Tko je Aslı i zašto je uz nju tjelohranitelj?
Čudesan je taj životni itinerar…
Aslı i ja, smo se upoznali u Stambolu 2007., tokom izložbe “Susjedi u dijalogu” (Komşularla Konuşmalar) koju je kroz istanbulski nukleus za ARS AEVI Muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu, kurirala neumorna Beral Madra. Izložba je bila postavljena u Feshane-i Amire, pitoresknoj zgradi stare tvornice fesova za osmansku vojsku u kvartu Eyüp.
Beral je za istanbulski nukleus (još uvijek budućeg) sarajevskog muzeja, selektovala moj rad “Missing” (Nestali) iz 2004., koji govori o nestalima u srebreničkoj tragediji. Ideja je direktno suočavanje činjenice da njih nema sa našim osjećajem dodira kroz jedinu želju srebreničkih žena, a to je da nađu njihove najmilije tj. da ih ukopaju na dostojanstven način i time da dodirnu njihove mezare, da dodirnu njih same, što se istovremeno poklapalo sa mojom, tada još neispunjenom željom da napokon dotaknem očev greb. Rad se sastoji od popisa imena nestalih (u vrijeme kada je rad nastao, još uvijek nedostupnog javnosti poradi aktivnosti Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju), kojeg sam odštampao na Braillevom pismu, tako da imamo u cijelosti bijele table sa imenima onih čiji posmrtni ostaci, tada još nisu bili nađeni.
“Umjetnost nas u svojim začudnijim oblicima katkad uspijeva izbaciti iz našeg uobičajenog načina viđenja ili čitanja stvarnosti. To se moglo vidjeti i na Đerkovićevoj listi onih koji nisu došli, ispisanoj većini od nas nerazumljivim Brailleovim pismom. Uz Đerkovićev ‘Missing’, imate specifično iskustvo čitanja zatvorenih očiju, ali otvorena srca i uma. Možda bi vas takav pokušaj čitanja doveo i do pitanja: ‘Kako se ja, ono, zovem? Je li i moje ime sastavljeno od ovih istih, meni nepoznatih slova?'”
Predrag Lucić (Feral Tribune, 16. januar 2008.)
Dok je tokom otvorenja postavke, jedna mlada krhka žena, prelazila polagano prstima preko imena nestalih (što je i ideja samog rada), Füsun Fallavollita, supruga tadašnjeg talijanskog veleposlanika za Bosnu i Hercegovinu koja je bila u našoj delegaciji, se počela tresti kao da je vidjela nekog idola. I definitivno joj je ta žena bila idol. “To je Aslı, Aslı Erdoğan”, govorila mi je, dok me je vukla za rukav. “Pročitala sam sve njene knjige”, kazala je Füsun sa ushićenjem. Prišao sam ženi, predstavio se i kazao kako bi netko želio da se upozna sa njom. Füsun je bila van sebe od sreće.
Poslije smo se, Aslı i ja vidjeli i u Sarajevu, jer je na poziv Francisa Bueba (kojeg su danas svi očito onako “sarajevski” zaboravili) bila gost u sklopu Europskih književnih susreta. Iako je imala organizovan smještaj u gradu, poželjela je neki kućni mir, pa je bila kod mene na Dobrinji, daleko od gradskog centra.
I taj itinerar sa početka teksta je tako čudesan kao što rekoh, jer Aslı i ja imamo kao nešto zajedničko, ovaj grad na kantunu Lemanskog jezera, koji bi, da smo bliski prijatelji dva sarajevska književnika (jedan u pokušaju, drugi u odkušaju) bio jedan od naših habitata u nekrolozima navedenih. Lani, kada smo se vidjeli posljednji put, bila je gost ženevskog Salona knjige. Uz nas je konstantno bio njen tjelohranitelj, koji je imao ključeve za sva vrata i liftove sajamske sale Palexpo gdje se Salon održavao, tako da smo bili prilično odvojeni od mase, čak i kada se išlo u toalet ili na puš-pauzu.
Tko je Aslı i zašto je uz nju konstantno tjelohranitelj?
Aslı Erdoğan rođena je u Istanbulu 1967. godine, gdje je nakon završetka gimnazije, diplomirala na Odjelu za računalno inženjerstvo i fiziku Sveučilišta Boğaziç, te magistrirala i postala asistent na Odjelu za fiziku ovog sveučilišta. U životu je doživjela mnoga razočarenja, kako u sentimentalnom, tako i u obiteljskom okružju, te si je dva puta pokušala oduzeti život. Početkom devedesetih, radila je u Europskom centru za nuklearna istraživanja (poznatijem kao CERN) u Ženevi, gdje je živjela u starom dijelu grada, nedaleko od mog stana. Tu je napisala svoju knjigu “Čudesni Mandarin”, fenomenalni opis ovog majušnog grada sa velikim imenom.
Poslije Ženeve, odlazi u Brazil, nakon čega se 1998. godine, vratila u Tursku i objavila roman “Grad u crvenoj pelerini”, sa kojim je zaokružila vlastita razmišljanja svog boravka u Rio de Janeiru. Početkom novog milenija, radila je kao kolumnista u uglednom dnevniku “Radikal”, te su joj kolumne sabrane u knjigama “Dnevnik ludaka” i “Još jednom”. Istovremeno, počinje povremeno pisati i za novine “Özgür Gündem”, što i nije bio tako veliki problem, sve do neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj 2016. godine, kada je u istrazi protiv ovih novina, uhapšena (kao i stotine umjetnika, intelektualaca, pisaca) zbog navodnog “članstva u oružanoj terorističkoj organizaciji” i pod optužbom da navodno provocira javnost.
Nakon nekog vremena, optužba da „razbija jedinstvo države“ logički je pala zbog nedostatka dokaza, dok je u ostala u pritvoru pod optužbom za “članstvo u terorističkoj organizaciji”. Aslı je puštena na slobodu prije točno četiri godine, nakon pritvora koji je trajao 133 dana. Nekoliko mjeseci bilo joj je zabranjeno napuštanje zemlje, te joj je vraćena putovnica kako bi u septembru 2017. godine, mogla preuzela svoju književnu nagradu za mir “Erich Maria Remarque” u Njemačkoj, gdje i danas živi pod fizičkom zaštitom, konstantno izložena prijetnjama smrću i progonjena mržnjom na društvenim mrežama. Pravi zatvor, zamijenio je jedan drugi, onaj mentalni, jer po njenim riječima: “Izgnanstvo je još jedan zatvor. Zaista ne bih voljela živjeti u egzilu, bez obzira pod kojim uvjetima i u bilo kojoj zemlji.”
Iznimno cijenjeni literarni magazin “Lire”, čiji je osnivač (još jedan onako “sarajevski” zaboravljen) francuski lingvista Bernard Pivot, uvrstio ju je na listu “50 književnika koji će obilježiti XXI vijek” i nisu pogriješili. Volio bi jedan njen prezimenjak da nje nema, da ona nestane, da li svojom voljom ili uz pomoć njegovih fanatičnih sljedbenika, no ona je još uvijek tu… dovoljno ju je samo dotaći. Danas sam je opet vidio. Gdje? To vam na žalost, ne mogu kazati.