Juni 1992. Olimpijski grad. Opsada.
Netko pretrčava raskrsnicu. Snajper tuče od ranog jutra.
Ona trči.
U desnoj ruci drži olimpijsku baklju. Iza nje u automobilu, njen suprug nagnut je kroz prozor. Kada nakon nekog kilometra preda plamen, suprug nespretno izlazi iz auta i pritrčavajući, ponosno je grli i daje joj cvijeće. Prilazi im zadihani dječak, koji je cijelo vrijeme trčao uz cestu.
Ona se zove Diana, suprug Pasqual, a dječakovo ime je Guim, njihov sin.
Početkom sedmice u olimpijskom gradu, preminula je Diana Garrigosa. Garrigosa je bilo drugo prezime moje Airy, ono majčino (apellido materno). Prvo prezime joj je očevo, od Pasquala Maragalla, bivšeg gradonačelnika Barcelone, kasnije i katalonskog predsjednika, koji je bio uz Sarajevo kada mnogi nisu htjeli, a kamoli poželjeli.
Uvijek nasmijana, sa borama lica kao da ih je narisao Mariscal, Diana je voljela često spremiti nam ručak, poslije kojeg smo se gubili u dugim razgovorima u salonu obiteljske kuće u malom mjestu Rupià, na čijem kredencu je stajala i ona olimpijska baklja. Diplomirani ekonomist, magistrirala je ekonomske znanosti na Sveučilištu za društvena istraživanja (NSSR) u Njujorku, poslije čega je radila u Općinskom računarskom centru Gradskog vijeća Barcelone i bila profesorica informatike u školi Aula Europea. Njen život bio je školski primjer diskrecije i digniteta, imala je ono, što bi Francuzi kazali “avoir de la classe”. Nakon što je Pasqualu 2007., dijagnosticirana Alzheimerova bolest, posvetila se brizi o svom suprugu, te zajedno s njim kao svoje naslijeđe ostavila zakladu “Fundación Pasqual Maragall”, koja je postala referenca u borbi protiv ove opake bolesti. Godinu dana ranije, u povodu desetogodišnjice uspostave kulturne suradnje Barcelone i Sarajeva, imao sam postavku “Zaborav ubija” (Oblidar mata) u Museu d'Art Contemporani de Barcelona (MACBA), koja ne bi bila moguća bez Diane.
Zaborav ubija žive koji se ne prisjećaju…
Oni kao Diana koji ne daju zaboravu, žive vječno.