Zašto je njeno vraćanje doma i u prave ruke važno?
Da, Bella Ciao se vratila doma. Tamo gdje je i nastala. U domovinu mog sina.
U povodu najavljenog posjeta bivšeg ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, populističkog lidera desničarske partije Lega, građani (u pravom smislu riječi) Bolonje su prije par sedmica na centralnom trgu Piazza Maggiore organizovali flash-mob protiv njegovog dolaska. Poruka poslana Salviniju i “kompaniji”, glasila je:
“Dragi populisti, dobro ste shvatili. Vaša fešta je gotova. Predugo smo vam to dozvolili. Predugo smo vas ostavili slobodnima, jer smo bili iznenađeni, zapanjeni, užasnuti koliko nisko možete pasti. Ništa nas ne može osloboditi, mi smo ti koji se moramo riješiti vaše opresivne sveprisutnosti. I to već radimo. Jer zahvaljujući našim očevima i majkama, bakama i djedovima imate pravo govoriti, ali nemate pravo tražiti da vas netko sluša. Već nas ima stotine hiljada i spremni smo vam reći: DOSTA! Učinit ćemo to u svojim domovima, na trgovima i na društvenim mrežama.”
Poruka završava stihovima legende talijanske kancone, pokojnog im sugrađanina Lucija Dalle iz njegove čuvene pjesme “Come è profondo il mare” (Koliko duboko je more): “Jasno je da misao smeta, čak i ako je mislilac nijem kao riba. Doista, to je riba. A kao ribu, teško ju je blokirati, jer je more štiti. Koliko god je duboko more.”
Zbijeni kao sardine (otuda i samo simbolično ime pokreta), pjevali su uglas kao jedno, pjesmu Bella Ciao, taj gotovo pa vječni simbol otpora svemu što je totalitarno i represivno.
Bella Ciao u svom izvornom obliku je ustvari radnička i pjesma protesta u meni komšijskoj talijanskoj regiji Piemonte, koju su (s)pjevale “mondine”, sezonske radnice na poljima riže, protiv teških radnih uvjeta, prilikom kojih su žene morale od ranog jutra (Alla mattina appena alzata), cijeli dan ostati pognute, u vodi do koljena, te pod konstantnim pogledom i maltretiranjem nadzornika.
Krajem Drugog svjetskog rata, melodija koja je bila popularna među “gapistima” (Gruppi d'Azione Patriottica), postrojbama otpora na sjeveru Italije, oplemenjena je novim tekstom, koji je više priličio tadašnjem momentu u kojem se nalazila Italija, a to je invazija nacističkih trupa, nakon svrgavanja Ducea i potpisivanja primirja sa angloameričkim snagama (Armistizio di Cassibile). Danas svima poznata pjesma, govori o mladiću koji odlazi u borbu kako bi oslobodio svoju zemlju od stranog osvajača (Una mattina mi son svegliato, e ho trovato l'invasor) i koji moli svoju voljenu da ga u slučaju njegove smrti, sahrani visoko u planini u sjeni lijepog cvijeta, “cvijeta partizana koji je poginuo za slobodu”. Moja generacija je zna najviše kroz lik Zavattonija kojeg je utjelovio “meštar” Boris Dvornik u kultnom filmu “Most” još kultnijeg reditelja Hajrudina Šibe Krvavca i, naravno, kroz verziju pank grupe KUD Idijoti i neponovljivog Tustu.
Zašto je njeno vraćanje doma i u prave ruke važno?
Zato što je zadnjih godina, kao i sa većinom revolucionarnih simbola (Che Guevara, palestinska marama kūfiyyah, podignuta šaka) došlo do njihovog brutalnog banaliziranja, pa tako i pjesme Bella Ciao.
Blasfemija je počela sa društvenim pokretom “Nuit debout” u Francuskoj koji je uglavnom bio sastavljen od studenata snobovskog pariškog sveučilišta Sciences Po, pripadnika povlaštenog dijela francuskog društva i dobrog dijela budžetskih ljevičara, zajedno popularno zvanih bobos (bourgeois-bohème), koji su nakon svojih hipstersko-blogerskih faza, pokušavajući naći smisao svojih besmislenih života jednog dana odlučili da preko noći, umišljajući da su francuska verzija pokreta Occupy Wall Street, okupiraju gradske trgove. Iskoristivši zahtjev sindikata za odbacivanje Zakona o radu, kroz “konvergenciju borbi”, bez vođe ili glasnogovornika, pokret je bio organizovan u odborima, a odluke su se donosile konsenzusom na općim skupštinama, slijedeći načela izravne demokracije, što je za francusko “rojalističko” suvremeno društvo, totalni apsurd da se koriste sa dva načela (komunizam i izravna demokracija) koje izričito mrze, ne razumiju i nerijetko ismijavaju. I tako, kada više nisu znali što će sami sa sobom, nakon dva mjeseca bezidejnog ćakulanja na Place de la République u maju 2016., veliki instrumentalni i horski orkestar sklepan od pripadnika pokreta, odsvira bez obraza “Bella Ciao”, duboko (samo)uvjeren da se ta njihova “borba” poklapa sa poantom pjesme, što nažalost nije istina, pa je slijedom toga, taj pokret nestao sa jesenskim lišćem iste godine.
