigovarao sebi što i iz moje ruke nije poletio koji kamen. Mučilo me što nisam imao poleta u pravom trenutku, što sam propustio feštu uličnog nasilja.
U jednom času, željan predaha, Grof se sklonio u zavjetrinu od oluje nezadovoljnikâ. Nasmiješila mu se prodavnica, gdje se oboružao pivom u limenci. Odšetao je zatim, cugajući, nazad među prosvjednike u Veliki park.
U međuvremenu, nedaleko odatle, ispred zgrade Predsjedništva, postrojio se buljuk pretorijanaca pod oklopom. Na nečujan znak krenuli su marširati cestom u pravcu Vječne vatre. Složno palicama udarali su u štitove. Ritmična tutnjava sijala je strah. Niko se nije usuđivao da im stane na put. Niko, apsolutno niko od sveg tog izrevoltiranog življa. Ustuknuo je čak i jedan blesonja očiju ustanički razrogačenih koji se htio nametnuti kao vođa. Grof ga je čuo kako viče da će aktivirati ručnu bombu skrivenu u njedrima. Ali ništa nije eksplodiralo. Buntovnik je iščezao u pometnji. Čulo se samo upozoravajuće, gromoglasno tum-tum policajaca. Masa je ustuknula pred formacijom snažnih, disciplinovanih i poslušnih profesionalaca. A još su, pričaće se, dobili povišicu zbog krizne situacije.
Grof je neodlučan posmatrao kako se primiče specijalna jedinica MUP-a. Ostao bi hipnotiziran njihovim stupanjem i lupnjavom pendreka da se u parku najednom nisu otjelovili mišićavci u civilu. Kao da su poskakali sa drveća. Bez ikakve najave počelo je mlaćenje naroda. Nekom šamar preko ušiju, nekom stopalo u krsta ili pesnica pod rebra, zubi frcaju po travnjaku, obrazi se deru o koru stabla, krkljanac kao u stripovima Dubravka Matakovića, panika i vriska pod krošnjama kestena, strka oko dopola potonulih starih muslimanskih nadgrobnika. I s druge strane ceste, oko tržnog centra, nastupilo je rasulo dok je policija tukla demonstrante. Nije bilo milosti.
Bacio je pivo i dao se u bijeg uzbrdo prema ulici Tina Ujevića. Njemu, koji je volio hvaliti svoje brze noge iz rane mladosti, noge kasnije ranjene u ratu, kidao se dah, srce je probijalo prsa (bližila se četrdeseta, a i tolike noći probdjevene su u pijanstvu). Ručerda ga je ščepala sleđa i šake su počele da ga štambiljaju po lobanji i trupu. Poslije nekoliko bolnih sekundi uspio je da se iskobelja i umakne.