"Iako sam bio na vrhuncu karijere, slijedio sam svoje instinkte i otišao sam."
Krajem ovog mjeseca, u ženevskoj Galerie des Bains završava se samostalna postavka fotografskog “Fellinija” Davida LaChapellea, koja je ujedno i njegova prva izložba u Švicarskoj uopće. Njegova karijera počela je osamdesetih godina, di drugo do u Velikoj Jabuci (Big Apple), kroz želju da radi za već kultni magazin “Interview”, u to doba neizostavnog Andyja Warhola, koji mu je izašao u susret i čiji je odnos s njim kasnije bio vrlo intiman i velikodušan.
Nastavak znamo…
Sa svojim avangardnim i hiper-realističnim vizijama koje su bile neizbježne kako u magazinima (GQ, The New York Times, Rolling Stone, Vanity Fair, Vogue), tako i reklamama i muzičkim spotovima (Moby, Amy Winehouse, Robbie Williams), uspostavio je sasvim nove standarde vizualne komunikacije. Njegov akvarel portreta poznatih ličnosti (Eminem, Angelina Jolie, Leonardo di Caprio, Madonna, Marilyn Manson, Uma Turman, Tupac, David Bowie, Naomi Campbell i drugi) u konfrontaciji sa konzumerskim detritusima, kroz utjecaj kršćanske bogoslužne umjetnosti i renesansnih slikara, suptilno nas je upozoravao na opasnosti od trivijalizacije naših života, pa je stoga prije desetak godina, napustio karijeru fotografa za vodeće modne časopise i smjestio se na organsku farmu na Havajima.
Prestao sam, jer više nisam imao što reći o modi. Živio sam paradoks: bio sam svjestan da sreća ne dolazi od kupnje dodatnog para cipela ili nove torbe, a ipak su to govorili časopisi. Dakle, čak iako sam bio na vrhuncu karijere, slijedio sam svoje instinkte i otišao sam. Odlučio sam biti seljak.”
Njegov utjecaj je tako velik, direktan i osoban da se može osjetiti na svakom koraku i u svakom pogledu, čak i danas, kada je LaChapelle daleko od tog danas toliko sveprisutnog showbiza. Prije svog odlaska sa scene, za uglednu njemačku ediciju Taschen, pripremio je dvije knjige fotografija: “Izgubljeno + pronađeno, dio I” i “Dobre vijesti, dio II”, za koje je potvrdio da će to biti biti njegove posljednje publikacije.
Iako je Galerie des Bains tokom otvorenja njegove postavke bila puna, kako njegovih štovalaca, tako i onih što jednostavno žele biti viđeni ili besplatno nešto popiti (kao i svugdje, vjerojatno), našao sam ga stotinjak metara dalje, na kantunu kod Muzeja suvremene umjetnosti (MAMCO), kako mirno šeta sa svojim prijateljem, daleko od gužve otvorenja vlastite izložbe. Nakon brzinskog upoznavanja nasred ulice, fotografskog portretiranja na što je velikodušno pristao, kratko smo porazgovarali o njegovom odmaku od svog ranijeg života, koji ga je, po njegovim vlastitim riječima uništavao. Na njegovom licu bio je vidljiv mir te tranzicije iz burleskne u pastoralnu fazu života.
Selo je čudo!