No, prava blasfemija je došla tek sa španjolskom hit serijom u produkciji Netflixa pod nazivom “La Casa de Papel” (Kuća od papira), koja prati pljačku Kraljevske kovnice Španjolske u Madridu. Dovoljno je bilo da u dva navrata, glavni likovi serije El Profesor i Berlin otpjevaju Bella Ciao, da ona uskrsne i postane planetarno poznata, čime dolazimo do paradoksa u činjenici da je pjesma koja govori o borbi protiv jednog od -izama, obrađena u produkciji danas najvećeg simbola jednog drugog -izma, u ovom slučaju masovnog konzumerizma (Netflix Effect), što nam kazuje koliko se današnje društvo udaljilo od moralnih standarda i poimanja suvremene istorije.
Nakon globalnog uspjeha kroz ovu seriju, “tragedija” se nastavila sa verzijom (nažalost) hiper popularnog francuskog turbo pop pjevača (ako se on uopće može nazvati pjevačem) Maître Gims, koji je lani preradio pjesmu, te je tako ta glupava omladina koja ne zna ni tko je okupirao, a kamoli tko je oslobodio Europu od nacizma, noseći kačkete DSQUARED2 od 200 ojra i debilne Adilette šlape (a la Zuckenberg), po diskotekama i plažama Azurne obale pjevušila i Bella Ciao.
Blasfemija se nastavila i ovog ljeta, u lepezi od katalonskih separatista do balkanskih tamburaša sponzorisanih od skandinavskog lobija koji samouvjereno misle da njihov narod/zajednica bore istu borbu kao nekada potlačene beračice riže iz doline rijeke Po ili kasnije talijanski partizani. Još samo fali da oni pekmezi po Hong Kongu, dok se igraju laserima i umbrelama, počnu pjevati Bella Ciao i cirkus će biti kompletan.
Na sreću, tu je taj grad sa početka teksta, talijanski “Walter” čije se ime nažalost, više vezuje za (ne)uspjeli jedinstveni visokoobrazovni proces ili sa umakom za paštu, iako je Bolonja (la Rossa) svojim građanskim duhom i kroz vlastitu istoriju, pokazala da je jedina istinska prijestolnica antifašizma. Tokom Drugog svjetskog rata, grad je bio ključni centar talijanskog pokreta otpora, da bi u poslijeratnom periodu, kao nigdje u Europi, grad vodio dugu tradiciju ljevičarskih gradonačelnika. Nažalost, zbog takve većinske političke orijentacije, Bolonja je tokom tog perioda bila “trn u oku” desničarskih frakcija, pa je tako 1980. godine, glavni željeznički kolodvor bio meta napada fašističke terorističke organizacije Nuclei Armati Rivoluzionari (NAR) u kojem je ubijeno 85 građana. Pored mnoštva komemorativnih ploča koje stoje na zgradi današnjeg kolodvora, dosta govori i ona sa natpisom: “Ovo mjesto, svjedočanstvo terorističkog masakra 2. augusta 1980. godine, uključeno je u UNESCO-ov program “Poruka baštine kulture mira i nenasilja”, tako da bol ne ostane nepokretna u sjećanju, već kao živo svjedočenje volje gradnje obrane mira u svijesti mladih.
Poslije fenomenalne horske izvedbe Bella Ciao tokom nedavnih masovnih okupljanja u Bolonji i Modeni, te prošli vikend u Firenci, Padovi i Milanu, na redu su, Ravena, Trst, Bari, Torino, Venecija, Rim… Samim tim da je bez ikakvih partijskih simbola i zastava, spontani građanski (u pravom smislu riječi) pokret “6000 sardina” uspio fizički i vizualno (na svakom prosvjedu se okupi najmanje 3 puta više ljudi) pokazati svoje suprotstavljanje aktualnoj politici i retorici mržnje, govori da je poimanje ljudskosti i humanizma još uvijek moguće.
Evviva!